Jubilarni 60. Festival festivala u Trebinju počeo je sinoć. Priliku da prvi zaigraju imali su srednjoškolci iz Danilovgrada- članovi amaterskog pozorišta NVU „EgoKult“ i Gimnazije „Petar prvi Petrović Njegoš“. Uz statiste i glumce, na pozornici je priču o njihovoj svakodnevnici, problemima o kojima se ćuti, a ne bi trebalo, iznijelo 40 učenika danilovgradske Gimnazije. I premda su otvorili ovogodišnji festival, uspjeli su da se otrgnu tremi i daju najbolje od sebe. Energija, svojstvena mladosti, bila je njihov adut, a motiv da je neophodno podići glas protiv predrasuda i marginalizacije društva, vodilja da se taj eho čuje. Čuli su ga na 47. Festivalu dramskih amatera Crne Gore u Bijelom Polju, gdje je predstava proglašena za najbolju. A da su reakcije publike razlog više za zadovoljstvo i nakon igranja u Trebinju, zajedničko oduševljenje prenio nam je onaj, koji je prema ocjeni žirija publike imao tu čast da bude proglašen za najboljeg glumca prve festivalske večeri.

Mladi Aleksandar Bošković, sa navršenih 19 godina, kaže da nagradu nije očekivao, ističući da to ne bi bilo zahvalno zbog ostatka ekipe.

- Ne mogu da kažem da mi ne prija, ali iskreno, niti sam se nadao niti očekivao nagradu. Iznenađen sam i hvala onima koji smatraju da je nagrada trebala da pripadne meni.    

Predstava govori o teškoj problematici savremenog društva, a likove koje tumačite bliski su vašoj generaciji. Da li je, u neku ruku, bila izazov?

- Ne mogu reći da je bila izazov zato što je kompletna ideja predstave bila da prikaže nešto iz tinejdžerskog ugla. Dakle, mi koji smo igrali, kao i Bojana Šolaja koja je napisala tekst, pokušali smo da prikažemo nešto sa čim se susrećemo svakog dana, što je neizbježno pred našim očima. Zato smatram da nije bilo nešto teško za raditi i prikazati publici. Jednostavno, to je bila projekcija naših života.

U predstavi tumačiš sedamnaestogodišnjeg momka koji živi bez roditelja, odrasta u domu za nezbrinutu djecu. Kako je bilo raditi i graditi tvoj lik, kako si doživio njegovu priču i potrebu da ne ćuti?

- Mi smo radili veliki dio sa onima koji su imali ulogu režisera u predstavi, profesoricom psihologije Anđelom Novaković i profesorom književnosti Miroslavom Minićem, što nam je puno pomoglo. Naš zadatak je bio da sopstvene živote projektujemo kako bismo uspjeli da damo neki naš doživljaj svega toga. Bojana Šolaja je napisala tekst koji je u neku ruku kostur za sve što se desilo kasnije tj. bilo je potrebno da se pogledamo u ogledalo kako bismo vidjeli sebe kao lika koga tumačimo. To nam je bilo neophodno da izbjegnemo ono što smo mi zapravo u našim životima, te da na taj način lakše iznesemo problematiku koja nas muči, dakle da damo svoj glas. Rad sa profesorima to nam je mnogo olakšao.

Da li je ovo tvoja prva pozorišna uloga?

- Jeste. Vjerovatno ću imati još po koju epizodnu, ako odlučim i dalje da se ovim bavim amaterski. Nemam planova da ostanem u svijetu glume profesionalno.

Koji su onda tvoji planovi, s obziram da imaš 19 godina?

- Upisao sam Fakultet tehničkih nauka u Novom Sadu i to je ono čime želim da se bavim. Gluma je prijatno iskustvo, nešto što bih uvijek mogao povremeno da radim. Volim pozorište, ali samo kao hobi.

Kratko ste i prvi put u Trebinju, jeste li uspjeli da steknete neki utisak o našem gradu i Festivalu festivala?

- Lijepo vam je ovdje. Obradovale su nas reakcije publike. Možemo biti zadovoljni šta god da se desi do kraja festivala. Iskustvo više za sve nas, zbog čega možemo da budemo samo ponosni.