Ansambl Kulturnog centra Kula, predstavom „Rodoljupci“, predstavio se treće festivalske večeri. Na trebinjskim pozorišnim daskama gledali smo sebe, htjeli to priznati ili ne. Ko ima hrabrosti i želje, suočio se sa sobom, dok su glumci, na satiričan i groteskan način, ismijali, ne samo lažni moral pojedinca, nego kompletnih slojeva društva. „Bacivši“ istinu u lice, uvjerili su nas i podsjetili, da je pozorišni komad „Rodoljupci“, srpskog komediografa Jovana Sterije Popovića, jednako aktuelan danas, kao i u trenutku kada je napisan. Aplauzi i ovacije ansamblu iz Srbije zasluženo su pripale.

Vjerujemo da žiriju publike nije bila jednostavna odluka koga da, od izuzetno uigrane ekipe glumaca, izabere za protagonistu večeri. Znamo samo toliko, koliko je rečeno na kraju predstave – nagrada pripada Branislavu Unginoviću za lik Smrdića. Kako nam je u razgovoru rekao, često nagrađivanom na Festivalu festivala.

- Naša Kamerna scena „Miroslav Antić“ iz Sente, u kojoj godinama igram, više puta je dolazila u Trebinje, naravno i ja sa njima, tako da trebinjska publika poznaje naše predstave. Pošto sam prijatelj sa mnogim kolegama iz Kule,  do saradnje u komadu „Rodoljupci“ došlo je na njihov poziv, premda sa njima igram već tri godine. Poziv sam i ovaj put rado prihvatio, tako da sam bio sam sebi konkurencija na neki način, jer je naš ansambl iz Sente takođe učestvovao na republičkom i pokrajinskom festivalu sa predstavom „Dora“. Za Trebinje nismo prošli na republičkom festivalu. „Rodoljupci“ su, presudio je žiri, bili bolji.

Večeras ste u Trebinju  dobili posebno povjerenje žirija publike kao protagonista večeri?

-Ne bih želio da ispadne da se hvalim, ali, kad god sam igrao u Trebinju, ova nagrada me nije mimoilazila. Radujem joj se uvijek, kao i večeras. Posljednji put kada smo igrali u Trebinju, bilo je to sa predstavom „Ožalošćena porodica“ i koliko pamtim, publika je bila oduševljena. Prema našim informacijama, po odluci publike – trebalo je da mi budemo proglašeni najboljom predstavom u cjelini, što se nije desilo. Ali dobro. Nismo ljuti. To se dešava na svim festivalima, jednostavno to je dio ovog posla koji radimo i na to smo uvijek spremni.

I ovog puta ste nam se predstavili dobrom predstavom. Ono što smo vidjeli, komad davno napisan, koji opominje da se malo toga ili gotovo ništa nije promijenilo.

- Da, u pravu ste. Iz tog razloga, preporučio bih svim Srbima i dobrim ljudima da pročitaju „Rodoljupce“. Sterija, kada je napisao ovaj komad, zabranio je da se igra sve do njegove smrti. Pravo da se igraju „Rodoljupci“ su stekli tek 50 godina kasnije, od trenutka kada su napisani. Moram naglasiti da su svi likovi u predstavi autentični, nisu izmišljeni. Sve teme i likovi su ili iz novina ili iz onoga što se desilo u Vršcu. Od tada do danas ništa se nismo promijenili, to je tragično!

Koliko se „Rodoljupci“ igraju u amaterskim pozorištima, s obzirom na zahtjevan tekst?

- „Rodoljupci“  se malo igraju i u profesionalnim i amaterskim pozorištima. Jako je, prije svega, težak za igru, i prilično kritički nastrojen za naš narod, jednako za mene i svakog drugog pojedinca. I svako može da se pronađe, jer se mi nismo promijenili, ni za milimetar pomjerili, i to je tužno. Neke delove iz predstave morali smo izbaciti, jer bi po tekstu, predstava trajala dva i po sata.

Ovo je veoma velika Sterijina zaostavština nama, koji smo jako težak narod i veoma teško prihvatamo istinu kad nam je neko stavi na sto. Mi znamo da je sve tako, ali prosto nećemo da prihvatimo i ne želimo ni malo da se promijenimo. Tu je naš problem. Nadam se da je publika prihvatila „Rodoljupce“, koje smo igrali i u Vojvodini, gde su mješovite sredine Mađari i Srbi. Inače, ta Debeljača se stvarno odigrala, to je istina. Godine 1848. Debeljača je spaljena i ti meštani su, vjerovali ili ne, naučili nešto iz tog događaja. Vidjelo se to dolaskom Drugog svjetskog rata, kada su Mađari izašli pred mađarsku vojsku i molili da ne diraju Srbe. Kad se završavao rat 1945. godine, onda su Srbi molili za svoje komšije i prijatelje Mađare, zato što su zapamtili ono šta se davno nekad desilo. A mnogi, nažalost zaborave. I kod čoveka, upravo je taj zaborav jako strašan!

Često ste na Festivalu festivala, iznova sa dobrom predstavom, što publika prepoznaje već godinama. Kako vi doživljavate festival i vaše domaćine?

- Prije svega, oduševljen sam što je sala renovirana, što ste je ovako izuzetno, lijepo sredili. Festival je uvijek dobro organizovan i ljudi vole da dođu u Trebinje. Često kažem da u Trebinje ne treba samo dolaziti za vrijeme festivala, treba igrati predstave ovdje i u nekom drugom periodu godine. Razlog je jednostavan, Trebinje ima izuzetnu publiku i mislim da bi taj kontakt, osim na Festivalu festivala, trebao da bude češći. Ne samo sa nama, nego i drugim pozorištima koja kvalitetno rade. Imate sada mnogo dobrih festivala u Srbiji i ljudi su počeli da shvataju da je sistem takmičenja izgubio kredibilitet, što je žalosno. Savez amatera više nije ono što je nekad bio, i svi se okreću festivalima koji su veoma jaki i po pozivu. Po meni, jedan takav je trebinjski festival. Uživanje je biti u samom gradu kao i na festivalu. I  publika je uvijek predivna. Svako veče imati punu salu i da publika ispoštuje predstave, bile one dobre, loše ili osrednje, je za svaku pohvalu i hvala im na tome, najljepše! Ovo nije floskula, nego je stvarno tako. Bilo bi lijepo kad bismo se mogli družiti češće!