Na polovini Festivala festivala - predstava „Plamen tišine“ DIS teatra Banjaluka. Veče prožeto izrazitom emotivnošću, poezijom, plesom, muzikom. Kroz stihove našeg pjesnika Alekse Šantića, na veoma suptilan način, dočaran je njegov i životni usud Anke Tomlinović, velike ljubavi, koja je pod bremenom okova sredine, do danas ostala da bdi kao hroničar jednog vremena. Kao opomena iz koje treba štošta da naučimo.
Zato je to ne samo priča o ljubavi, već i o sudbini žene, ali i svim ljudima, koji se, čak i danas ne usude da žive život po sopstvenom izboru srca. Na festivalskim pozorišnim daskama nešto posve drugačije pa samim tim i posebno osvježenje. Prepoznala je to i publika, nagradivši mlade glumice dugotrajnim aplauzom.
Između dvije Anke, svake na svoj način upečatljive, žiri publike odlučio je da nagradu za protagonistu večeri dodijeli Dušici Lakić:
-Zaista je predivno na Festivalu festivala i presrećni smo što ste nas pozvali. Zvučaće kao kliše, ali ovo jeste zajednička nagrada, ništa ne bih mogla da odigram bez svoje koleginice, kolega u drugom planu koji pomažu našoj igri i, naravno, reditelja. Nagrada mi izuzetno mnogo znači, ali veliko hvala, prvenstveno, dugujem svima njima!
Na pozorišne daske Festivala festivala donijeli ste veoma toplu, emotivnu priču. Radeći ovaj lik, koliko ste toga spoznali o samoj Anki Tomlinović, ali i o sebi i društvu u cjelini?
-Zamisao je bila da radimo predstavu o Aleksi Šantiću. Međutim, kroz proces se pominjalo ime Anke Tomlinović, njegove prve ljubavi i shvatili smo da ni mi sami, a ni većina ljudi ne zna ko je bila Anka. Tako smo počeli da gledamo iz njene perspektive na Aleksin život i dobili smo priču o jednoj zabranjenoj ljubavi, o jednoj neshvaćenoj ženi u patrijarhalnom društvu, koja nema mogućnosti da radi ono što voli, da živi sa onim koga voli. A mene uvijek privlače takve priče, koje govore o nekim potisnutim ljudima, pogotovo ženama koje su živjele na našim područjima. Mislim da ova tema možda nije toliko aktuelna u bukvalnom smislu danas, ali definitivno se u njoj pronađe svaka mlada žena i svaki čovjek koji osjeća da ne može da iskaže ljubav koju gaji prema nekome.
Vi i vaša koleginica tumačite isti lik, samo u različitim vremenskim periodima. S obzirom da vam se likovi prepliću, pretpostavljamo da je vaša saradnja bila od izuzetne važnosti?
-Definitivno jeste. U suštini, obje glumimo glavnu junakinju, Anku Tomlinović, iz čije perspektive gledamo na sve, ali takođe glumimo i druge likove – posmatrače, naratore, čaršiju, sve ono što okružuje Anku. Trebalo je truda da bismo nas dvije uspjele da se usaglasimo, da shvatimo koga zapravo igramo u kom trenutku, kako i šta želimo da prikažemo u svim tim različitim likovima koje mijenjamo. Saradnja između nas dvije je krucijalna za realizaciju ove predstave.
Pored teme ljubavi, ova predstava bavi se i jednom velikom istinom, htjeli mi to priznati ili ne, činjenicom da i danas većina ljudi živi pod okovima društvenih normi, umjesto da se prepuste i žive život vjerujući u sopstvene izbore, u ljubav i u ono što sanjaju. Kao da, suštinski, nismo mnogo naučili, niti se promijenili?
-Apsolutno! Smatram da je toliko tužno što se malo stvari promijenilo u ovih preko stotinu godina od priče Alekse i Anke. Kao neko, ko je uz pozorište dobio priliku da proputujem, da upoznajem ljude različitih kultura, vjerovanja, poput onoga o čemu progavaramo u predstavi, nažalost još uvijek vidim sve te predrasude. I to je zaista tužno, donekle i tragično koliko stvari se nije promijenilo. Možda nešto djeluje blaže, ali u suštini, ljudska perspektiva ostala je ista.
Predstava izuzetno lijepo komunicira sa publikom. Mislite li da nam ovakvih tema, sadržaja ali i pristupa umjetnosti danas nedostaje više nego ikada ranije?
-Drago mi je to čuti i hvala vam na lijepim riječima, iskreno. Ovo je poetski tetar, nešto sa čim se publika na našem području rijetko, ako i ikako sreće. U nekim mjestima je bilo teško da ova predstava bude prihvaćena od strane publike, tako da mi je izuzetno drago kada čujem da publika razumije ovu predstavu i šta njome želimo da kažemo. Mislim da je poetski tetar nešto što bi češće trebalo da bude u našim pozorištima širom države, zato što na specifičan način prikazuje teške teme i ima mogućnost da na emotivnom nivou dotakne čovjeka.
