Studio glume – TEATAR 011 BEOGRAD! Predstava „Večernja ruža“!
Vapaj koji mora da se čuje! I odjeknuo je pozorišnom salom Kulturnog centra i Festivalom festivala! Bura emocija, koje ni dan poslije ne mogu da se slegnu. Ne možemo ni da zamislimo kako je bilo glumcima na sceni, a kako li je tek onima koje je ovakva tragedija zadesila, milionima djevojaka, žena, djece koji i sada, u ovom trenutku, proživljavaju najgori košmar, nemajući tu sreću da se iz njega probude i sretno izgovore – bio je to samo ružan san. Zato ih je sinoć trebalo čuti. Svaki dijalog, monolog, osjetiti cijelim bićem svu bol i patnju, svu strahotu tih sudbina, za koje vjerujemo da se nama nikada ne mogu dogoditi. Emotivni naboj dodatno su pojačavali muzika i koreografija, čineći cjelokupni dojam još intenzivnijim, izazivajući suze, strah, brigu, tugu, bol, patnju...
Ansambl, dakle, očekivano izuzetan! Pamtimo ih još od ranije, kada su istu reakciju publike izazvali predstavom „Dragi tata“. Ansambl koji opominje, ne posprema stvari pod tepih, već glasno i snažno progovara o mračnim stranama i svim anomalijama ovog svijeta. Na tome im beskrajno hvala!
Žiri publike opredijelio se da nagradu za najbolju glumačku kreaciju dodijeli Jovani Petrović za ulogu Helene, koja je, zajedno sa ostalim kolegama, cijelu sebe ostavila na sceni! Pronašla je negdje u sebi, ipak, dovoljno snage da tik nakon predstave utiske podijeli sa nama.
- Neizmjerno mi je drago i neizmjerno sam srećna što smo poslije šest godina ponovo u Trebinju! Jedno veliko hvala žiriju publike za nagradu. Prevelika je čast, a u isto vrijeme i velika odgovornost!
Radovali smo se vašem dolasku i znali smo da nam donosite izuzetnu predstavu, gotovo profesionalnu, kao što ste nam priredili i prije šest godina, komadom „Dragi tata“. Utisci nam se polako sliježu, ali se nadamo da imate snage da sa nama podijelite kako je bilo raditi ovu predstavu?
- Još jednom, veliko vam hvala! Ponoviću se, nama je veliko zadovoljstvo što smo ponovo ovdje. Festival festivala je san svakog glumca amatera tako da nam je zaista srce kao kuća. Što se tiče predstave, mi smo je spremili za jako kratko vrijeme, vjerovali ili ne, za svega nekih dvadesetak dana. Bilo je zaista teško i naporno. Teško je bilo izgraditi takve likove jer, Bogu dragom hvala, niko od nas nije mogao to da odglumi iskustveno, već smo morali nekako da se saživimo sa njima, da zamislimo kroz šta su sve te mučene djevojke prolazile i da osjetimo svu težinu i svu muku koju one nose.
Kako nakon jedne, ovako teške uloge izađete iz lika, vjerujemo da je veoma teško vratiti se sebi i vlastitoj stvarnosti?
- Jeste, preteško je vratiti se sebi jer zaista se trudimo da srce ostavimo na sceni, da publika prepozna tu emociju i to je stvarno kidanje cijelog sebe. Nakon toga je potrebno prvo da neko vrijeme ostanemo sami sa sobom, da tupo gledamo u jednu tačku, da probamo nekako da prizovemo ono pravo ja. U tome dosta pomažemo jedni drugima, nekim uobičajenim razgovorima, skretanjem sa teme, ali tek nakon nekih sat vremena poslije
igranja, nekada i duže. Nakon ovako teških predstava, dešavalo mi se da do svitanja ležim u krevetu i gledam u plafon u jednu tačku jer donositi ovako potresne priče nije nimalo lak posao. Zaista, negdje iz dubine duše crpimo tu emociju i nemoguće je sebe ne pokidati, nemoguće je ne osjećati to što ove žene osjećaju, a što se trudimo da prikažemo publici.
Tokom cijele predstave u sali je bio muk i imali smo osjećaj da niko ne diše. Čak, na kraju, kao da smo se svi pribojavali aplauza. Zato nam je drago što ste doživjeli ovakav pozdrav, višeminutni, gromoglasni aplauz, ovacije i pozive na bis, što ste i zaslužili. To jasno govori koliko smo svi ostali pod utiskom. Iz tog razloga, mislite li da se o ovoj temi dovoljno govori u javnosti?
- Ne, mislim da se uopšte ne govori dovoljno i to je jedan od glavnih razloga zašto smo se uopšte i opredijelili za ovaj tekst. Mislim da je jako bitno progovarati o tome na sve moguće načine, a pozorište, prije svega, i jeste tu da opomene, upozori i da podsjeti. Takođe, mislim da je ovo tema o kojoj ne bi trebalo da se priča, već da se vrišti na sav glas!
Vlada Arsić je roman „Izgubljene u magli“, po kome smo mi i uradili predstavu, pisao na osnovu nekoliko istinitih priča jer je prvenstveno istraživački novinar i to je ono što je još potresnije u cijeloj ovoj priči. Meni je jako drago što smo izazvali ovakvu reakciju publike. Ako smo uspjeli da opomenemo, ako smo uspjeli i da rasplačemo nekoga, da se natjera da se zapita, da iste sekunde pomisli gdje mu je žena, majka, sestra, dijete, i ako smo uspjeli da ljude 'pomjerimo' i da emocija pređe rampu, to nam je onda najveći uspjeh od svih!
U predstavi je, takođe, naglašen i momenat odanosti žene jedne prema drugoj, nešto što u životu, na žalost, često nije slučaj, a bilo bi nam bolje da jeste. Iz predstave koja upire prstom i na nas kao zajednicu, pitamo ne bi li nam bilo ljepše kada bismo i jedni drugima bili bolji prijatelji, uvažavali se i podržavali?
- Jesu, da i trudili smo se da prikažemo da se u takvim okolnostima u kojima se one nalaze, prepuštene jedna drugoj, zaista rađaju jake emocije, koje se možda ne bi rodile u nekim drugim okolnostima. Trudili smo se da prikažemo da jedna bez druge ne bi imale utjehu, ne bi imale s kim da porazgovaraju i mnogo bi teže podnosile tu muku koja ih je snašla. Smatram da nam je i u realnom životu potrebno mnogo više empatije, da slušamo jedni druge, da obraćamo pažnju, da budemo saosjećajniji prema ljudima koje znamo. Čak i prema nepoznatima jer nikada se ne zna šta se krije iza nasmijanog lica, kao što se nikada ne zna iza kakvog lica se krije pravo zlo. A život nas je naučio da uglavnom oni koje nose osmijeh na licu, u sebi imaju demone.
