Takmičarski program ovogodišnjeg „Festivala festivala“ završen je pozorišnim komadom „Pomorandžina kora“ u izvođenju ansambla Trsteničkog pozorišta. Predstavu o preispitivanju identiteta žene, njene uloge u društvu, uz sva očekivanja okoline i, po nekom nepisanom pravilu, „obaveze“ da slijedi zadate okvire ponašanja, režirala je Branislava Stefanović po dramskom komadu Maje Pelević, koji je dobio Sterijinu nagradu. Ženski ansambl, ako izuzmemo jedinog muškog člana, koji se, moramo dodati, odlično snašao, bili su pravo osvježenje. Drugačiji, a iako su se bavili ozbiljnom temom, ipak i razigrani, ujedinjeni, jednom riječju posebni.
Možda smo ih tako percipirali zbog bliskosti tematike o kojoj su progovorili. Zbog sudbine žene, njene uloge, kakva god bila, na koju svako, nažalost, ima pravo da daje sud, a počesto bez argumenata. U tom smislu, oduševila nas je i mlada Julijana Pavićević, prema ocjeni žirija publike, protagonista večeri. Oduševila, kako izvedbom, tako i sa svojih 24 godine zrelošću, a onda i neposrednošću i emotivnošću sa kojom nam je prišla i sa nama podijelila utiske.
- Trebinjska publika je odlična! Sa pažnjom su nas pratili, što nama mnogo znači kada smo na sceni. Uz njihovu pomoć odigrali smo predstavu. Iskreno, ovo je naše treće igranje i do sada najbolje, mi smo se osjećali najbolje u našoj koži.
Predstava se bavi ozbiljnom temom i ne čudi što ju je publika pomno pratila. Mislite li da su se mnoge žene prepoznale večeras u nekim od priča koje ste nam donijeli?
- Mislim, jer priča je o ženi, o njenoj borbi sa sobom. Najveća borba je uvijek sa samom sobom, a onda borba sa svim ostalim, porodicom, mužem, normama, standardima, treba se izboriti, sve zadovoljiti, maser obavezno, ručak da se skuva, djeca da su sređena... Sve smo to provukli kroz predstavu. A onda na kraju, kada shvatite šta se sve desilo, tada nastane muk u sali. I tada znamo da je poruka koju šaljemo stigla do svakog pojedinca. Sigurna sam da su se žene iz publike u nekom trenutku prepoznale. I mi smo se pronašli, mislim da se svako pronađe i nadam se da ćemo samo na ovaj način smanjiti greške i očekivanja okoline, koji za ženu nisu jednostavni.
Živimo u društvu u kome je nametnuto da žena u svemu što radi mora da bude savršena. Međutim, večeras ste poslali divnu poruku svima da uopšte ne mora i hvala vam, u ime svake žene, na tome!
- Tako je. Nijedno drugo ljudsko biće ne mora da bude savršeno pa tako to isto ne mora nijedna žena. I naša težnja je da ovu priču širimo što dalje, da budimo svijest kod ljudi. Mislim da smo već na dobrom putu, ako mene pitate.
O tome u kakvom položaju je žena danas govorili ste tokom cijele predstave. Nama su posebno upečatljiva dva momenta: trenutak rađanja djevojčice u zadnjem činu i naglašavanje šta žena sve može da postane, kao i potresna scena kada ženu osuđuju druge žene. Iznova se pitamo isto, da smo mi žene jedna drugoj bolji prijatelji i podrška, da li bi nam i životi bili lakši?
- Apsolutno se slažem. Znate, kada smo radili tekst, doživjeli smo ga veoma blisko i onda smo tražili priče iz našeg okruženja, iz naše prirode, priče koje su se dešavale ljudima i nama samima. Svako je doživio da je odgovaran, ponižen i onda samo to najstrašnije izvučete iz sebe i donesete na scenu. A poslije, poslije vam ne bude dobro nekoliko dana. Ali oporavite se, vrijedno je katarze svakako!
A ako već pričamo o odnosima među ženama, kako se vi kao ženski ansambl slažete?
- Ovo je jedan pravi odvažan ženski pokret gdje nam je puno pomogao naš glavni jedini muški lik, On, koji nam je muškarac za sve. Stavili smo ga da bude stereotip, što je odlično odigrao. Što se tiče naše saradnje, vjerujte, imamo vrlo porodičan odnos, takođe i vrlo ambiciozan. Nadahnjujemo jedna drugu, bude, normalno, ponekad nekih čarki ali imamo režiserku koja tada kaže: „Samo fiksiraj, to je to, odlično, može, ide u predstavu!“ To su momenti kada hvatamo neke sitne trenutke i mislim da reakcija publike govori sve. Želim da pomenem da smo u Kuli poslije odigrane predstave, doživjeli da nam je došla djevojka iz publike da nam kaže da je to što je gledala njen život, da je sve to proživjela. Iako joj je život bio uništen ličnom tragedijom, zahvalila nam je na onome što smo donijeli na scenu i što iz nove perspektive može tome da se nasmije. Emotivno se pročistila, preživjela je i zbog toga igramo. To je naš najveći motiv!
Oduševila nas je tvoja reakcija na večerašnju nagradu. Kao da je nisi očekivala, iako je tvoj lik nosio predstavu?
- Nisam očekivala, iskreno i baš sam se iznenadila i obradovala. Znate, nekada publika upravo izabere sporedne likove koji veoma često znaju da budu bolji od nas glavnih. S druge strane, publika uvijek voli komediju pa sam se brinula da li će moja drama da im bude interesantna. Međutim, pokazalo se da jeste. Hvala žiriju od srca!
Da li, možda, znate gdje ćete igrati predstavu nakon Festivala festivala?
- Za sada ne znamo, ali se nadamo i željeli bismo što više da je izvodimo, zbog teme kojom se bavimo. Pretpremijeru smo igrali u Trsteniku i zbog korone nije bila puna sala. Jedva čekamo tu veliku premijeru, na koju ćete biti pozvani!
