Treće večeri Festivala festivala nastupio je Kulturni centar Kula sa predstavom „Sumnja“. Otvarajući niz moralnih dilema, pitanja, ali i odgovornosti svakog pojedinca, izuzetnom uigranošću uveli su nas u svijet teške psihološke drame svakog lika i posljedica njihovih djela, ostavivši na publici da istinu o krajnjem ishodu donese sama, onoliko koliko svako ima hrabrosti da se najiskrenije pozabavi sobom. Sjajnom izvedbom, u koju ni jednog trenutka nismo sumnjali, ovaj amaterski ansambl na trebinjskim pozorišnim daskama prikazao je apsolutni profesionalizam, što je publika nagradila dugotrajnim aplauzom, ovacijama i pozivom na bis.
Obrazlažući svoju odluku za protagonistu večeri, žiri publike je po prvi put istakao podijeljenost članova, te da je za izbor mladog glumca Luke Folka, koji je tumačio lik dječaka Donalda Milera, presudila njegova upečatljiva emocija i scenska igra.
Luka, kome je tek 19 godina, uvjerljivo je dočarao lik koga je tumačio, a uprkos ovako teškoj predstavi, psihološkoj drami, kompleksnog žanra samog po sebi, sa nama vrlo rado podijelio utiske.
-Kao i svake sezone bilo je raznih izazova, nesuglasica, ali to je, u suštini, sve dio pozorišta. Meni je, inače, lično najdraži ovakav žanr. Imao sam sličan i prošle godine, volim te psihološke trilere i u njima se najbolje pronalazim, mnogo bolje nego u komediji ili nečemu sličnom. Ne mogu reći da nije bilo prepreka, ali lično smatram da smo napravili nešto što vrijedi.
Tvom senzibilitetu, očigledno je da leže ovakve uloge. Na koji način si gradio lik Donalda Milera?
-Ovo mi je treća godina da igram sa starijim ansamblom. Prethodne dvije godine to su bili likovi mnogo udaljeniji mojim godinama, a sada, gdje lik koga tumačim ima 12 godina, bilo mi je lakše da se poistovijetim sa njim, da zamislim njega i tu njegovu sredinu. Imao sam i neke elemente iz ličnog života, ne baš tačno poput njega, ali dosta sličnosti tako da mi nije bilo mnogo zahtijevno da zamislim tog dječaka i da sebe stavim u njegovu kožu.
Predstava „Sumnja“ pred svakoga ko je pogleda postavlja niz pitanja i ličnih preispitivanja. A o čemu si se ti pitao, možda i cijeli ansambl dok ste radili ovaj komad?
-Prvo i glavno pitanje koje smo bukvalno postavljali poslije prve čitalačke probe bilo je da li je otac kriv ili ne, što i jeste poenta i suština cijele predstave. Reditelj namjerno nije htio dati odgovor nikome jer bi u igri, između likova, na momente, bio vidljiv. Na kraju dana i ne zna se da li je kriv ili nije, to ostaje na publici da prosudi, što i jeste glavni zadatak ove predstave – da i kada se ona završi, publici bar jedan dan odleži to pitanje u glavi i da, zapravo, nikad ne otkrijemo. To je sumnja, u suštini.
Iza vas je uspješan festivalski put, veliki broj nagrada na mnogim festivalima, a tebi je večeras pripala i nagrada za glumca večeri. Kako gledaš na nagrade?
-Čestitao bih cijelom ansamblu, jer iako je ovo individualna nagrada, ništa ne bi bilo moguće bez svih njih. Znam da svi to uvijek kažemo, ali to jeste tako. Oni su stvarno divan ansambl i, evo, treću godinu radim sa ovim divnim ljudima i nadam se da ću imati priliku da sarađujemo još mnogo godina. Pored toga što su sjajni glumci, oni su, prije svega, divni ljudi. Sve naše probe i druženja čine poseban dio mog života i jako mi je drago što sam dio svega toga i veoma to cijenim!
