Posljednje večeri 69. Festivala festivala, na pozorišnoj sceni trebinjskog Kulturnog centra, prvi put je nastupilo pozorište „Janko Veselinović“ iz Bogatića, sa predstavom „Aveti“, po tekstu Henrika Ibzena, u režiji i adaptaciji Ivane Terzić. Komad, napisan prije više od stotinu godina, tema i dalje aktuelna, dramska je priča koja progovara o skrivenoj istini, prividu sreće, licemjerju, oslikavajući svu tragediju lažnog života. Izuzetna glumačka ekipa dala je sve od sebe i na veličanstven način zatvorila ovogodišnji takmičarski program festivala. Radost igre i ogromni entuzijazam ovog ansambla publika je nagradila dugotrajnim aplauzom, ovacijama i pozivima na bis.
Koliko su srećni što su dio ove pozorišne priče, ali i koliko ljubavi u sebi nose, pokazali su i divnim znakom pažnje po završetku predstave, darujući simboličan poklon. Tim činom upisali su se među prve koji su učinili ovakav predivan gest, što će zasigurno ostati upamćeno kao poseban pečat ovogodišnjeg festivala!
Žiri publike za najbolju među najboljima proglasio je Miroslavu Kovačević za ulogu Helene Alving. Ova divna, nadarena mlada glumica, očarala nas je, ne samo svojom igrom, nego i izuzetnom srdačnošću.
-Danima govorimo da smo prvi put u Trebinju i ovdje se zaista osjećamo kao kod svoje kuće! Divan grad i divni ljudi, a ovo večeras, puna sala, aplauzi, ovakav prijem, publika koja je disala sa nama, nemam riječi, divno iskustvo koje ćemo zauvijek pamtiti!
Odlične su bile reakcije publike, što govori i o značaju teme, priče koja, iako je napisana krajem 19. vijeka, i danas je, nažalost, aktuelna.
-Apsolutno! Ibzen je ovaj tekst napisao prije više od stotinu godina, a tako se lako može preslikati na današnjicu, na odnose među ljudima, na ženu koja je stub kuće, koja se trudi da održi privid sreće zarad očuvanja porodice, uprkos njene žrtve. Sa druge strane, vidjeli smo priču i pastora Mandersa i stolara Engstranda, koji dolaze tu ženu da iskoriste, a njoj je od svega bilo najvažnije da spasi svog sina, što je i uspjela i nije jer, kako smo vidjeli, predstava se završava smrću, odnosno suncem, smijehom, kako ko želi da pročita, volja mu!
Zanimljiv je i momenat tog nastojanja da se održi privid sreće, čemu i danas svjedočimo, iako svi na kraju dana ostajemo sami sa sobom.
-Da, upravo tako, ostajemo sami sa sobom i gospođa Alving je u jednom trenutku priznala sve što je krila u svom životu, ali na kraju predstave ostala je kao statua, koju je neko samo prekrio čaršafom. Dakle, od nje nije ostalo apsolutno ništa.
Kako ste gradili lik, šta vam je i kao ženi možda bilo važno da poručite?
-Moram jednu zanimljivost da vam otkrijem. U originalnoj postavi predstave, čija premijera je izvedena u oktobru, igrala sam lik Regine. Dakle, reditelj je odlučila da me postari za 20 godina. Šalim se, naravno. Sticaj okolnosti je bio takav da je glumica izašla iz podjele i da smo morali da uradimo nešto jer smo željeli da sačuvamo ovu predstavu, čiji kvalitet je prepoznat. Krenuli smo doslovno od nule. U novu ulogu ušla sam i ja, kao i koleginica u lik Regine. Kolege su zaista bile strpljive sa nama, pomogli su nam da to sve odradimo, da izgradimo sve od početka. Sasvim su drugačiji odnosi sada, s obzirom da istu ulogu dva glumca ne mogu da iznesu na isti način. Gospođa Alving apsolutno je suprotan lik od mene, ni u jednom trenutku nisam ona. Bilo je dovoljno da pogledam po svom komšiluku, među prijateljima i odatle izvučem karakteristike za svoj lik. Jer, to je tako, žena je žrtva, žena trpi i prolazi svašta da bi sve sačuvala na okupu.
Prvi put ste ovdje, koliko ste upoznati sa Festivalom festivala?
-Veoma dobro smo upoznati. Kada objašnjavam prijateljima koji nisu iz ovog svijeta, uvijek im kažem da je Festival festivala u Trebinju Oskar za pozorišni amaterizam, najprestižnije takmičenje na koje jedan ansambl može da dođe! Smatram da je u istoriji našeg pozorišta, dugoj 76 godina, postojalo još predstava koje su mogle da stignu dovde, ali neke okolnosti su rekle da baš ova treba da bude ta i otvori tradiciju. I zaista bih voljela da ovo bude početak naše tradicije dolaska u Trebinje, da li na festival ili kao gledaoci, ali svakako ćemo to praktikovati i vrlo rado se vraćati u Trebinje!
