Festival festivala, 69. po redu, otvorilo je Bjelopoljsko pozorište predstavom „Sporazum“, po motivima Nušićeve „Ožalošćene porodice“, donijevši nam, kao i svaki put do sada, teatarsko ostvarenje vrijedno pažnje. Svoje čitanje Nušićeve drame, nastale prije skoro jednog vijeka, a i danas, nažalost aktuelne, smjestili su u savremeni trenutak, otvorivši, bez zadrške, mnoga važna pitanja društva. Hrabrost da potpuno iskreno progovore o temama i problemima današnjice, sa kojima se susreću apsolutno sve zemlje regiona, publika je zasluženo nagradila dugotrajnim aplauzom i pozivima na bis!
Prema ocjeni žirija publike, nagrada za glumca večeri dodijeljena je Predragu Vukojeviću, koji je tumačio lik Agatona. I nakon više od sat vremena na sceni pri izrazitoj vrućini, bio je, kao i uvijek veoma susretljiv, podijelivši sa nama utiske o samom komadu, te kao maltene domaći ovdje, očaranost Trebinjem i festivalom.
-Trebinje je duša svih nas u Bjelopoljskom pozorištu! Veliko mi je zadovoljstvo, čast i sreća što sam opet u ovom gradu i na ovim daskama. I jesam domaći ovdje. Na pomen Trebinja, bez obzira da li sam na festivalu ili je ovdje neko drugi od crnogorskih predstavnika, pratim festival posljednjih skoro 40 godina i mislim da je malo ljudi koji su prijatelji ovog festivala kao što su to glumci Bjelopoljskog pozorišta. Od onih uz koje sam rastao, doajena našeg glumišta, koji su nama, tada dječacima i djevojčicama u pionirskoj dramskoj sekciji govorili najljepše o Trebinju, preko godina kada smo mi dočekali da se prvi put pojavimo na ovim daskama - do svih prethodnih decenija naših sjajnih druženja, uspomena, predstava, nagrada i svega onoga što ovaj festival čini posebnim. Tako da je večerašnji nastup samo još jedan biser u nizu đerdana koji ovaj festival čini posebnim. Čuo sam i da je sljedeća godina jubilarna i mislim da je to, ne samo vaš, nego i praznik svih nas koji se ovim poslom bavimo širom regiona, a kojima Trebinje znači i koji znače Trebinju. Što se same nagrade tiče, zadovoljan sam, iako je u pojedinim momentima bilo malo i nedostatka snage usljed prilične vrućine i kostima koji je na meni bio potpuno mokar. Sve to, na kraju nije važno kad imamo sjajnu trebinjsku publiku. Obično kažem da je od svih zemalja bivše Jugoslavije bjelopoljska najbolja, ali s punim pravom ističem da joj trebinjska zaista konkuriše! Hvala im!
Hvala u ime trebinjske publike koja Bjelopoljsko pozorište iznova toplo dočeka pa i večeras, kada ste nam na scenu donijeli drugačije čitanje Nušića, otvorivši niz važnih pitanja.
-To nam je i bila želja i hvala što ste je prepoznali. Minja Novaković, naša sjajna rediteljka, jedna je od onih mladih crnogorskih rediteljki za koju, bez laskanja mislim da je čeka izuzetna karijera. Predstavu je uradila po motivima Nušićevog komada „Ožalošćena porodica“. Ko zna taj tekst, odlično je vidio šta je ostalo a šta je Minjin rad i naš zajednički proizvod. Željeli smo da napravimo novi iskorak. Mislim da pozorište, kao živa materija, zaslužuje nešto što se mora mijenjati, da ne smijemo robovati stereotipima, bez obzira što su to klasici koji će se igrati dok bude bilo pozorišta, Nušić pogotovo na našim prostorima i zaista mislim da je odavno došlo vrijeme da se čita na drugačiji način. Ne bih igrao Nušića onako kako se to igralo prije 40, 50 godina, da bude toliko prepoznatljivo od prve do posljednje rečenice, uslovno rečeno da bude prepisivačka škola. Od toga smo bježali i mislim da smo uspjeli u tome. Zato se predstava i zove „Sporazum“ jer je nastala samo po motivima Nušićeve drame, tako da onaj ko dođe zaista ne može očekivati i ne može pretpostaviti na koji način će se predstava ni odigrati, a ni završiti.
Zato je bitno naglasiti da „Sporazum“ nosi i veoma važnu poruku.
-Apsolutno! To je želja rediteljke, čiji pečat prepoznatljivosti je društveno angažovani teatar. Zaista je htjela da pošaljemo tu poruku i da se svi koji dođu i pogledaju predstavu zapitaju nanovo i o sebi i o društvu u kakvom živimo. Vjerujem da će se svi složiti sa konstatacijama o kojima govorimo. To je naša stvarnost, znamo koji nas problemi muče, kakvi smo i nisam siguran da bismo svi voljeli da budemo bolji, nego mislimo da smo dobri i posebni baš takvi kakvi jesmo. I onda nije čudno što nam se dešava sve o čemu smo večeras govorili. Takođe, nisam siguran ni koliko ljudi ima hrabrosti da se suoči sa ovim problemima, ne samo Bijelog Polja na sjeveru Crne Gore, nego i svih prostora regiona. Tužno je da nam je djece sve manje, a i oni koji se rode - brzo odlaze i napuštaju ovo područje. Tužno je i pitanje nezaposlenosti i svega onoga što nam donosi savremeni život. To su problemi koje moramo pokušavati da riješimo, kao i okolnosti od kojih naši životi zavise od odluka tamo nekih ljudi, ma kako se oni zvali!
