Na polovini 66. Festivala festivala – predstava „Oblaci“. Priča o nama, o životu, prolaznosti, ljubavi, emocijama i mnogim drugim značajnim i beznačajnim stvarima, sitnicama i krupnim stanjima kroz koje čovjek prođe na putu od rođenja do smrti. Šta je ono što nas razlikuje, ako li ne radost življenja i sreća onih koji je na vrijeme spoznaju! A spoznali su je glumci iz Travnika, koji su tako toplo i nježno na pozorišnoj sceni Kulturnog centra izveli ovaj komad.
Iako u žurbi i uz česte prekide našeg razgovara, protagonista Renata Ignjić bila je na visini zadatka, baš kao i na sceni! Pobrala je i naše, a ne samo simpatije žirija publike!
- Izuzetno se ugodno osjećam večeras u Trebinju. Baš sam presrećna i nadam se da je predstava ispunila očekivanja publike! Željeli smo na jednostavan i prilično emotivan način prikazati jednu toplu životnu priču i mislim da uspijevamo u tome - da se u svakoj sceni neko pronađe, bez obzira koje je životne dobi. Cilj nam je da svako pronađe sebe, da prepozna vlastite emocije i postupke u životu, da se preispita, što bi svako od nas trebao svaki dan da radi.
Definitivno ste nam donijeli jednu toplu priču, upravo ono što, na žalost, nedostaje savremenom čovjeku, a ne bi trebalo tako da bude.
- Da, htjeli smo vratiti emocije jer od njih smo svi satkani i, kako volim da kažem – nema od kamena čovjeka. Nema šanse da nekog nešto nekad ne dira, da se ne zapita, da nešto u svoja četiri zida ne pokaže, ne promisli. I drago mi je ako smo ovu divnu emociju uspjeli prenijeti.
Večeras ste nam donijeli sliku svih nas. Bilo je situacija koje su izazvale i smijeh, ali i onih drugih, tužnih i nesrećnih, dakle sve ono što prati život svakog čovjeka, ma koliko da je povremeno lijepo biti u oblacima. A kakvi su se oblaci nad vama nadvijali dok ste radili ovu predstavu?
- Imali smo tu sreću da nam je reditelj dao slobodu, malo da preispitamo likove, kako bismo ih donijeli, da preispitamo i sami sebe, da se prisjetimo nekih tuđih priča pa i naših. Jednostavno, svaki put je taj lik sazrijevao. Ako bismo gledali u detalje, mogli bismo 'rasparčati' predstavu, da ide u nekih 14 različitih priča, ali nama se više svidjela ovakva postavka.
Komad „Oblaci“ u vašem pozorištu živi već duže vrijeme?
- Tako je. Predstava je premijeru doživjela 2021. godine. Onda je bila na pauzi godinu dana zbog trudnoće glumice i sada smo je ponovo vratili i odlučili smo da sa njom idemo na festivale. Smatramo da je šteta da je ne igramo.
Drago nam je što ste je ponovo uvrstili u repertoar, posebno u godini kada vaše amatersko pozorište obilježava značajan jubilej, 30 godina postojanja. Koliko dugo ste vi dio ove višedecenijske priče?
- Ja sam negdje na pola puta, 15 godina sam član Hrvatskog amaterskog kazališta u Travniku. Volim reći da smo zaista porodica, prijatelji jer se volimo i podržavamo. Ne kažem, naravno, da je u drugim tetarima drugačije, da ne budem pogrešno shvaćena, ali meni je naš teatar moja druga kuća! Amaterski se bavim glumom i u tome zaista uživam. Preporučila bih svima da nađu hobi, da imaju nešto u životu što ih ispunjava - mimo svega ostalog. Ja sam pronašla teatar i srećna sam što mogu da radim ono što volim pa iako je amaterski i volonterski!
Koju ste vi najljepšu poruku ili pouku izvukli iz predstave „Oblaci“?
- Nakon predstave, posebno poslije pretposljednje scene umiranja u kojoj se rasplačem, često me pitaju kako to izvedem? Kažem im, kada krene muzika, mene sva ta atmosfera ponese jer tu bude satkan čitav život u par minuta. Do prije pola sata predstave, bili smo djeca i neki mladi razigrani par koji razmišlja o raznim glupostima, svađa se, kuju planove za budućnost i opet, za pola sata, priča se potpuno preokrene i pokaže svu prolaznost života. Dakle, radi ono što voliš, iskoristi dan, voli ljude koje voliš, imaj strpljenja, razumijevanja, razgovaraj, a to je problem današnjice, nedostatak komunikacije i sve manje strpljenja za tuđe osjećaje. A sve se može riješiti! Nemojte da vam život prođe ganjajući neke principe i da kažete da je bio prekratak jer život je prelijep!
