I treće večeri festivala - komedija. Ovaj put komad „Kokoška“, u izvedbi ansambla Bjelopoljskog pozorišta, pobjednika 52. Festivala dramskih amatera Crne Gore. Rado viđeni gosti, koji sa sobom svaki put donesu dobru energiju i opravdaju sva očekivanja. Tako je, naravno, bilo i sinoć.
Upravo zbog toga, ali i višedecenijskog prijateljstva između Trebinja i Bijelog Polja, ispraćeni su dugotrajnim aplauzima, ovacijama i pozivima na bis.
Na sceni su oživjeli svakodnevicu pozorišnih glumaca u provinciji, prikazavši na komičan način i svu banalnost ispraznog života običnog čovjeka, koji, uprkos htijenju da postane nešto više, na kraju uvijek ostaje čvrsto prizemljen u sigurnosti vlastite rutine. Publiku su oduševili, a žiri publike, vjerujemo, nije imao lak zadatak. Ipak, nagradu za najbolju glumačku kreaciju večeri dodijelili su Sanji Ćirović, koja je igrala glumicu i prijateljicu glavnog lika, Ale.
Vidno uzbuđena, pod naletom snažnih emocija, nije krila da ju je priznanje za glumicu večeri potpuno iznenadilo:
- Hvala žiriju publike, mada, iskreno, nisam očekivala nagradu. Nekako ni ne volim pojedinačne nagrade. Mnogo su mi draže one kolektivne, koje ponese ansambl. U Trebinju smo već možda deseti put, ne sjećam se ni sama više, ali ono što pamtim je da je ovo grad u koji se uvijek vrlo rado svi vraćamo!
Godinama se već družimo i možemo slobodno reći da vas i vaše kolege iz Bijelog Polja doživljavamo, maltene, kao naše domaće pozorište.
- Upravo tako. Baš sam prije predstave to govorila. Mi se ovdje zaista tako osjećamo. Kada na našem festivalu u Crnoj Gori dobijemo nagradu ansambla, to prvo mjesto odmah nam je signal da idemo za Trebinje pa u Ub u novembru. To su dva mjesta u kojima se zaista osjećamo kao domaći, a ne kao gosti!
Večeras ste bili odlični, kao i svaki put do sada. Nadamo se da nam niko neće zamjeriti, ako kažemo da smo od vas to i očekivali?
- Hvala vam. Ne želim da zvučim neskromno, ali često nas pitaju kako to da upravo mi svake godine dolazimo u Trebinje. Nemam odgovor na to pitanje. Zaista bih voljela da postoji neki selektor vašeg festivala da ocijeni naš amaterski festival. Znate, iako se održava u Bijelom Polju, dakle u našem gradu, mislim da nema veze to što mi, kao Bjelopoljci pobjeđujemo. Presudne su godine iskustva i naša ogromna ljubav prema pozorištu. Često nam kažu i da smo odavno prerasli amaterizam i da bi ovo trebalo da preraste u nešto veće, što nama puno znači jer svaku predstavu igramo čistog srca.
Donijeli ste nam odličnu izvedbu „Kokoške“, komada koji smo imali priliku da gledamo i na ovim daskama, ali i na nekim drugim scenama, u izvođenju profesionalnih ansambala. Kako ste se vi snašli, kako je bilo raditi predstavu?
- Prvo, želim da kažem da je Moamer Kasumović jedan divan čovjek i divan reditelj, sa kojim je bilo više nego fantastično raditi! Nismo bili sputavani sa njegove strane, svako je mogao dati neku svoju kreaciju, što je on prihvatao bez imalo sujete. Zaista, jedna divna osoba i divan čovjek! Ovo je naša prva saradnja s njim, njegova prva predstava u Bjelopoljskom pozorištu i od srca se nadam da ćemo imati priliku opet da sarađujemo. Mislim da smo dali ono što je očekivao od nas i da smo doprinijeli onome što je htio.
Vidjeli smo večeras i jedno drugačije izvođenje ove predstave?
- Da. Malo je drugačije igranje 'Kokoške' u odnosu na one koje su se do sada izvodile. Drugačije je čitanje pa i postavka, tako da je neobičnije. Gledali smo da imamo što manje scenografije. To nam je mnogo važno zbog putovanja jer kada god treba negdje da se putuje - nema novca, trebaju dva vozila i onda smo to sveli na minimum. Kod vas smo pozajmili pojedine rekvizite, poput stolova i stolica, kuku smo izgubili pa smo i to pozajmili od vas. Uglavnom, snašli smo se, što je najbitnije.
Koliko glumcu znači prilika da sarađuje sa takvim rediteljem koji mu daje izvjesnu slobodu prilikom kreiranja lika?
- Mnogo. Posebna je bila saradnja sa Moamerom. On jeste popularan u kompletnoj bivšoj Jugoslaviji i šire, ali to ne umanjuje koliko je on na prvom mjestu divan čovjek. Privilegija je bila raditi s njim. Naročito što nas uvažava kao glumce i ne postavlja takav odnos da sve mora da bude isključivo po njegovom jer je reditelj. Zaista, posebno zadovoljstvo.
Lijepa je prilika i da se podsjetimo vaših festivalskih nagrada iz Trebinja, a bilo ih je dosta?
- Dvije Zlatne maske sam do sada dobila u Trebinju, obje za epizodne uloge. Jednu u predstavi 'Mirovna misija', u režiji Slobodana Marunovića, za koju sam nagrađena i priznanjem protagoniste večeri. Drugu Zlatnu masku sam dobila za ulogu u predstavi 'Vlast i njena opozicija', u režiji Zorana Rakočevića. U Trebinju smo do sada dobili i Zlatnu masku za kolektivnu igru u pozorišnom komadu 'Odjek', u režiji Zorana Milanovića. Osvojili smo nagrade i za 'Galeba' i 'Dan sa familijom Kiš', u režiji Dragana Koprivice, za najbolje predstave. Nadam se da sam sve pomenula, dosta je toga bilo.
Koliko vam znače tolike prilike da se glumački izrazite i koliko vas pozorište ispunjava?
- Pozorište je moj drugi život! Izduvni ventil. Kao i bicikl. Ako bi mi ih neko uskratio, mislim da više ne bih mogla da nastavim da živim!
