Druge večeri Festivala festivala gledali smo predstavu Bjelopoljskog pozorišta, ansambla često i rado viđenog u Trebinju. Donijeli su nam komad „Mirovna misija“, pobjedničku i višestruko nagrađenu predstavu ovogodišnjeg Festivala dramskih amatera Crne Gore. Da su im tolike nagrade zasluženo pripale, uvjerili smo se i sami. Aplauzi, a na kraju i pozivi na bis, govorili su dovoljno. Koliko se energije Trebinja i Bijelog Polja poklapaju, vidjelo se na licima, kako glumaca, tako i publike. Emocije su „frcale“ pozorišnom salom Kulturnog centra.

Za protagonistu večeri, žiri publike odabrao je Sanju Ćirović za ulogu Dobrinke, tipične crnogorske majke, koju je ova glumica dočarala, i više nego autentično. Prepoznale su se, sigurni smo, mnoge majke koje su sinoć gledale predstavu, a smijale se, vjerujemo, ugledavši sebe u pojedinim scenskim prikazima. Vidjevši Sanjino uzbuđenje zbog nagrade koja joj je uručena, ali i blage nervoze što joj tražimo koji minut više za razgovor, odlučili smo da ovu glumicu pozdravimo njenim replikama „Kuku mene sad“ ili „Blagoš majci udom“! I, kako to u duhu prave Crnogorke biva, dobro smo se zajedno smijali.

-Baš, blagoš mene sad! Zar ne može neko drugi da vam da izjavu, potpuno sam van sebe! Ne znam šta bih vam rekla, osim da sam presrećna zbog svega večeras! I predstave i nagrade. Ni sanjala nisam da ću je dobiti! Evo, pokušaću da se malo saberem, pa da ako uspijem da vam pomognem da sastavite šta treba i kako valja!

Onda, da ostanemo još malo kod vaše uloge. Kako je bilo igrati lik Dobrinke i kako ste je doživjeli?

-Lik Dobrinke je tipičan prikaz majke u Crnoj Gori, sa svim emocijama i reakcijama koje ispoljava na određene situacije. Mislim da su se mnoge majke prepoznale u ovoj ženi. Kod nas u Crnoj Gori jesu sigurno, a moguće i da su u Hercegovini. Možda ne baš ove moderne majke, ali one starije su se negdje sigurno pronašle. Ja nisam majka, ali sam ulogu pokušala da gradim, prisjećajući se moje majke i načina na koji se ona odnosila prema meni i bratu. Kad sve saberem, mislim da sam pogodila.

Pogodili ste, rekli bismo, čim je žiri publike odabrao upravo vas za protagonistu večeri.

-Trudila sam se, vjerujte. U toliko više što nisam ostvarena kao majka, draže mi je, a naročito što imam djecu od brata, kojima sam maksimalno posvećena. Moguće je da je i to doprinijelo da ulogu iznesem kako se od mene očekivalo. To je ona, tetkina ljubav, koja, mogu vam reći, nije manja od majčinske. Ne znam kolika je majčinska, ali dobro znam kolika je tetkina! I imala je udjela u građenju ovog lika.

Uzbuđenje što ste dobili nagradu ne krijete. Evidentno je da vam mnogo znači?

-Veoma! Posebno, što je ovo moja prva, lično meni, dodijeljena nagrada u Trebinju. Dva puta sam učestvovala sa pobjedničkim predstavama na Festivalu festivala, 2010. godine sa komadom „Jedan dan sa familijom Kiš“ i 2012. sa predstavom „Galeb“. Osvojili smo jednom i nagradu za kolektivnu igru. Tako da sam prilično emotivna u ovom trenutku, uzbuđena i zbunjena, što možete da primijetite. Nije nam prvi put da smo ovdje, ali smo svaki naredni, iznova oduševljeni! Prvo dočekom, a onda i svim ostalim što prati ovaj festival.

Ako već pričamo o nagradama i o tome koliko vas čine srećnim, možete li izdvojiti neku, vama naročito značajnu?

-Veoma me obradovala nagrada sa našeg festivala u Crnoj Gori, upravo za lik Dobrinke, glavnu epizodnu žensku ulogu. Najznačajnijom, ipak bih izdvojila nagradu za glumicu večeri, iz marta ove godine u Petrovcu na Mlavi, sa festivala „Gulini dani“. Evo, ove godine po drugi put nagrada za glumicu večeri. Mom iznenađenju i sreći nema kraja!

Koliko dugo se amaterski bavite glumom i kako je bilo sarađivati sa rediteljem Slobodanom Marunovićem?

-U pozorištu sam od 1999. godine, a 2000. sam igrala svoju prvu predstavu. Sve vrijeme sam dio ove ekipe. Prošle godine smo radili koprodukciju sa pozorištem iz Berana i igralo je nas petoro iz Bijelog Polja. Raduje me saradnja i sa drugim pozorištima, mada je meni prelijepo kada radim sa svojim ljudima, ekipom koju dobro poznajem. Što se tiče saradnje sa gospodinom Marunovićem, ona je uvijek odlična. Ovo je četvrti ili peti put da radimo zajedno na predstavi.

Festival festivala i Trebinje ste do sada dobro upoznali. Kakve utiske nosite odavde?

-Poslije Novog Sada, Trebinje je najljepši grad u kome sam bila, na prostoru bivše Jugoslavije! Mali grad sa toliko toga divnog u sebi. Mi, kod nas u Crnoj Gori, nemamo ni pola, ma nemamo ni deseti dio, onoga što Trebinje nudi. I zbog toga mi je ova nagrada posebno važna. Uvijek se ovdje rado vraćam. Podijeliću sa vama i ovo. Naime, moje kolega Peđa Vukojević i ja, razmišljali smo se, da li da uopšte igramo u predstavi, jer je ansambl podmlađen. Mislili smo da sve prepustimo novim snagama. A onda smo, jedan dan sjeli i zapitali se - a šta ako predstava pobijedi i ode u Trebinje, a mi ne odemo, jer nismo dio ekipe? Tada smo shvatili da želimo da igramo. Iskrena sam kad vam kažem da nam je Trebinje bila glavna satisfakcija. I eto, ispunilo nam se! Nadam se novim predstavama i ponovnim dolascima u vaš divan grad!