Trebinje je, uz Stolac, Sarajevo i Jajce, grad sa najviše nacionalnih spomenika u Bosni i Hercegovini. Iako su trenutno 42 spomenika na području grada Trebinja stavljena pod zaštitu države, na privremenoj listi se nalazi još 58 spomenika, što govori o bogatoj kulturno-istorijskoj baštini na teritoriji našeg grada. Kada tim spomenicima dodamo i broj spomenika iz drugih gradova istočnog dijela Hercegovine, možemo zaključiti da živimo u regiji sa najbrojnijim spomenicima kulture u odnosu na ostatak države.

spomenici-glas.jpg (167 KB)

Značaj nacionalnih spomenika je, navodi Ivana Grujić, direktorica Muzeja Hercegovine, višestruk, prije svega u naučnom i stručnom pogledu jer su Hercegovina i Trebinje oblasti gdje je brojnost i značaj spomenika toliki da su potrebne generacije ili veliki broj stručnjaka kako bi se proučavala kulturna baština.

„Očuvanost spomenika i njihova pristupačnost, u većini slučajeva, omogućava dobru prezentaciju i pruža mogućnost da se spomenici približe turistima i postanu turističke destinacije. Međutim, od najvećeg značaja je upravo činjenica i saznanje da se nalazimo na prostoru koji je, od praistorije pa do danas, bio bogato naseljavan različitim narodima koji su, svako na svoj način, ostavili tragove vidljive i danas“, iznosi činjenice Ivana Grujić.

U posljednjih godinu i po dana, Trebinje je bogatije za šest novih nacionalnih spomenika.

Crkva svetog Jovana Krstitelja u Donjem Vrbnu - zajedno sa pokretnom imovinom, koju čine ikonostas sa dvanaest ikona, dva putira, dva svijećnjaka, anafornica i pravoslavno groblje - proglašena je nacionalnim spomenikom 16. maja 2019. godine. Ova crkva je izgrađena na maloj zaravnjenoj površini brežuljka Prvjenčina koja je okružena prstenastom grobljanskom parcelom i pripada tipu krstoobraznih crkava sa bočnim pijevnicama i sa pravougaonom apsidom na istočnoj strani i zvonikom na preslicu na zapadnoj strani crkve. U dostupnim dokumentima, kažu iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, zapisano je da je hram Svetog Jovana Krstitelja u Donjem Vrbnu bio potpuno srušen te je obnovljen 1867. godine. Izvjesno je, nastavljaju iz Komisije, da je crkva sagrađena znatno ranije, ali o vremenu izgradnje prvobitne crkve nema dostupnih istorijskih podataka. Varijacija krstoobraznog tlocrtnog rješenja, postignutog izgradnjom bočnih pijevnica, kod ove crkve predstavlja rijedak primjer dispozicionog rješenja primjenjenog na seoskim crkvama šireg regiona Popovog polja i trebinjskog kraja.

spomenici-glas-3.jpg (134 KB)

Crkva Svetog Jovana Krstitelja u Donjem Vrbnu

„Unutrašnji prostor crkve se sastoji od naosa sa bočnim pijevnicama i oltarskog prostora sa apsidom, koji su međusobno odijeljeni drvenom ikonostasnom pregradom. Prostor naosa crkve je osvjetljen preko dva polukružno zasvedena prozorska otvora. Oltarski prostor se sastoji od apside, dvije niše i stare kamene časne trpeze postavljene u središnjem mjestu svetišta. Drveni ram ikonostasa bogato je ukrašen duborezom i bojen bijelom bojom sa akcentima zlatne, crvene i plave. Donja zona se sastoji od bočnih vrata sa ikonama kojima se pristupa oltarskom prostoru, prostora sa prestonim ikonama i carskih dveri. Svi dijelovi donje zone ikonostasa razdijeljeni su pilastrima koji su ukrašeni dekorativnim trakama crvene i plave boje i zlatnim cvjetovima sa četiri lista. Carske dveri su bogato ukrašene šupljikavom biljnom ornamentikom sa krstom u sredini, na oba dijela, bez uobičajenog prikaza Blagovjesti“, opisuju ovu crkvu iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika stvarajući preciznu sliku o izgledu crkve, a zatim nastavljaju: „U crkvi senalazi drveni ikonostas klasicističkog tipa sa ikonama urađenim tehnikom ulja na platnu. Ikonostas je podijeljen u tri cjeline sa dvanaest ikona i carskim dverima. Tačan datum izrade drvenog rama ikonostasa nije poznat, ali s obzirom na to da su na ikonama zabilježeni podaci o darivaocima sa godinom 1908. može se pretpostaviti da je ikonostas izrađen te godine, odnosno početkom 20. vijeka“.

Groblje je većim dijelom smješteno istočno i južno od crkve sa pet grobnica koje se nalaze ispred crkve. Ulaz u groblje je sa južne strane od metalnih rešetki sa metalnim krstom na vrhu, dok je cijelo groblje ograđeno kamenim zidom. Unutar groblja evidentirano je, kažu iz Komisije, osamnaest grobova većinom sa početka 20. vijeka, dok je manji broj onih iz druge polovine 20. vijeka i s kraja 19. vijeka. Grobovi su složenije forme, većinom sa kamenim grobnicama na koje su postavljeni nadgrobnici različitih oblika. Evidentovana su četiri nadgrobnika u vidu krstača, koji obično mogu da se pronađu u grobljima manjih crkvi na području Trebinja. Svi grobovi pripadaju porodici Ninković. Iza crkve se nalaze dva masivna bloka kojima su najvjerovatnije obilježeni grobovi.

Istorijsko gradsko područje Trebinja proglašeno je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 16. maja 2019. godine i obuhvata tri zone zaštite - zona Stari grad, zona naselja Krš (Omanovića-mahala), zona užeg centra grada. Istorijsko gradsko područje Trebinja je nacionalni spomenik od izuzetnog značaja, rijetko očuvan i reprezentativan primjer urbanog naselja i u dovoljnoj mjeri je sačuvao atribute autentičnosti i integralnosti koje nose njegove istorijske, umjetničke i estetske, dokumentarne, društvene i ambijentalne vrijednosti.

„Trebinje je grad u kojem su na hronološki način, prije svega u gradskoj strukturi i arhitekturi, čitljivi uticaji različitih kulturnih krugova koji mogu da budu označeni kao mediteranski, otomanski i srednjoevropski. Istorija ga je postavila kao vojno-strateško mjesto na periferiji imperija otomanske i austrougarske, što je uticalo na njegovu fizionomiju utvrđenog grada i vojnog logora. Promjene istorijskih perioda prepoznatljive su u njegovoj urbanoj strukturi i stilu građenja.

Otomanska vojska je 1466. godine zauzela Trebinje i posebnu pažnju je posvetila izgradnji tvrđave Kastel koristeći je za vojne potrebe. Nakon završetka utvrđenja počela je izgradnja unutrašnjosti grada kao orijentalnog sa nepravilnom mrežom ulica i usitnjenom strukturom objekata, gdje je poseban akcent stavljen na džamije Osman-paše Resulbegovića i Carevu.

Stari grad se može klasifikovati kao tip zatvorenog grada nastao unutar utvrđenja.

Sa austrougarskom upravom od 1878. godine konture orijentalnog grada počinju da se gube sa izgradnjom nove urbane matrice. Grad počinje da se širi na neizgrađenim površinama uz gradske bedeme. Nove ulice su široke i pravilne sa blokovskom gradnjom objekata većih gabarita, u istoricističkom stilu.

Prvobitna fizionomija zatvorenog utvrđenog grada, je, u austrougarskom periodu i nakon njega, umekšana otvore nim javnim prostorima i zelenilom, stvarajući novu sliku Trebinja kao grada zelenila, u kontrastu sa okolnim hercegovačkim kamenom.

Sve tri zone zaštite se nastavljaju jedna na drugu, razvijene oko najstarijeg područja Starog grada i nastale kao potreba razvoja života grada izvan bedema.

Stari grad (Kastel) formira se od 17. vijeka unutar bedema, na istočnoj strani izlazi na rijeku Trebišnjicu, a sa ostalih strana bedemi su bili uokvireni hendekom u koji je voda dovedena iz Trebišnjice.

Glavni ulaz u Stari grad je sa zapadne strane nad čijim ulazom je kula Hadžismajlovića Selimage, a pristupalo se preko drvenog mosta nad hendekom. U 20. vijeku hendek je zatrpan.

Struktura grada nasljeđena iz otomanskog perioda je u većoj mjeri očuvana, sa nepravilnom uličnom mrežom, parcele objekata su usitnjene, objekti su grupisani u nepravilne blokove, a svaka jedinica ima izlaz na ulicu. U vrijeme austrougarske uprave urbana struktura nije mijenjana izuzev izgradnje kasarne, a danas Muzej Hercegovine, uz sahat-kulu i uvođenja namjena za vojsku: pošta, telegraf, komandna stanica.

Šire ulice vode do džamija ili većih javnih objekata. Širine ulicaprilagođene su za prolaz pješaka i konja. U pojedinim ulicama su očuvani lučno nadsvedeni prolazi. Trgovi su formirani ispred glavnog ulaza u Stari grad i ispred džamija.

Neposredno uz Stari grad razvija se Omanovića-mahala, danas poznata kao naselje Krš. Naselje su podigle muslimanske porodice koje su se povukle iz Herceg Novog, nakon što su taj grad osvojili Mlečani 1687. godine. Omanovića-mahala se razvija na strmim padinama sjeverno i iznad Starog grada. Ima organičku strukturu uslovljenu topografijom terena, sa uskim i strmim ulicama u kojima su objekti zbijeni i direktno izlaze na ulicu. Naselje je bilo podijeljeno na gornju i donju mahalu. Ovaj dio grada je bio centar trgovačke djelatnosti sa brojnim zanatskim radnjama. Promjene nastaju dolaskom austrougarske uprave i promjenom koncepta razvoja grada, kada se njegova organička matrica mijenja novom geometrijskom, karakterističnom za većinu evropskih gradova. Razvojem novog gradskog centra, naselje Krš postepeno počinje da gubina značaju kao nosilac trgovačke aktivnosti. Međutim, najveće promjene naselje trpi u drugoj polovini 20. vijeka kada je srušen jedan dio naselja, a jedan dio objekata i trgovina je napušten zbog loših uslova stanovanja i rada.

Crkva Svetog Vasilija Ostroškog u Gornjem Vrbnu - zajedno sa pokretnom imovinom, koju čini ikonostas sa deset ikona i pravoslavno groblje sa tri stara nadgrobnika - proglašeno je nacionalnim spomenikom 29. avgusta 2019. Ova crkva pripada tipu jednobrodnih crkava sa polukružnom apsidom i zvonikom na preslicu. Sama crkva je izgrađena na maloj zaravljenoj površini brežuljka Konjušica. Zaravnjeni plato sa crkvom je okružen prstenastom grobljanskom parcelom koja je ograđena suhozidom, u kojem je,jugozapadno od crkve, sagrađena pristupna ulazna kapija.

spomenici-glas-5.jpg (143 KB)

Crkva Svetog Vasilija Ostroškog u Gornjem Vrbnu

U dostupnim pisanim izvorima sa početka 20. vijeka, kažu iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, evidentirano je da se crkva u Gornjem Vrbnu nalazila u ruševnom stanju, a obnovljena je 1930. godine. Sigurno je da je crkva sagrađena znatno ranije, ali o vremenu izgradnje prvobitne crkve nema dostupnih istorijskih podataka.

Hram Svetog Vasilija Ostroškog zajedno sa pravoslavnim grobljem posjeduje duhovnu, simboličku i sakralnu vrijednost i svjedoči o kontinuitetu i postojanosti pravoslavnih srpskih bratstava Anđelića i Ninkovića iz Gornjeg Vrbna.

„Ulazu crkvu se nalazi sa zapadne strane, postavljen je simetrično i naglašen je kamenim šambranama jednostavne obrade. Iznad ulaza, u kamenom zidu su, prilikom obnove crkve, postavljene dvije kamene ploče, a u centralnom dijelu jedne kamene ploče izvedena je plitkoreljefna figuralna predstava Svetog Vasilija Ostroškog.

Crkva se sastoji od naosa i oltarskog prostora koji su odijeljeni drvenom ikonostasnom pregradom. U crkvi se nalazi drveni ikonostas sa deset ikona. Ikone su rađene tehnikom ulje na platnu i u donjem dijelu se nalaze podaci o darivaocima sa godinom 1937, što bi mogla biti i godina izrade drvenog rama ikonostasa. Ikonostas je stilski i po načinu izrade vrlo sličan ikonostasu crkve Svetog Jovana Krstitelja u Donjem Vrbnu, pa je vrlo moguće da je oba ikonostasa radio isti majstor. Groblje koje se nalazi uz crkvu je novijeg datuma. Unutar groblja pronađena su tri nadgrobnika starijeg datuma (kraj 19. i početak 20. vijeka). Prvi nadgrobnik nalazi se u blizini crkve i podignut je 1920. godine. Ovom periodu pripada i manji nadgrobnik u vidu krsta sa polukružnim završetkom, dok je treći nadgrobnik smješten prema istoku, na padini, iza crkve i na njemu se razaznaje 1914. godina“, detaljno opisuju crkvu Svetog Vasilija Ostroškog iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.

Graditeljska cjelina - crkva Vaznesenja Hristovog u Konjskom - Zupci i pravoslavno groblje sa stećcima proglašena je nacionalnim spomenikom 26. juna 2019. godine. Ova crkva u Konjskom-Zupci pripada tipu jednobrodnih crkava sa polukružnom apsidom i zvonikom na preslicu sa tri zvona. U kamenom dovratniku ulaznih vrata u crkvu uklesana je 1853. godina kao godina njene obnove. Iako je jasno da je crkva sagrađena znatno ranije, o vremenu izgradnje prvobitne crkve nema dostupnih istorijskih podataka.

spomenici-glas-2.jpg (193 KB)

Crkva Vaznesenja Hristovog u Konjskom - Zupci

Crkva se sastoji od naosa i oltarskog prostora koji su međusobno odijeljeni drvenom ikonostasnom pregradom. Ikonostas crkve je iz sedamdesetih godina 20. vijeka. Na njemu se nalazi sedam ikona u dvije zone, a ikone su rađene tehnikom ulje na platnu. Ram ikonostasa je drveni, bojen smeđom bojom sa akcentima zlatne.

„U bliskom okruženju graditeljske cjeline crkve Vaznesenja Hristovog sa grobljem i nekropolom u Konjskom, sjeverozapadno od Careva polja, na uzvišenju Gradina, nalazi se praistorijsko ilirsko utvrđenje iz bronzanog ili gvozdenog doba. Najstariji srednjovjekovni lokalitet predstavljaju tri gromile iz Radešića. Uz crkvu je smješteno pravoslavno groblje zajedno sa većim brojem stećaka. Ulaz u groblje je sa zapadne strane i ograđeno je kamenim zidom u vidu kamenih blokova različitih dimenzija. Grobovi koji pripadaju periodu druge polovine 19. i početku 20. vijeka su većinom u vidu kamenih grobnica sa ukrašenim nadgrobnicima u vidu krsta i piramidalnim ili poluoblim završecima. U groblju se i dalje vrši ukop pa su tu smještene i porodične grobnice novijeg datuma.

Stećci, koji se nalaze u groblju, su pretežno u obliku ploča i sanduka. Veći broj stećaka je ukrašen bordurom u vidu povijenih lozica sa spiralama ili rozetama na gornjoj strani ploče. Bordura je uglavnom uokvirena pravim linijama ili tordiranom trakom.

Manji broj ukrasa je u vidu bordure od kosih paralelnih linija. Pored crkve Vaznesenja Hristovog, u groblju se nalazi nekropola na kojoj je evidentirano četrdeset tri stećka. Sa istorijskog stanovišta posebno je zanimljiv stećak Vukašina Dobrašinovića sa natpisom iz prve polovine 15. vijeka, koji je privukao pažnju mnogobrojnih istoričara, muzejskih radnika, epigrafičara i istraživača koji su u različitim periodima pisali stručne radove o značenju natpisa na ovom stećku. U različitim dokumentima iz Arhiva grada Dubrovnika, koji datiraju iz prve polovine 15. vijeka, pominje se prezime Dobrašinovića, 'male vla-stele iz Vrsinja' kod Trebinja, koji su živjeli na granici tadašnje Dubrovačke republike“, zaključuju iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.

Graditeljska cjelina - crkva Pokrova Bogorodice u Mosku i pravoslavno groblje proglašena je nacionalnim spomenikom 26. juna 2019. godine. Crkva pripada tipu jednobrodnih crkava sa polukružnom apsidom na istočnoj strani i zvonikom na preslicu na zapadnoj strani crkve.

spomenici-glas-4.jpg (259 KB)

Crkva Pokrova Bogorodice, Ljubomir, Mosko

Ovaj tip građevine sa svim svojim varijantama se u primorskim krajevima javlja početkom 13. i krajem 14. vijeka. Posredovanjem dubrovačkih majstora, koji su još u srednjem vijeku bili graditelji na objektima sakralnog i profanog karaktera na tlu BiH, arhitektonski oblici jednobrodne crkve ulaze i u arhitekturu stare Hercegovine, a ova praksa se nastavlja i u vremenu otomanske uprave.

Kako navode iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na području stare Hercegovine, u navedenom periodu, grade se jednobrodne crkve pravoslavne i katoličke provenijencije, za čiju gradnju se angažuju dubrovački majstori. Crkve su dosta sličnih dimenzija, a razlika među njima se javlja u načinu prijenosa sila bočnog potiska. U samom Popovom polju, na relativno malom prostoru, nalaze se tri stara manastira i 36 starih crkava, kao i veći broj još starijih crkvišta. Istorijskih podataka o Crkvi pokrova Bogorodice u Mosku ima veoma malo. U dokumentima je zapisano da je crkva obnavljana više puta. Na zapadnoj fasadi iznad portala u niši je uklesan podatak o obnovi 1894. godina. Na metalnoj ploči koja se takođe nalazi iznad vrata navodi se da je crkva obnavljana 1820, 1908. i 1988. godine.

Prema Ljiljani Ševo, crkva je obnovljena 1894. godine na mjestu starijeg hrama iz 17. ili 18. vijeka.

„Ulazni dio u crkvu se sastoji od vrata koja su izrađena od gvožđa na kojima se nalazi metalni krst iznad kojih je izrađena kamena polukružna niša sa oslikanim likom Bogorodice i upisanim datumom 1894. što predstavlja godinu obnove crkve. Iznad niše je uklesan detalj koji podsjeća na rozetu, ali nema otvore na sebi. U vertikalnoj ravni zapadnog zida pozicioniran je i zvonik na preslicu sa jednim zvonom. Unutrašnji prostor crkve se sastoji od naosa i oltarskog prostora sa apsidom koji su međusobno odijeljeni drvenom ikonostasnom pregradom.

Groblje je većim dijelom smješteno oko crkve. Ulazna kapija je izrađena od metalnih šipki koje su pričvršćene za dva vertikalna betonska stuba koji nose betonski luk. Na betonskom luku se nalazi krst izrađen od gvožđa. Čitavo groblje je ograđeno kamenim zidom visine oko jedan metar. Unutar groblja evidentirana su tri stećka u obliku ploče, jedna stolica i petnaest kamenih krstača koje su postavljene na kamenim sanducima. Stećci su bez dekoracije i uronjeni su u zemlju. Grobovi su složenije forme, većinom sa kamenim grobnicama na koje su postavljeni nadgrobnici u obliku kamenih krstova. Evidentovano je petnaest nadgrobnika u vidu krstača koji obično mogu da se pronađu u grobljima manjih crkvi na području Trebinja. Krstače su bez natpisa i ukrašene su geometrijskim i floralnim motivima“, daju detaljne podatke iz Komisije.

Graditeljska cjelina crkve Vaznesenja Hristovog u Dubočanima zajedno sa pravoslavnim grobljem koje se sastoji od 11 starih nadgrobnika i dvije kamene krstače proglašena je nacionalnim spomenikom 2. jula 2020. godine.

spomenici-glas-6.jpg (182 KB)

Crkve Vaznesenja Hristovog u Dubočanima

Crkva Vaznesenja Hristovog pripada tipu jednobrodnih crkava sa polukružnom apsidom i zvonikom na preslicu. U dostupnim pisanim izvorima sa početka 20. vijeka je evidentirano da se crkva u Dubočanima nalazila u ruševnom stanju, a obnovljena je 1863/64. godine. Iako je jasno da je crkva sagrađena znatno ranije, o vremenu izgradnje prvobitne crkve nema dostupnih istorijskih podataka. Hram Vaznesenja Hristovog zajedno sa pravoslavnim grobljem posjeduje duhovnu, simboličku i sakralnu vrijednost i svjedoči o kontinuitetu i postojanosti pravoslavnih srpskih bratstava Anđelića, Mulina, Jankovića i Čičkovića.

Crkva Vaznesenja Hristovog u selu Dubočanima ima krsnu slavu Svetog Spasoja (Spasovdan).

„Crkva se, u dispozicionom smislu, sastoji od naosa i oltarskog prostora koji su međusobno odijeljeni kamenom ikonostasnom pregradom. Ikonostas je zamjenjen i urađen u kamenu sa isklesanom biljnom ornamentikom. Na ikonostas su postavljene dvije prestone ikone. Cijela crkva je oslikana 2015. godine. Ikonografija živopisa crkve odnosi se na scene Vaznesenja Hristovog. U zidovima crkve vidljivo je da su ugrađivani stećci sa ukrasima. Najvidljiviji je u unutrašnjosti crkve stećak sa bordurom koji je slikar ostavio vidljivim prilikom oslikavanja.

Groblje je smješteno sa sve četiri strane crkve. Unutar groblja evidentirano je jedanaest nadgrobnika. Najveći broj nadgrobnika i grobnica pripada porodici Anđelić, osim dva nadgrobnika koji pripadaju supružnicima Čučković. Ostali spomenici su novijeg datuma sa većim porodičnim grobnicama“, zaključuju u Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika.

Kako bismo upotpunili sliku o nacionalnim spomenicima u Trebinju, kao i o njihovom značaju, razgovarali smo sa Ivanom Grujić, direktoricom Muzeja Hercegovina, te smo saznali koliko su građani Trebinja upoznati sa bogatstvom koje posjeduje njihov grad.

Ivana-Grujic.jpg (146 KB)

Takođe, direktorica Muzeja je ukazala i na činjenicu da bi grad mogao da se promoviše kroz nacionalne spomenike kao i na razne mogućnosti kojima bi se grad još više oživio.

Nacionalni spomenici zaista zaslužuju veću pažnju u našem društvu, mišljenja je Ivana Grujić, direktorica Muzeja Hercegovine. Prije svega, važno je da se građani Trebinja, ali i cijele Hercegovine, upoznaju sa pojedinim spomenicima i saznaju nešto o njima.

„Što se tiče promocije grada kroz nacionalne spomenike, mislim da treba osmisliti nove sadržaje i ponuditi ih turistima, ali i stanovnicima našeg grada. Postoji bezbroj primera oživljavanja starih gradova u regionu i svetu. Možemo organizovati koncerte, pozorišne predstave ili različite festivale na Mičevcu ili Klobuku. U starom jezgru Trebinja najpre treba istražiti sve one tajnovite podrume u starim kućama i zatrpane ulice viševekovnim šutom, nakon čega treba oživeti grad malim zanatskim radnjama, pored ugostiteljskih objekata koje već imamo. Iako turisti vole da se fotografišu pored takozvane Anđelkine kapije koja je slavu stekla velikom gledanošću serije 'Ranjeni orao', što je izuzetno doprinelo promociji grada, ne treba da zaboravimo da postoje mnogo starije kapije i zidovi čije fotografije treba da ponesu gosti Trebinja u svet“, navodi Ivana uz podsećanje da je Trebinje grad koji svoje ime, prema natpisu na nadgrobnoj ploči župana Grda, nije promijenio od 12. vijeka, a to treba, modernim rečnikom rečeno, da bude brend ovog grada.

Grujićeva posebno ističe da bogatih slojeva naselja koji se ovde nalaze od praistorije do danas ne treba da se stidimo, već to treba da bude prvo čime se hvalimo jer je malo gradova u regionu koji imaju takvo bogatstvo, pa je sasvim jasno zbog čega je Komisija i proglasila za spomenik Istorijsko gradsko područje Trebinje.

 

Potencijal u austrougarskim tvrđavama

„Turističke agencije i vodiči u ponudu obavezno stavljaju obilazak manastira. Što se tiče ostalih spomenika, moramo raditi na njihovoj promociji i osmisliti turističke ture sa vodičima. Pored već pomenutih srednjovekovnih gradova, postoji veliko bogatstvo i potencijal u austrougarskim tvrđavama. Međutim, za sve je potrebno pripremiti i infrastrukturu pa je zato još uvek nemoguće turističkim radnicima da promovišu neke lokalitete na koje nije moguće bezbedno stići. Zato je važna strategija razvoja grada i strategija turizma koje, srećom, naš grad već ima. Potrebno je i strategijom kulture razraditi pomenute atrakcije i preko različitih projekata učiniti dostupnom i atraktivnom kulturnu baštinu Trebinja i Hercegovine“, objašnjava Ivana Grujić.

 

Samo prave vrijednosti ostaju

„Spomenici su svedočanstvo jedne epohe i kulture naroda. Oni su putokazi iz prošlosti koji nas uče o prošlim događajima i ličnostima, ali i krase naš prostor svojom lepotom i monumentalnošću. Pogledajte centar grada koji krasi nekoliko spomenika, pa samo utvrđenje Stari Grad... Sve oko vas odiše starinom, jednostavnim formama, umetničkom lepotom i pleni nekim neodoljivim osećajem da se nalazite u jednom velikom muzeju koji je prepun lepih slika. Ipak, nije u pitanju ni muzej ni galerija nego živa ulica Trebinja. Upravo prisustvo spomenika svedoči da se današnji život nadovezuje na sve one prethodne epohe i da smo mi naslednici, ali i, na neki način, savremenici svima onima koji su bili tu prenas. S druge strane, i mi ostavljamo spomenike našeg doba za neke buduće generacije. Zbog toga je važno da ne prekinemo nit koja može da traje samo ukoliko poštujemo i čuvamo starinu i dodajemo nove svedoke – spomenike koji treba da ostanu da svedoče i o našem vremenu. Zato spomenike treba promišljeno postavljati, truditi se da to budu umetnička dela, a ne mašinski izvedene betonske ili kamene gromade koje neće imati vrednost da budu sačuvane“, govori direktorica Muzeja sa velikim oduševljenjem o spomenicima i dodaje da samo prave vrijednosti ostaju i opstaju.