Aleksandar Volić, voditelj razgovora
„Dragi umetnici“ je komedija, kratka šala u jednom činu, jednočinka sa triler završetkom. Pisac Leonid Zorin u ovom djelu opisuje naličje pozorišnog ansambla, koji pored ljepote izvođenja igranja, premijerskih nastupa, sjaja, ovacija i aplauza - pokazuje i tamniju stranu procesa rada u pozorištu. Imamo narcisoidnog reditelja i sve čime se bavi da bi nastala predstava. Apsurdno je to što se režiser najmanje bavi umjetnošću u odnosu na druge članove. Njegova borba je „donkihotovska“, poput borbe sa vjetrenjačama, on je prinuđen da balansira između različitih centara moći i različitih pogleda na svijet. Tu je i vrijedna sekretarica, koja je, kao i uvijek, nedovoljno cijenjena i poštovana. Tu je i pisac dramaturg, koji je potrošio nekoliko godina kako bi napisao djelo i njemu je normalno da prihvati sve ponuđeno, kako bi njegov tekst bio postavljen na scenu i doživio izlazak pred publiku. To je suština rediteljske koncepcije predstave . Mislim da je skopska predstava Teatra „Čekori“ više označavala ćaskanje o pozorištu, o nekim temama koje nisu toliko relevantne za sam proces stvaranja i inscenacije predstave. Rediteljka je uzela dvije jednočinke, azerbejdžanskog pisca i jednog američkog autora koji nije naveden u programu, jer glumci koji u njoj igraju nisu mogli da doputuju u Trebinje, na 66. Festival festivala. Mizanscen - frontalna pozicija sekretarice za pisaćim stolom onemoguju dramski konflikt jer ekran kompjutera zaklanja njeno lice, njen odnos prema reditelju i ostalim akterima. Ona u određenim trenucima ima mnogo mogućnosti da negoduje i protestvuje, a tek pred samo finale se suprotstavlja reditelju jer zna šta će se desiti, da će biti tragično, pošto reditelj ne zna da se savlada i ubija glumca. Predstava mora imati, pored ostalog, događaj, priču i dramski sukob. Rad na predstavi traje i poslije festivala, uvijek se može nešto popraviti, artikulisati, pa i namaštati. Ansamblu iz Sjeverne Makedonije želim da traju sa aplauzima uspjeha.
Luka Kecman, teatrolog
Pozdravljam Trebinje i Festival festivala, lijepo je počeo. Tokom gledanja predstave se nametao određen broj pitanja, nešto je nedostajalo. Drugi dio predstave, ne znam zašto nije noćas igran, treba da odgovori na određena pitanja. Neka od njih su vrlo ozbiljna, kao pitanje sa kačketima. Nimalo to nije naivna priča, kao ni lik sekretarice, koja je alfa i omega, „kompjuter“, koji sve servisira unutar pozorišne kuće. Nedostajalo je da se vidi kako to funkcioniše iza kulisa, gdje se razotkriva pozorišni svijet koji mi ne vidimo. To što se dešava iza kulisa je intrigantnije od onoga što se dešava na samoj sceni. Negdje se očekivalo da vidimo intrigu na relaciji reditelj - pisac - glavni glumac. Nepoznat je autor i tekst, pa na samom kraju predstave, iako je glumački ansambl lijepo reagovao, logički završetak nije u potpunosti prepoznat. Interesuje me i poigravanje svjetlom, svjetlo se gasi, pa se ponovo pali, pa se gasi gdje je rediteljski, upravnički sto itd. Pitanje je - li je to istraživanje majstora svjetla, odnosno namjerno ili je posljedica uslova u kojima se predstava igra.
Milovan Zdravković, teatrolog
Čestitam umjetnicima što su hrabro i nadahnuto otvorili Festival festivala i što su otkrili jednu stranu pozorišnog života. Predstava je o pozorištu, a otkrili su nešto što mi možda znamo, a možda ne znamo. Oni su to odigrali bez ikavke treme i otvorili vrata ostalim amaterima da nastave tako.
Dragan Koprivica, reditelj
Ako se po jutru dan poznaje, onda se po prvoj večeri prepoznaje i ovaj Festival festivala. Ovi mladi ljudi su lijepo otvorili Festival. Ova tema iza kulisa je provokativna i interesantna za pozorišnu publiku. To nekad potiskuje ono klasično na sceni i pokazuje drugu stranu medalje, koja nekada može biti i prva strana medalje. Što se tiče teksta, meni se čini da je postojala stalna opasnost od premoći tzv. literarnog teatra, od preobilja teksta, ali da su se dobro izborili sa tim izazovom. Mislim da je rediteljka namjerno nastojala da prvenstveno bude riječ o glumačkoj predstavi, a da je režija samo sjenčila neka scenska dešavanja i bila u funkciji dokazivanja glumaca u njihovom rolama. To je, po meni, bio i pravi način igranja ovog teksta. Postojala je sinhronija među glumcima, što je plijenilo, nije bilo jezičke barijere, bilo je i aplauza i smijeha u publici, što je najbolji dokaz da je predstava uspjela. Pokazali su pozorišnu poetiku dramskog amaterizma iz Sjeverne Makedonije. Bila je predstava koja, zaista, ostavlja jak dojam.
Zdravko Šinjori, glumac u predstavi „Pljusak“
Čestitam organizatorima na Festivalu festivala, a kolegama glumcima iz Sjeverne Makedonije na izvođenju. Za amatersko pozorište je potrebna ljubav, a oni su pokazali ljubav.
