Aleksandar Volić, voditelj razgovora
U ovom komadu Nikolaja Koljade sve počiva na banalnostima, ali kod njega su banalnosti egzaltirane. Provincijsko pozorište je parabola za ljudski život i one događaje koje pokazuju odsustvo smisla bez pozorišne igre. Sjajan je potez što je mladi reditelj Moamer Kasumović, kao daroviti glumac, znao da postigne pravu atmosferu na probama jer je imao dobru i kreativnu interakciju sa svojim kolegama iz ansambla. Prepoznajemo da je u označavanju dramskog konflikta Kasumović znalački koristio precizne postupke u radnji i protivradnji protagonista i antagonista. Inovativno je da je uspio da postigne u scenskoj igri glumaca ironičan otklon prema likovima u predstavi. U pojedinim dramskim situacijama reditelj uspješno koristi i persiflažu.
Rad na predstavi trajao je četiri mjeseca, a uspješna glumačka podjela snalazi se vrlo dobro u Koljadinoj dramaturgiji. Predstavu otvara šarmantni Jusuf Bajram-spahić (Reditelj predstave), potom uvjerljive Slađana Merdović (glumica Ala) i Sanja Ćirović (glumica, Alina prijateljica). One su sa lakoćom odigrale ogorčene, slomljene i napaćene duše koje agresivno napadaju mladu, novu glumicu Nonu, zalijepivši joj nadimak „Kokoška“ optužujući je za nemoral i raskrinkavajući je. Deniza Halilović (Nona „Kokoška“) ima svoju dramu trpljenja i njen krešendo je kada počinje da puca pod optužbama svojih starijih koleginica. U jednom trenutku, u krešendu, ona zavrišti cijelom svojom autentičnom patnjom. Nikada nisam doživio takav vrisak na sceni! Fjodora, glavnog reditelja pozorišta i administratora teatra sigurno su tumačili Predrag Vukojević i Vlado Tomović. Oni su u situacijama ljudske patnje i bola, autentično odigrali svoju ličnu nesreću – pred samoubistvom koje se neće dogoditi.
Amaterska pozorišta, da bi došla na Festival festivala u Trebinju, prolaze brojne selekcije, i plaši saznanje nekih pozorištnika da se amaterizam u nekim sredinama polako gasi. Da se to ne bi događalo, mora se krenuti sa radom na edukaciji edukatora. Još od predškolskih ustanova i nižih razreda osnovnih škola. Potrebno je nastaviti edukaciju dramskih pedagoga za sve uzraste učenika. Male sredine imaju problem što im mladi glumci odlaze na dalje školovanje, nakon završetka srednje škole.
Moamer Kasumović, glumac, reditelj predstave „Kokoška“
Koljada je plodonosan pisac koji se bavi suštinom, dnevnim temama i našim malim životima. Mislim da je izbor njegovog teksta bio savršen za naše pozorište, kako bi ispričali tu malu muku, koju mi svi glumci imamo, bilo amaterski ili profesionalni. Kroz sliku pozorišta htjeli smo da donesemo priču o današnjem društvu u malim sredinama. Mi volimo svoje Bjelopoljsko pozorište i jako smo srećni što smo zajedno radili, a moje kolege glumci, i pored svojih redovnih poslova, su požrtvovano radili na ovom komadu. Mislim da se vidi jedan dobro urađen posao. Ono što je bilo izazovno za nas je taj oklon, kada smo mi u stvari mi. U cijelom procesu rada postavljao sam se kao neko ko nije reditelj nego kolega glumac, da zajedno nakon tri mjeseca rada dođemo do finalnog rezultata. Ansambl je prešao stepenicu amaterizma, oni razumiju pozorišni jezik, ovo je naš sistem glume koji smo napravili u Bijelom Polju i vidim da smo u tome uspjeli. Glumcima sam rekao da nisam reditelj već njihov kolega i tu sam da im pokažem neke smjernice. Pokazalo se da to razumiju, da su to glumci koji mogu da rade i vrlo ozbiljne predstave. Bili smo uslovljeni nekim stvarima i u čitanju ovog teksta, pa smo se vodili time da je svaka uloga koju igraju glumci - individualna tragedija i zato smo rušili taj četvrti zid. Zato sam glumce okretao da publici govore svoje monologe i iskažu tragediju, a iz produkcijskih razloga nismo imali komšije, pa je nastao lik reditelja. Amaterizam kao ljubav prema poslu mora se njegovati, svi ovi ljudi rade iz ljubavi, moramo se posvetiti više tome i privući mlade ljude da sa nama rade i prave neke nove predstave.
Dragan Koprivica, reditelj
Ovaj ansambl Bjelopoljskog pozorišta je zlatna generacija dramskog amaterizma u Crnoj Gori, ali tu se osjeća i maćehinski odnos kulturne Crne Gore, koja odavno ovom pozorištu nije obezbijedila status koji zaslužuje - profesionalni status. Večeras smo vidjeli da je to upravo bio takav nivo, uživali smo u jednoj moćnoj predstavi. Opet se desilo da je ansambl toliko jak da je i, nehotično, režiju stavio u drugi plan. Moamer Kasumović je imao zamisao da rediteljski osjenči ovaj teatarski spektal, znajući da je alfa i omega glumac, od koga sve počinje i na kome se sve završava. Kao dokaz snage ove ekipe su briljantna Slađana Merdović, Peđa Vukojević, nagrađivani glumci na Festivalu festivala i neponovljiva Slađana Ćirović, protagonista večeri. Bez ove dvije glumice ansambl ne može ovako funkcionisati, kao i bez svih ostalih članova ekipe. Ovo je ponos amaterizma Crne Gore, i svi amateri koji dolaze u Bijelo Polje dolaze da nešto vide i nauče od ovog ansambla. Grijeh bi bio da se ova predstava i ubuduće ne igra u Crnoj Gori i van nje. Moram istaći roditeljsku brigu lokalne uprave koja podržava bjelopoljske amatere. Ovdje je samo formalno riječ o amaterima, a oni su profesionalci. Prikazana je fenomalna sinhronizacija, sjajna empatija, fenomenalno uživljavanje, gdje publika gubi predstava o vremenu, a samo vidi ugođaj na sceni. Raspored uloga se otvara kao špil karata, tačno se vidjelo kome koja uloga leži i to je još jedna od vrijednosti ove predstave. Podjela uloga je briljantna.
Milovan Zdravković, teatrolog
Ansambl iz Bijelog Polja diže ljestvice amaterizma, ali ih onda mora i preskočiti. Sve pohvale, a što se tiče reditelja, ovo je najorginalniji rediteljski pogled na predstavu „Kokoška“. Kasumović je u ovo ubacio Brehta, taj oklon. Glumci su sve opravdali. Podržavam ovo rediteljsko istraživanje i dizanje ljestvice.
Luka Kecman, teatrolog
Nikolaj Koljada je izvorno glumac i nije čudo što se bavi ovakvim temama i pričama. U njegovom tekstu postoje dva svijeta, svijet koji se desi u stanu, sobi glumaca, a svijet iza su komšinica i mladić koji na osnovu buke, vike, galame, dotrče, misleći da će desiti nešto strašno, na šta glumci kažu da samo probaju predstavu. Tu je sudar dva svijeta, jednog realnog, koga čine glumci, drugi realan svijet su komšije, a onda se komšijama servira da je to samo fikcija. To je ta igra u igri, koja je u ovom slučaju prebačena kroz ulogu reditelja, koji bi trebao da interveniše u određenim momentima. Taj dio mi je bio krajnje interesantan. Iskreno, mislio sam da će reditelj više da interveniše i da nam pokaže da tu postoji taj dio igre u igri, da vidimo kada su oni istinski svoji, ne samo kada izađu i sruše četvrti zid i direktno se obraćaju publici. Na ovaj način je pokazan začaran krug iz koga ne može da se izađe u tom svijetu, kako bi rekao Andrić, „putnika sa lažnim pasošima“. Amateri iz Crne Gore su od početka do kraja igrali u izuzetnom, furioznom ritmu. Mislim da su postojali određeni momenti kada je to trebalo da padne, na onaj način kako su to učinili na kraju, kada, zapravo, osjetimo da ono malo duše izlazi iz likova koje igraju i kada svi ti potrošeni svijetovi, koji su se desili pred nama, kažu da ono što im je ostalo - to je to njihovo. Sa ovom predstavom je napravljen vrlo ozbiljan glumački iskorak, nema slabog mjesta u predstavi i ansamblu iz Crne Gore treba čestitati.
Nikola Bulatović, glumac
Hvala ljudima iz Bijelog Polja na dobroj predstavi. Dopalo mi se, bilo je momenata kada mi je nešto zasmetalo, ali je u globalu jako dobra. Hvala im što su pokazali da su dobri glumci koji rade dobre predstave i hvala Trebinju, koje iz godine u godinu održava Festival festivala na visokom nivou. Bojim se da će se sve manje ljudi biti u amaterizmu, jer to nisu profitabilne organizacije, ali je mnogo važan, i ako se u narednom periodu ne dozovemo, biće Festivala festivala, ali sve manje amatera na njemu, odnosno ljudi koji se odlučuju da slobodno vrijeme provode u pozorištu.
