Željko Hubač, voditelj razgovora
Izvođenje ovog komada zavisi od glumačkog šarma, a glumački šarm mora biti sazdan, prije svega, od zanata. Ovo je univerzalna balkanska priča, koja je sastavni dio našeg mentaliteta. Komad je ophrvan gomilom dramaturških problema, a kad se linearno prepričava i kada se u to učitava ono što je bila očiglena namjera reditelja, može da se spotakne. Ovi talentovani mladi ljudi su se uhvatili ovog komada, jer im je on dao prostora da iskažu sve što je njihova glumačka vrlina. Postoji jedan dobar tok gdje glumci apsolutno drže pažnju i vjerujemo im. Prvih sat vremena izrazito vjerujemo glumcima. Ono što se meni javlja kao problem je u posljednjih 40-ak minuta komada. Kad krenu određeni dramaturški problemi, onda su glumačke reakcije jake, ne kažem da su bez pokrića, ali su takve da su se morali uprijeti svom snagom da opravdaju tu vrstu tragičnog loma, koji su unijeli na početku i vješto skrivali tokom cijelog procesa. Najznajčajnija vrlina ove predstave je glumačka igra. Sigrno je da je komunikacija postojala, koja je zasnovana na uvjerljivoj glumačkoj igri i vidi se da se glumci duže poznaju i rade zajedno. Ovaj komad pruža prostor da publika vidi glumce koji mnogo mogu da urade u pozorištu. Ovo djeluje kao vrsta ozbiljne glumačke cjeline, u kojoj se vidi da glumac radi sa glumcima i da je svaki postupak i detalj dobro promišljen. Komad bolje funkcioniše u žanru komedije u prvom dijelu, ali glumci su svojim darom uspjeli da pokriju i dramaturške probleme.
Dragan Koprivica, reditelj
Barijera između glumaca i publike nije postojala, jer glumci dobro poznaju srpski jezik.
Reditelj je, iako je radio štrihove, mislim, stao na pola puta. Trebao je biti „dodatno drzak“ i dalje skraćivati tekst, kako se ne bi osjećale praznina i proklizavanja s vremena na vrijeme. Tada bi predstava bila „kao prava lutka“. Glumački bljeskovi su bili sjajni, glumci su pokazali ogledni čas glume gdje se potiru granice između amaterizma i profesionalizma. Anasambl je uigran, pa je publika vidjela i nadigravanje na otvorenoj sceni, što je sjajan detalj. Glumci su, u dijelu kada je to bila klasična komedija, pokazali da znaju da obrade geg, sačekaju reakciju publike i vrate tu rekaciju, što se ne uči tako brzo. U prvom dijelu je fantastično odigrana komedija sa sjajnom glumom, a poslije toga je otriježnjenje. Imali smo, žanrovski gledano, dvije predstave, za nekoga je to vrlina, za mene nije, ali to se tiče autora teksta.
Luka Kecman, teatrolog
Ovaj tekst traži određene pauze, kao što je uslijedila pauza kada se treba sopštiti prijatelju da ga žena vara. Tada je izgledalo kao da je glumac zaboravio tekst, a u stvari to je bio momenat kada je počelo da se „odmotava klupko“. Trebalo je da imaju dva oka, koja su sa strane, a ne unutar scene, i to je uvijek problem kad glumac i režira i ne vidi neke stvari. Tada bi se dobio momenat neophodan da bi publika prepoznala trenutak kada se čitava priča lomi i iz neke neobavezne kockarske, hazarderske, prelazi u ozbiljnu životnu priču, gdje se laž, koja je u osnovi svake kocke, pretvara u život. Trojica glumaca su odlična, jer se nisu trudili da publiku fasciniraju nekim izvanrednim glumačkim potezima, nego su, jednostavno, bili toliko prirodni po principu - ja u datom trenutku, da im se mora vjerovati u svakom momentu, a to je ono što se traži na sceni. Zato ih je publika gledala bez predaha, iako još moraju da obrate pažnju na neke detalje, npr. ako je neka profesija karakteristična i slično. Sve na sceni kada se postavlja ima neki znak, interesuje me zašto je sto bio prekriven zastavom Sjeverne Makedonije, jer ništa u predstavi ne pokazuje da je ona locirana bilo gdje. Glumci su bili podjednaki i rijetke su predstave gdje je tako ujednačena glumačka igra.
Trajče Kacarov, dramski pisac
Uvijek u pozorištu prvo vidim scenografiju, pa rekvizite i onda znam kako će komad da počne i završi. Moram pohvaliti scenografiju, jer je bila funkcionalna. Zastava je kao sportski rekvizit, jer ne postoji navijanje na terenu, a da se ne nosi nacionalna zastava. Nije greška što je stavljena zastava Sjeverne Makedonije, greška bi bila da nije stavljena. Ova scenografija je bila jako funkcionalna, pošto je davala glumcima da pokažu ono što znaju. Oni su napravili predstavu koja se odnosi na glumačke vrijednosti i pokaže šta oni znaju. Amalgam između komedije i drame ansambl iz Sjeverne Makedonije je znao da napravi i iznese, vidio sam tu „muziku u predstavi“. Uvijek volim amatere, jer kod njih ne izlazi ljubav, pa poslije dođe gluma, nego od glume izlazi ljubav prema poslu. Ansambl je bio vrlo vjerodostojan na sceni, što može samo u amaterizmu, jer jedino amateri mogu da se u cijelosti predaju na sceni, što je za mene glumački podvig. Ova predstava može da se gleda sa različitih aspekata, ali mislim da su postigli respektabilan rezultat.
Milovan Zdravković, teatrolog
Čestitke reditelju koje je otkrio novi model - fudbalski model u režiji. Napravio je takav sistem da su glumci jedan drugom „nabacivali, podbacivali, dodavali“, i to je funkcionisalo baš fudbalski, kad uživate u tom sportu. Glumci su imali dobru dikciju, pa je publika sve razumjela. Ovo je glumačka, pučka predstava.
