Aleksandar Volić, voditelj razgovora
Autor “Oblaka” Elvis Bošnjak je uspješan glumac, dramski pisac i filmski scenarista. Njegovi počeci vezani su za HNK „Ivan Zajc“ u Rijeci, potom prelazi u splitski HNK. Odigrao je više od stotinu uloga u teatru, na filmu i na televiziji. Laureat je mnogih nagrada a najznačajnije su nagrada „Vladimir Nazor“ Ministarstva kulture Hrvatske za kazalište 2003. godine za svoj dramski tekst, kao i za izvanrednu ulogu Jerka u predstavi Nosi nas rijeka; dobitnik je i Ordena Danice hrvatske za ukupan doprinos hrvatskoj kulturi 2016. godine. Dva puta je osvajao nagradu „Marul“ za tekstove Kašeta brokava i Nosi nas rijeka.
Pitanja koje se uvijek nameću reditelju prije nego što počne raditi tekst, kad traži razlog predstave su: zašto radi baš taj komad? Zašto bi ga gledaoci gledali? Ima li glumački ansambl snage da ga iznese? Odgovor smo dobili gledajući „Oblake“ Elvisa Bošnjaka, u promišljenoj režiji Anta Bilića. Na samom početku predstave, označili ste da postoji izvjesna prepreka, inhibiranost u komunikaciji Mateja i Renate, kao da su izabrali da počnu dramu kao otuđeni ljudi, koji su negdje uskraćeni. U njima je prisutan strah od komunikacije. Pitanje je da li je ta dramska situacija u pisanom znaku, autora teksta Elvisa Bošnjaka, ili je to rediteljsko rješenje – ideja da se tokom odvijanja predstave dogodi da nas autentična ljubav spašava alijenacije - otuđenosti, jer nas vraća sebstvu!?
Ono što je isto tako bitno za predstavu je dramski sukob, iako su dvoje u ljubavi, postoji taj sukob, jedno je protagonista, nosilac radnje, a drugo antagonista. Postavlja se pitanje za reditelja - da li je trebalo više postupaka u dramskom konfliktu, da krene više sukoba da bi pomirenje pomjeralo priču ka lijepom životu u dvoje, zajedničkom staranju i harmoniji koju su ostvarili.
Ono što fascinira kao fenomen i istinit, nevjerovatan događaj u kulturi Travnika je da je uspješan i posvećen rad Hrvatskog amaterskog kazališta animirao angažman tamošnjih uglednih ljudi da u svom lijepom gradu izgrade novu zgradu teatra!!!
Luka Kecman, teatrolog
U odnosu na ono što su ranije radili, ovo je vidan napredak amatera iz Travnika. Za Mateja Baškarada je vidljivo da je profesionalni glumac, to se vidi u njegovoj igri, u svakom trenutku vlada scenom. Prilikom promjena, šavova između ovih slika osamnaest scena imamo jednu vrstu scenske ilustracije koja malo zbunjuje. Pitanje za reditelja je - šta je namjera u prepoznavanju tih likova, da li je to samo da se potroši vrijeme dok se oni presvuku ili ima neko drugo značenje? Na osnovu onoga što je publika vidjela, da je zvučna pokretna kulisa ostala tajnovita do kraja, to bi se moglo tumačiti kao naš usud, sudbina, ono što dolazi po naše duše. Onog trenutka kada prepoznamo likove sa javne muzičke scene, teško možemo da ih svrstamo u varijantu ozbiljne priče, koja je u ovom komadu vođena od početka do kraja, od rođenja do kraja. Za mene je pravi kraj predstave umiranje supružnika, gdje publika ostaje potpuno sleđena bez komentara, i onda slijedi neka varijanta priče kako je tamo na oblacima. U ovoj priči, koju su odabrali travnički amateri, jasno se čita do tog momenta da smo svi u oblacima dok živimo život i idemo sa manje mekšeg ka tvrđem i obrnuto, jer takav je život. To se apsolutno razumije. Na kraju smo doživjeli da publici treba objasniti da kad skoče na oblake, udari grom, i to je ta nevolja. Predstava završava onog trenutka kad supružnik umire i sve poslije je neki višak. Odabrana priča je od početka do kraja bila tačna, vidjeli smo sve faze života i dvoje glumaca to zaista igraju kao skladan par. Pokazano je vjerovanje da postoji veća ljubav od onoga kako to izgleda, to su ti oblaci. Koleginici glumici čestitam, jer je na sceni dobro parirala profesionalnom glumcu. Gledao sam dvije ili tri predstave amatera iz Travnika i u odnosu na ono kakav je bio pristup ranije, sada su zaista izrasli u pozoršte.
Goran Bulajić, reditelj
Svi mi igramo utakmicu sa izvjesnim rezultatom i u svakom smislu - zna nam se ishod. Draž pozorišta je da tu utakmicu igramo na različite načine. Ova priča amatera iz Travnika je superiorno demonstriranje toga. Izveli su je vrlo šarmantno i jednostavno. Nijednom se ne posvađaju na sceni i u tome je tajna i rediteljski ključ. Kad bi se akteri posvađali na sceni, kad bi to otišlo u eksplicitnu varijantu čupanja, izgubila bi se lakoća i šarm i klasično shvatanje dramskog. Napravili su lijepu, prijemčivu, meni vrlo blisku priču. U njoj se osjeća radost pozorišta - to je uspjeh i igra.
Slobodan Radović, reditelj
Vidjeli smo vrlo laganu predstavu, gdje se radnja brzo i lako kreće. Odnosi u samoj predstavi nisu u kontinuitetu, tu se razvijaju odnosi od scene do scene i različiti su. Amateri iz Travnika su to izvanredno radili i znali da uspostave jedan pravi odnos. Rediteljska inscenacija je vrlo dobra, sve je dobro postavio i onda pustio glumcima da nose komad, kao da se povukao, a u stvari je sve rediteljsko djelo. U tome je vrijednost ovog ostvarenja. Zaslužuje visoku ocjenu za kvalitet, koliko je glumačko - toliko je i rediteljsko ostvarenje.
