Zoran Maksimović, teatrolog, voditelj razgovora
Ovo je poetska angažovana i vizuelno veoma upečatljiva predstava koja se bavi unutrašnjim borbama pojedinca, tišinama koje nosimo u sebi i društvenim okolnosti koje guše glas mladog, a ponekad i malog čovjeka. Vizuelno je veoma moćna poema, koja kombinuje savremeni ples, eksperimentalni zvuk, angažovani teatar, fizički teatar. Osjetila se snažna emocija i upečatljiv ritam.
Dragan Koprivica, reditelj
Žiri publike je, zaista, bio u problemu pošto su dvije dame blistale u svojim replikama. Posebna vrijednost Festivala festivala je bogatstvo različitosti, od iskusnih pozorišta do ljepote i poetike mladosti. Ono što mi se posebno svidjelo je to što su amateri iz Banjaluke drugačiji od svih dosad na Festivalu festivala i pokazali su skup različitih pozorišnih poetika. Opasnost od prevlasti literarnog teatra na početku su divno rješili neverbalnim teatrom, i mislio sam da će do kraja ići tako, a onda slijedi dvoplana igra dvije dame, koje su vrlo ležerno preskakale iz lika u lik i to je sjajno funkcionisalo. Jedan od najljepših rediteljskih poteza je da je udaranjem kamenjem od pod, umjesto riječi, izražen revolt ljudi različitih vjera. To je bilo vrhunski i to je taj najnoviji i najmoderniji teatar, što me posebno impresioniralo. Dao bih amaterima iz Banjaluke prijedlog i postavio pitanje, kada je ovako dobra predstava, da li bi se smjelo ući u rizik da kroz ostvarenje prođu i likovi poput Romea i Julije, lijepe Fatme, a kao treći prolazak da budu tragični sarajevski Romeo i Julija, koji su 1993. godine ubijeni jer su se voljeli, a bili različite vjere. Da samo prođu i kažu: “I mi smo kao i vi.“ Možda da razmislite o tome, možda je to suvišno, ali se čini da bi se tako mogle povezati tragične sudbine.
Luka Kecman, teatrolog, selektor za BiH
Moj zadatak je bio da na osnovu odgledanih predstava, koje su se prijavile za ovaj Festival iz Fedracije Bih i RS, odaberem predstavu koja u sebi sadrži elemente koji zaslužuju da se nagrade. Odlučio sam da je to ova predstava, kada sam gledao premijerno izvođenje ovog ostvarenja i vidio da je neko uspio da ispriča priču o ljubavi između Alekse i Anke, a da progovara iz ugla Anke i to ne jedne. Anka je imala veliku dilemu da se odluči između vjere, nasljeđa i tradicije i potpune ljubavi kojoj se predala, a od koje su stradali i on i ona. Aleksa Šantić je u ovoj priči, koji su ispisali Šima Majić Josipović i Novica Bogdanović, onoliko prisutan koliko je neophodno da kroz svoje stihove potvrdi ono o čemu se priča. Predstava je dramaturški potpuno uklopljena i tačno napravljena. Tri su lica vremena, ali oni nisu samo to, oni su dvije vjere i tri konfesije, koji će sve što je miriše na lijepo da unište, jer ljepota, iz nekog razloga, ne može da stanuje, da se pripitomi, ne samo u Mostaru, nego gdje god da se pojavi. Taj segment u predstavi je bio vrlo iznenađujući, jer je ispričan vrlo suptilno, nježno, nekada kroz tekst, a nekad kroz igru i pokret. Boje marama u predstavi precizno odražavaju likove, trenutak, emociju. Ono što me posebno obradovalo je što je publika od početka do kraja bila prisutna i sa ogromnom pažnjom gledala i slušala. Vođeno je računa o svakom elementu, čestitam i za dizajn svjetla. Želio sam da poslije mnogo vremena imamo predstavu koja pripada žanru poetskog teatra i da osjetimo iskrenu emociju sa scene, koja nam se ne pokazuje nego iskazuje. Kada se tako nešto desi, onda poslije takve predstave najčešće ostaje tišina, svako ode sa svojim emocijama kući i razmišlja o tome da bi u sebi trebalo da pronađemo ono malo duše, koje više nemamo, i postanemo ljudi. To su stvari koje savršeno fukncionišu u ovom ostvarenju. Kako smo postali jako grubi, to često ne znamo da prepoznamo, umjesto da zahvalimo što je probuđeno ono malo duše u nama i ispričana čista emocija. Zaista, poslije dugo vremena imali smo jedan drugi pristup u pozorištu. Mislim da će DIS TEATAR ostati upisan zlatnim slovima u istoriji pozorišta RS.
