Željko Hubač, voditelj razgovora

Ovo je predstava koja direkno reflektuje na današnjicu, a riječ je o koherentnom pozorišnom komadu u kome se na jedan artificijelniji način odnosimo prema svakodnevnici. Ključ predstave je u dramskom tekstu. Autor je ovaj komad definisao kao savremenu komediju. Savremena ili crna komedija je pokušaj da se žanrovski determiniše neki upliv svakodnevnice u pozorišni život i da se pozorištem utiče na svakodnevni život, što pitkije funkcioniše kao komedija, ali je taj smijeh opor i njime sugerišemo da u bezizlaznosti u kojoj se nalazimo, možemo naći neku vrstu relaksacije. To se plasira kao neka vrsta crne komedije kako bi se lakše „progutalo“. Krajevi „mirišu“ na neku vrstu Beketeovske situacije. U komadu je niz asocijacija koji izdvojeni mogu da djeluju kao pamfletski znaci, ali kad se sklope u cjelinu - svojom upornošću i pametnim rasporedom postaju dio funkcionalne cjeline u dramaturškom smislu. U ostvarenju je dosta dramske akcije koja drži pažnju, dinamična je, scenski potentna. To je posljedica jednog, prije svega, dramskog predloška, kome se ne može osporiti višeslojnost.

Vahid Duraković, reditelj predstave

Između teksta i postavke je prošlo vrijeme, pa je bilo i novih rediteljskih rješenja u odnosu na osnovni tekst, koja su okrenula predstavu u drugom pravcu. Isključeno je desetak stranica teksta. Mislim da je ključ da autori ostanu dosljedni pozivu. Nije više bitno koliko ćemo druge promijeniti, bitno je da se mi ne promijenimo i ne postanemo dio banalizovanog društva. Žanrovski je predstava igra između komedije i tragedije. Najbitnije nam je da svaka scena ima radnju, tempo, da to funkcioniše kao cjelina, sa slojevima i asocijacijama prisutnim u tekstu.

Suad Velagić, glumac

Kad sam dobio tekst na čitanje, svidjelo mi se. Prvo me privukla slojevitost predstave i njeno funkcionisanje na više nivoa. Lik koga tumačim glumcu dozvoljava da se razigra na sceni. Ima dozu duhovitosti i uvijek ga publika lijepo prihvati.

Dragan Koprivica, reditelj

Vidjeli smo veoma uigran, ozbiljan dramski ansambl u kome se vidi iskustvo i sinergija među članovima ansambla. Svidio mi se tekst i mislim da su se pisac i reditelj dobro nadopunjavali, nisu smetali jedan drugom. U dramskom tekstu sam prepoznao pitanje Dostojevskog: „Kuda ide rusko društvo, ako se porodica raspada?“, ali i rečenicu Đuze Stoiljkovića: „Volim i ja pozorište, ali ne u svojoj kući!„ Pisac je situirao jednog glumca u porodicu koji je pokazao da, ako se glumi na pogrešnom mjestu, to sa sobom nosi detonator u društvu koje može pogrešno da protumači ovu glumu i pozove državu na spas porodice koju je, u stvari, ona uništila. Mnogo više mi se sviđa prvi dio predstave, a u drugom dijelu sam očekivao katarzu koju nisam doživio. Autor je izbacio, po meni, veoma važnu ulogu socijalne radnice, koja je trebala da se pojavljuje do kraja ovog pozorišnog ostvarenja. Volio bih da je autor vrati u više navrata do kraja predstava, jer bi došlo do usijanja na sceni na kraju, do pokazivanja apsurda koliko socijalni radnik u svojoj pogrešnoj ulozi može da uništi porodicu koja je na ivici samouništenja. Takođe, trebalo je pojačati i ulogu policajca. Sekvence o svemiru su, možda, pomalo usporile i smekšale radnju drame. Očekivao sam da ću doživjeti erupciju na kraju, s obzirom kako su amateri iz Bugojna furiozno počeli, ali, sve u svemu, jedno kvalitetno ostvarenje. Čula se i divna dikcija, kultura jezika i govora.

Milovan Zdravković, teatrolog

Ovo je vrlo savremena pozorišna predstava. Prosto je nemoguće žanrovski definisati, ima komedije, porodične, socijalne drame... Nadrealni prostor u predstavi je simbolika koja je ubačena ali opravdava svoj put. Nasilje je neka vrsta nametnutog nasilja koje je donijelo društvo. Predstava je, zaista, uspješna. Svaki čas je nagrađivana aplauzima, a ako se dopada publici - to je onda najviši stepen.

Zoran Đerić, dramaturg

Amateri iz Bugojna imaju dramski potencijal, koji ide prema različitim žanrovima. Režiser je pošao od jedne ideje ali ga je scena odvukla u drugom pravcu. Ima nekoliko zanimljivi rediteljskih i scenskih rješenja, kao i odličnih dramaturskih poteza koji su pokazali glumačke mogućnosti, ali i potencijal teksta koji nudi mogućnost glumačke kreacije. Likovi su dosta jasno naznačeni i glumci su ih mogli dosljedno na sceni pokazati. Predstava je uspjela, ne samo po prijemu kod publike, nego i po zaokruženosti, ona je ispričala priču.

Goran Bulajić, reditelj

Pozorište iz Bugojna je napravilo korektan i zaokružen scenski i svaki drugi zahvat. U dramaturškom smislu, to je kad imate grudvu snijega koja se kotrlja i pretvara u lavinu u sistemu odnosa značenja. Likovi su znakovi, autor nije dublje ulazio u psihologiju, već predstava dramaturški funkcioniše na principu parabole. To je vrlo vješto i artikulisano vođeno, iako mi je na kraju nedostajala ekplozija apsurda, koju sam, negdje, očekivao.