Aleksandar Volić, voditelj razgovora
Družina Šopalović podešava svoj repertoar prema okupatorskoj vlasti. Glumci igraju u skraćenoj verziji Šilerove „Razbojnike“. Rat je – a oni bi da se bave glumom! „Nije sada prilika za pozorište“ – uvjeravaju tupave vlasti glumce, ali glumci su glumci, ne odustaju. Pozorište nije isto što i život. Pozorište ne može biti goli život, ali je „cijeli svijet pozornica“ (totus mundus agit histrionem). Kako onda razaznati gdje prestaje umjetnička, i gdje počinje scena života, istorije, politike... Čemu pozorište u ratnim vremenima?! – to se pitaju i rodoljubi, i okupatori, i crveni i crni... Prema pjesnicima i glumcima, javnost i vlast su se uvijek odnosile kao prema ljudima posebnog kova, kao prema ludacima i fantastima, pritom neblagonaklono, sa prezirom..! Tako je i pozorište zadugo, poput putujuće trupe Šopalović, bilo neka vrsta kolektivnog sumnjivog lica. To je bila prilika da Ljubomir Simović napiše odbranu i pohvalu pozorištu, duhu i fantaziji, poeziji... Zato njegovi Šopalovići i predstavljaju ovaj vječni spor teatra i politike, pozorišta i rata, jave i sna, bukvalnosti i fantazije. Uprkos svim naporima pozorišne družine, predstava „razbojnici“ neće se održati u okupiranom Užicu, zato što je to popodne ubijen okružni načelnik i njegova ljubavnica... Grad živi u kolektivnom strahu od odmazde. Poslije uviđaja, leševe iznose iz kuće, ali taj prizor podsjeća Filipa, glavnog junaka glumačke trupe, na scenu Euripidove „Elektre“, u kojoj se na pozornicu iznose leševi Klitemnestre i Egista... I Filip počinje Orestov monolog. Za policajce i krajskomandanta, koji nikakvog pozorišnog obrazovanja nemaju, a to je njima dovoljan dokaz da je Filip ubica... Ovo prožimanje pozorišta i života Simović je izveo majstorski... Sam život se uzdiže do tragične formule, koju Filipova zanesenost teatrom vraća u svakodnevni život. A, u međuvremenu, život i pozorište proželi su se na još jedan način: mlada glumica trupe Sofija, koja obožava da pliva u rijeci, uspjeva da probudi krak ljudske svijesti u batinašu Dropcu, sjećajući se replika iz jednog komada, pri čemu on povjeruje da su to njene riječi upućene njemu. Pozorište je ono mjesto „vijek sažet u dva sata, beskraj na deset kvadrata!“, na kome je ljudsko biće podstaknuto da misli i da se suoči sa samim sobom i istinom svijeta. Boravak putujućeg pozorišta Šopalović u okupiranom Užicu završen je... Glumci odlaze... Zapitani – šta će dalje, hoće li nastaviti sa pozorištem, odgovaraju: Vasilije: „nastavljamo, šta bismo drugo?!“ Sofija: „... dolazi potop, tonu lađe, planine, kontinenti..! A mi hoćemo da se spasemo od potopa penjući se na stolice. Jelisaveta: „k'o da je potop miš... Kroz puste zemlje, Ispunjene plačem, Krećemo u vatre Sa drvenim mačem...“
Luka Kecman, teatrolog
Čestitam na predstavi i hrabrom odabiru izvanrednog teksta Ljubomira Simovića. S jedne strane, dobro je što su se oslonili na odličan tekst, a s druge, to zahtijeva studiozan i ozbiljan rad. Vidjeli smo da je ansambl iz Petrovca na Mlavi mogao da se uhvati ovako zahtjevnog teksta. Pitanje za reditelja Miloša Jagodića - s obzirom da je nestala od izvornog teksta ona ženska strana, dva ženska lika plus četiri građanke, kroz koje je Simović sublimirao mišljenje naroda, koji su protivteža glumačkom svijetu i oni su taj realni svijet, mislim da je na taj način izdvojena samo jedna linija priče i tu je protivtežnja izostala. Privuklo je priču samo na jednu stranu, ono pitanje da li pozorište treba da prestane raditi kada nas opkoli nesreća, kakvu dramu mogu da odigraju da bi imali neku katarzu... Mislio sam da je promijenjen ženski Majcen, jer nije bilo muškarca, ali sad vidim da je to bila namjera reditelja, ovo je jedan legitiman čin i pokušaj, ali teško da žena može zamijeniti muškarca u slučaju oficira koji je hladnokrvno zao. Scenografsko rješenje u predstavi je doprinijelo da se blokira i centralni dio i uspostavlja mizanscen kružnoga toga, što predstavlja ponavljanje mizancena. Sama po sebi scenografija, prostor i neke scene igre tek profunkcionišu na kraju, kada putujuće pozorište „uprti“ sve svoje i povuče u neke nove prostore. Neophodni prostor igre je poprilično zauzet i da nije takvo, scenografsko rješenje, dramska radnja i sukobi bi bili daleko intenzivniji. Reditelj predstave je trebao da obrati pažnju da prisustvo Sofije blizu Dropca ga čini nemoćnim. U postavci, oni su predaleko jedno od drugog. O ovome bih volio da razgovaram sa rediteljem, Milošem Jagodićem. Glumci dobro drže ritam predstave od početka do kraja, ona ni u jednom trenutku ne gubi na dinamici. Vrlo precizno su podijelili mjesta gdje će biti dozirano duhoviti, nisu upali u zamku smijeha radi smijeha, čega ima dosta u tekstu. Izborili su se sa ogromnim tekstom i pokazali da su dostojni teksta Ljubomira Simovića.
Zoran Đerić, teatrolog
Želim Milici Ilić da čestitam na nagradi, kao i cijelom ansamblu na trudu. Raduje me da je pozorište iz Petrovca na Mlavi došlo u Trebinje i 'osjetilo' trebinjsku publiku. Vjerujem da će im poslije ovoga biti i lakše i teže u budućim projektima, da će voditi računa koji će tekst birati i koga reditelja. Uhvatili su se za krupan zalogaj i uspjeli su da se izbore s njim. Tema je vrlo zanimljiva, jer se o pozorištima u okupiranoj Srbiji malo govorilo. Simović je pokazao naklonjenost glumcima i pokazao da je pozorište nekada, možda, važnije od života. Ovo je ansambl predstava, glumci su pokazali zrelost i iskustvo u zajedničkom radu, iako se, ponekad, odvajaju neki likovi, neki glumci dobijaju svojih pet minuta i imaju monologe i scene koje se pamte. Simović je i ovim tekstom pokazao koliko je veliki pjesnik, ali i dramski pisac.
Zoran Radulović, glumac iz Crvenke
Mislim da je ansambl uspio da postavi na scenu jedan vrlo ozbiljan tekst . Igraju tačno i discipllinovani su, što zahtijeva ovakva rediteljska postavka Miloša Jagodića. Zadivljen sam dikcijom Jovana Ivkovića u ulozi Vasilija Šopalovića. Milica Ilić je odigrala, zaista, izvanrednu ulogu. Prosto su ona i reditelj tačno pročitali kako ta Gina treba da izgleda, a Milica joj je dala dodatni pečat svojom usputnom komikom, koja nije otišla u pretjerivanje. Časlav Čupić je napravio za mene interesantnog i drugačijeg Drobca, uspio je da donese njegov strah na svoj način i dopada mi se taj dijelekt koji sam do sada vidio samo u ovoj njegovoj interpretaciji. Mislim da su napravili predstavu dostojnu Festivala festivala i kao predstavnici Srbije uradili su sve što su kao ansambl i pozorišna kuća mogli da urade. Ne postoji savršena predstava, bilo bi tu još prostora da se dođe do glumačke ujednačenosti kompletnog glumačkog ansambla. Sve u svemu, uspio pozorišni čin, čestitam!
Milovan Zdravković, tetrolog
Amateri iz Petrovca na Mlavi napravili su biser na ovom Festivalu festivala, predstavu drugačiju od ostalih ostvarenja. Ova predstava je klasična i odigralu su je onako kako treba. Ona je na tragu onoga što zahtijeva klasika. Elementi klasike su na neki način i dokazani. Pozorište, ako je umjetnost, mora da ima katarzu, da pobuđuje uzvišeno osjećanje koje se useli u publiku, koja je došla to da pogleda i koje se utopi u čovjekovo biće. Tako se pozorište seli i živi dalje. Važno je da pozorište živi u manjim gradovima, jer dan nakon predstave se na pijaci, na ulici, priča o tom ostvarenju, o umjetnosti i time se širi ljepota. To širi ne samo glumački ansambl, nego i publika koja je gledala predstavu. Ljepota je ovdje doživjela afirmaciju. Žena je odlično odigrala muški lik. Večerašnja predstava je bila vrlo teška, ali nas je katarzično probudila. Hvala im puno, bili su divni, samo naprijed!
Dragan Koprivica, reditelj
Oba ostvarenja iz Srbije pokazuju da su u samom vrhu Festivala festivala. Ovaj Festival je obilježio i detalj da su, od sedam predstava, u tri igrali glumci - igrajući glumce. Ta tematika je obojila ovogodišnji Festival festivala. Vidjeli smo kako i te predstave mogu da animiraju publiku i budu gledljive, kao rijetko koje. Predstava amatera iz Petrovca na Mlavi pokazuje da je ansambl uradio vrlo ozbiljan posao, da je brojna pozorišna ekipa bila vrhunski sinhronizovana, da je podjela uloga bila odlična, a vrhunac je postignut u drugom dijelu ostvarenja. Što se tiče humora, s obzirom da kod Simovića postoji humor, a ovo ostvarenje je predstava tragedije, tragedija jednog glumca ili glumačkog poziva, pa se postavlja pitanje koliko komični elementi, koji su bili fantastični, mogu razbiti koherenciju osnovnog toka i žanra predstave. Malo mi je zasmetala Miličina uloga, koja je imala komične elemente, koji su fantastični, ali mi je trebalo da se vratim u predstavu, jer je to, pomalo, iskakalo iz vizije ovog komada. Pitanje za razmišljanje je o čistoti žanra, koji treba da ostane od početka do kraja. Časlav Čupić je, po meni, odigrao sjajnu ulogu, za koju smatram da kotira visoko za nagradu za epizodnu ulogu na ovom Festivalu. Dominirala je fenomenalna uigranost ansambla, igrali su kao jedno.
