Željko Hubač, voditelj razgovora

U trebinjskoj predstavi u pitanju je radikalniji postupak adaptacije teksta Žan Ženea,  koji je zanimljiv i intigrantan. Nije anahron u odnosu na ovo vrijeme. Relativizacija zločina u kontekstu političkih ili bilo kakvih ideja i ideologija unutar ljudskog bića su neka pitanja koja su postavljena. Predstava me zamislila na više ravni, od literature pa nadalje. Upućujem komplimente ekipi, jer je jako teško igrati „Sluškinju“. Masa riječi po nekad bez konkretnog značenja u triler fazonu u rediteljskom postupku je poprilično otežana, imamo na prvi pogled tipove ljudi nosioce zla, a treba ih pretovriti u karaktere. U predstavi su bile tri jake glumačke role i neobično dobri produkcijski uslovi za amatersko pozorište koji se očitavaju u stilski koherentoj scenografiji i kostimografiji i vrlo dobro produciranoj autorskoj muzici. U producentskom smislu ovo nadilazi amaterska pozorišta. I u trebinjskoj predstavi se pokazao trijufm glumačkog ansambla, što pokazuje kvalitet Festivala festivala i dobar rad sa glumcima.

Željko Milošević, reditelj predstave

Interesovalo me da odmah u početku licemjerje bude razotkriveno. moja ideja je bila da sam čim smrti, zločina ne mora uvijek biti najveći zločin. često su to neke druge stvari, nekad se zločin radio, a sad imamo priliku da ga plasiramo i prezentujemo. kod autora teksta žana ženea nema ekplicitnog postavljanja dobra i zla, kao suprostavljanja jedno drugom, kod njega su svi zli manje ili više, što je nama bilo jako teško iznijeti na sceni. predstava je kamerna i ovu predstavu ćemo rađe igrati u otvorenom prostoru. najveći problem nam je nedostatak svjetlo i ton majstora.

Dragan Koprivica, reditelj

Što se tiče predstave kao cjeline, mislim da je ovo Miloševićev najzreliji projekat do sada. On je pogodio onu intenciju da apostrofira činjenicu da je zlo vječno i da se samo promeće u raznim varijacijama i da je prisutno i u našem vremenu,te da tu ništa nije promijenjeno od pračovjeka, da jedan bude lovac, a drugi plijen. Veoma je lijepo da je i ovakav komad bio na Festivalu festivala. Večeras smo imali ozbiljnu dramsku ekipu. Prvi dojam koji sam imao  je da se radi o krajnje čisto urađenoj predstavi. Veoma ozbiljna i kvalitetna festivalska predstava, fino svedena, sa finom rediteljskom rukom koja nije opterećivala nego dala mogućnost glumcima da se nadigravaju i pokazuju talenat. Reditelj je napravio sjajan odabir uloga, tačno ih je našao kako je publika željela da osjeti na sceni. Imali smo antipodnu poziciju između gazdarice koja, iako je zla, ima neku drugu životnu filozofiju, mentalitetsku liniju, psihologiju. Glumcima se moglo povjerovati u njihov sukob, to su dva svijeta koji  su u borbi suprotnosti pružili mogućnost da se doživi atmosfera na sceni. Postavlja se pitanje zapto je kamerna predstava  igrana u zadnjem i srednjem dijelu, pa su kamerna dešavanja, umjesto da budu što bliža publici udaljena i smanjen je pozorišni ugođaj. Pitanje je zašto se više nije radilo i  na svjetlima.

Milovan Zdravković, teatrolog

Ženea vole da igraju istraživači pozorišta, a trebinjsko pozorište se uhvatilo u koštac i izborilo. Uradili su uspješno i antipode.

Igor Svrdlin, član žirija publike

Svidjela mi se glumačka igra, scenogfragija i kostimi, kao i fantastična muzika koja je funkcionisala kao neki lik. Ne bih se složio sa rediteljem da je gazdarica zlo, ona je pokazivala u velikoj mjeri određene simpatije prema slugama, na lijep način. Malo su mi smetali reflektori upereni ka publici. Sviđa mi se što je na kraju izbačen upad čovjeka iz današnjeg vremena. Kvalitet ovogodišnjeg Festivala festivala je što je šest pozorišta u Trebinje došlo  iz potpupno različitih prožimanja pozorišta. Mislim, ipak, da kvalitativno Festival nije bio na visokom nivou, jednostavno, tako se dogodilo.