Aleksandar Volić, voditelj razgovora
Tekst Vlade Arsića nastao je na osnovu istinitih događaja, zasnovanih na iskustvu žrtava, prije svega, djevojaka koje su upale u zamku prinudne prostitucije. Junakinje drame „Večernja ruža“ mislile su, kao i gledaoci, da se sve to događa samo drugima. Helena, Ružica i Svetlana su obične djevojke kakve svakodnevno viđamo, one samo sanjaju o porodičnom životu kao i većina njihovih vršnjakinja, sve do trenutka kada se upleću u mrežu obmana i lažnih obećanja, sirovih strasti i zločina, nakon čega će se njihovi životi pretvoriti u pakao. Na uzbudljivim prizorima ove filmski strukturirane predstave Teatra 011 nesrećne junakinje ispovijedaju potresnu čežnju za normalnim životom dok trpe brutalnosti. Uzorna devojka Ružica, biva na prevaru „izgubljena u magli“ samo zato što nije htjela da se poda lokalnom moćniku, i što je potražila zaštitu. U potrazi za njom, brat Zoran uspijeva da se probije kroz paukovu mrežu.
Autor dramatizacije i reditelj „Večernje ruže“ prof. Nataša Radonjić inteligentno i sa mjerom primjenjuje iskustvo Laterne magike, gdje se u teatru za naraciju koristi bek projekcija filmski snimljenih sekvenci sa glumicama – junakinjama predstave. Ove sekvence se emituju na bijelom rikvandu na početku i kraju predstave „Večernja ruža“. Na početku, projektuju se kadrovi sa aerodroma „Nikola Tesla“ gdje pratimo „tipovanu“ devojku, njen odlazak avionom u inostranstvo. Iskustvo filma reditelj Nataša Radonjić koristi u scenskoj naraciji, kadriranju prizora surove kriminalističke fikcije i mizanscenskim rješenjima.
Kulminaciona scena nasilja nad bespomoćnim žrtvama estetizovana je simultanim prizorom – baletskom igrom koreografisanog fizičkog maltretiranja, dok je scena „redaljke“ i silovanja „nove djevojke“ postavljena kao „teatar sjenki“ iza bijelog platna, diskretno i stilizovano.
Na kraju predstave, krug se zatvara „snovima“ nestalih devojaka. Projektuju se njihova lica, krupni kadrovi nasmijanih junakinja koje su postale žrtve. Tu su i kadrovi sa Trga Republike, ispred Narodnog pozorišta, kao i bezbrižna šetnja po korzou, čuvenoj Štrafti - Knez Mihailovoj ulici.
Brano Dursun, član Umjetničkog savjeta Festivala festivala
Sve što sam do sada vidio tokom višedecenijskog rada u Crvenom krstu, a vezano je za obuke i prezentacije oko problema trafikinga, na sceni Kulturnog centra večeras je bilo upečatljivije! Čestitam i hvala ansamblu na ovoj večeri.
Dragan Koprivica, reditelj
Reditelj Nataša Radonjić je učinila pravu stvar i odabrala tekst koji upravo odgovara ansamblu. Ovaj rediteljski ženski rukopis je za mene izvanredan. Ona je hirurški precizno vodila svaku scenu do onog momenta dok smije biti žestoka, ali ne i da pređe u svoju negaciju. To je bilo mnogo lijepo, tačno se vodilo računa o mjeri, kao osnovu svega, i to je uspjela sa ovim mladim ljudima. Čestitke protagonisti večeri Jovani Petrović, iako su svi glumci pobjednici! Bilo je sjajno, jedno tako žestoko uživljavanje i ulazak u likove, da su pokazali da je ansambl koji je u vrhu ovog Festivala. Uvijek se postavlja pitanje koliko književno djelo smije i mora biti pedagoško, ono to ne mora biti. Ova predstava je postala misija koju treba da igraju na svim prostorima bivše Jugoslavije! Vjerujem da bi ovo ostvarenje spasilo mnoge mlade ljude, koji su uvijek, u periodu života kad su najranjiviji - na ivici sloma. Predstava ima izuzetan pedagoški momenat. Hirurški i vrlo mudro su izvlačene sekvence iz romana i napravljeno dramsko štivo. Vrlo često su bile duodramske forme i triodrama, tek kasnije ulaze ostali glumci na scenu. Sve scene koje nose opasnost od banalizovanja su vješto izbjegnute i fino stilizovane, pa se vidjelo da je cijeli ansambl vjerovao reditelju. Ona je režiju stavila u fini drugi plan i dala priliku glumcima da kažu da su alfa i omega pozorišnog čina. Zato je režija odlična! Ništa noćas nisam loše vidio, sve je bilo fino, pravi pozorišni čin i ugođaj.
Luka Kecman, teatrolog
Uvijek je izuzetno lijepo i drago svima kada vide da iz jednog pozoršta dođe ovoliki broj mladih ljudi. Ozbiljan je posao držati ih na okupu, za to treba mnogo snage i ljubavi. Odabrali su temu koju je jako teško ostvariti, svi smo upoznati s tim i svi okrećemo glavu od toga, a posebno nas nervira što i oni koji treba najviše da brinu o tome okreću glavu. Kada imate takvu temu na sceni ili u filmu, to je užasno teško za gledanje. Ni na jednoj završnoj sceni, koje su odlično odigrane, nije bilo aplauza, jer se postavlja pitanje čemu aplaudirati? Kako aplaudirati nečemu što je teško i mučno, kako odvojiti ono što je glumačka priča i pozorište od stvarnosti. Emocije su pomiješane i vrlo je sve sklisko. Trudim se da odvajam stvarnu priču od onoga što isključivo pripada pozorištu koliko je god moguće. Mislim da reditelj Nataša Radonjić treba da razmisli o mjestima gdje ima izvjesni scenski pleonazam, da se nečega liši. Ili imate stilizaciju smrti kroz igru, ili imate realnu sliku, ovdje smo imali duplo. U pozadini imate realnu igru, a ispred imate stilizaciju kroz ples, koja je odlična. To je nešto što skreće pažnju, jer gledalac ne zna šta da gleda, da li da gleda divan plesni par ili njih dvoje koji se vole tamo kod sofe. Dvije stvari u isto vrijeme sa istom porukom i snagom, prosto, jedna drugoj smetaju. O tome bi bilo potrebno da se razmisli u narednoj fazi igranja. Mislim da predstavu treba da pogledaju sve tinejdžerke, koje se prijevremeno pretvaraju u djevojke i koji maštaju o slatkorječivom svijetu zlih ljudi. Zaslužili ste ogroman aplauz na kraju, jer je ovo problem cijelog prostora, tiče se svih nas i čestitam ansamblu iz Beograda.
Milovan Zdravković, teatrolog
Predstava ima više elemenata, pozorišnog, filmskog, baletskog, sve je to lijepo uklopljeno, ali i ta surovost je uklopljena, koja nekome smeta. Ako se to napravi tako da ima katarzičan odnos na publiku, onda je to dobro napravljeno. Osnovno u pozorištu je da se pređe rampa, da vas publika prihvati. Publika je večeras ćutala na kraju, jer je bila opčinjena. Na kraju je to pokazao aplauz. Ne znam do sada pozorišnu predstavu na ovu temu ili možda film. U ovom ostvarenju postoji i dokumentaristički nivo, koji govori o stvarnosti. Mladi glumci su bili tako autentični.
Zoran Đerić, teatrolog
Predstava je snažna, izaziva empatiju, a istovremeno i katarzu. Ovakve predstave su potrebne i drago mi je što su došli u Trebinje. Teme su zanemarene i nisu dovoljno prisutne među publikom i mladima kojima je najviše upućena. Predstava je odlična, ansambl takođe. Reditelj je odlično dramatizovala roman, to je fragmentarna dramaturgija, slike se smjenjuju paralelno, ispovjedni ton je prisutan, slike ne ometaju jedna drugu, kulminiraju i na kraju eksplodiraju. Krv prska možda malo i prejako, ali je potrebna da bi zaista sve zapljusnula i da bi se energije prenijela u publiku. Predstava ima izuzetnu energiju i čestitam reditelju i ansamblu.
Savo Mučibabić, pokrajinski sekretar Saveza amatera Vojvodine
Pohvalio bih ansambl iz Beograda, a izvandredna trebinjska publika je svojim reakcija rekla sve o ovoj predstavi. Ovo ostvarenje je vrlo snažan prikaz društvenog zla, koje se nekad događalo u zaleđu života, a danas vrlo eksplicitno ispred nas. Ovo je multimedijalna predstava, gdje smo vidjeli i igru sjenki i balet i pozorišnu igru. U predstavi nije bilo slabog mjesta u nijednom trenutku. Mislim da je dvostruka igra malo smetala jedna drugoj, a za mene je bila malo viška i naturalna eksplicitna scena kroz igru sjenki. Inače, fantastično ostvarenje, čestitam!
Slobodan Radović, reditelj
Vidjeli smo ansambl predstavu, gdje je glumački ansambl stilski ujednačen i dobro izvršava zadatke reditelja. Ovo je fragmentarna predstava sa više tokova dramskih radnji, a glumci su uvijek uspijevali da dramsku tenziju drže na ljestvici, jedni drugima su je prebacivali, pa se stalno dobijalo na dramskoj napetosti. Ovo je jedna multipredstava, ima čak i igru sjenki, a razbijen je i četvrti zid, s obzirom da se igra i u gledalištu. To ne smeta ostvarenju, nego ga podiže i pomaže scenskoj radnji. Monolozi koji su bili izvučeni dobro su plasirani i nisu smetali dramskoj radnji koja se kasnije razvijala, a davali su izvjesnu sliku ličnosti koje se pojavljuju. Predstava ima cjelinu i snagu te drži pažnju gledalaca od početka do kraja. Sigurno da je to snaga mladog anasmbla, koji je pokazao da mladost donosi jednu svježinu.
