Teni.jpg (91 KB)

Kada, slomljeno očevo srce, „zaokorovile radosti i ocvale tuge“ za sinom jedincem, za knjigu napiše da to „nije knjiga nego opijelo od riječi“, ta knjiga, a stihovi koji iz nje teku svakako, prestaje da bude tek zbirka stihova.

Ona počinje da se svrstava u besmrtnost.

Tamo i nigdje drugo, i nikako drugačije, teku stihovi Novice Telebaka koji je svojom „Spomen sobom“ i uopšte književnošću pošao tim stazama. Neprolaznu vrijednost stihova prepoznali su u Zvorniku gdje su odlučili da Povelja 10. Drinskih susreta za sveukupno književno stvaralaštvo ide upravo Novici. Telebak je dobio nagradu „Pelagićev runolist“ u Banjaluci, gdje će krajem aprila održati svoje poetsko veče a njegova najnovija Zbirka poezije Živuljke i Kanada je to je ušla u najuži izbor za najbolju knjigu u Republici Srpskoj, a u organizaciji Udruženja književnika RS.

„U ovom vremenu, bolje reći nevremenu, kada se ruše kuće, gradovi, nestaju države, pravo je čudo da neko postoji ko zna da na jugu Hercegovine radi ili šta je radio pjesnik Novica Telebak. Čudni su ljudi koji o svemu govore, raspravljaju, a ne čitaju knjige, kao i oni koji mnogo čitaju, a ne govore. Sve je više ljudi koji površno, pa čak i ponekad dopadljivo govore, a sve manje onih koji znaju da lijepo slušaju. Knjiga je planinski potok koji traži sebi put ili dva izvora nastala u različitim vremenima, ako ste žedni isto ćete utoliti žeđ. Iskrena nagrada, pa još od cijenjenih ljudi, je dobra namjera, a radost za dobitnika. Pored svih izdvajam nagradu za knjigu poezije 'Požar uma', u Rusiji, koju je preveo Ilja M. Čislov. Kao što možemo primijetiti, 'Pelagićev runolist' je indigo suštine poimanja razumijevanja djela Vase Pelagića. Znati upoznati se s djelom i nije teško, a razumjeti, prihvatiti, saživjeti se s njegovom samoniklošću, samosviješću iz koje proizlazi potreba za slobodom, ljubavlju, prosvjetiteljstvom i oboženim životom je podvig. Berđajev kaže: 'Čovjek crpi svoju slobodu odande odakle dobija i život'“, govori nam Telebak.

Iako neće da neku od nagrada posebno izdvaja, čini se da mu je srcu itekako prirasla ona koju je dobio od Društva pisaca Rusije iz Moskve za knjigu "Svijeća za patrijarha Pavla", čime mu je omogućen prevod i štampanje ove knjige i književno veče u ruskoj prestonici.

Ovih dana knjiga „Požar uma“ doživjela je četrvto izdanje na srpskom i treće na ruskom i rumunskom jeziku.

U književnosti Telebak se pojavio daleke 1979. godine, knjigom pjesama "Tuga se boji riječi". Njegovu poeziju ubrzo su pozdravili Dušan Matić, Stevan Raičković, Duško Trifunović, Moma Dimić, Dobrica Erić...

Ovu najnoviju, prenose masovno preko društvenih mreža. „Kanada je to“ budi nostalgiju za rodnim krajem i stihom „samoniklih glasova“ razvigori čežnja u nekim dalekim krajevima za rodnom grudom. Ma gdje bila ona.

„Poemu 'Kanada je to' sam napisao prije četiri godine i objavio na raznim sajtovima po svijetu, a nisam se potpisao. Pustio sam je neka se sama 'brani' i bolje od svih preporuka. Poslije mnogo pregleda nakon godinu dana, na književnoj večeri u 'Kolarcu' u Beogradu je govorila Ivana Žigon i tada sam otkrio da sam ja autor. Poslije su napravljeni spotovi i govorili su je meni dragi ljudi Badi Đogović i Biljana Đurić. Ko bi to mogao bolje od cijenjenog profesora Delića proniknuti ne samo u poemu, već i u porive straha i ljubavi prema svojoj grudi. To nije stara već vječita tema odlaska, to je jednostavno postao način življenja, gotovo svi misle ili bi negdje išli, posebno mladi ljudi. Ne potcjenjujte mlade, mlada krv vri, oni ne mogu i ne žele da čekaju bolje, jer gdje god da žive oni su u vezi sa cijelim svijetom ako žele. Lijepo neko reče 'studirajte ljude koji se bune'. Sve drugo, drukčije je u poemi 'Kanada je to': 'Ovdje krivca nema, /sažvakano zube kvari. /Karma se ugodno servira, /a čovjek je osuđen na slobodu'",govori nam Novica Telebak Teni.

Čini nam se da će najponosniji biti, kada neko, jednog dana, kada se, kao „ljeljo nad Mostarom“ konačno izviju kupole Sabornog hrama, počne kazivati Tenijevu „Mostarsku sabornu crkvu“, pjesmu koja jasno govori:

„Sve je naše u tebi

A ti u nama“.

Ko zna, možda i nekim Božijim proviđenjem ili pjesničkom slobodom, na rame pjesniku Novici dođe pjesnik Aleksa, pa se zajednički stihovima „vežu za nebo“.

Jer kako pjesnik lijepo piše...

„Je li ovo snoviđenje?
Vidim li oreol živih?
Čujem li zvona radosti?

Otvaraju li se Carske dveri?
Sve treperi i Vaskrsava.
Što god li je,
hvala ti BOŽE VJEČNI.

Saborna crkva u Mostaru.jpg (204 KB)

 

MOSTARSKA SABORNA CRKVA

Sve je naše u tebi
a ti u nama.
Kad prođe,
to što treba da dođe,
ti ćeš stati
a mi zaplakati.

Čekalo se tako da
turoban i predug zulum ode,
ONA da nam svikne
i nebo dotakne.

Ti zlatna voštanice,
Balkanska ljepotice,
što si oko oku očevidac,
obradovaćemo te rađanjem.

Nadnešena nad Mostarom,
stražarice ljubavi,
ojačaj damar svake živuljke
jer život jesi.

Ni tajne,
ni tog vijeka
više nema.

Pod strehom vremena
zavapili su prosvjetljeni,
darovani, probuđeni
i nepresušnu kap okusili.

Dva puta si okamenovana
vjernim i vrijednim rukama
i malovjernim jezikom.

I gorjela, nedogorila
i rušena, nedorušena.
Bolje je sto puta gorjeti
već jednom ugasnuti.

Ludost, gusta i nakvasala,
ne da joj se ostariti.

Sve je naše u tebi,
a ti u nama.
Kad prođe,
to što treba da dođe,
ti ćeš stati
a mi zaplakati.

Dođu dani
kada prljava voda stane,
polje poplavi
a cvijeće se uspravi i zamiriše.

Opet krpimo slobodu
a zagrćemo riječi što lako gore.

Evo te rasteš sakralna matice,
vežu te za nebo
a tvoja djeca
tapkaju i garkaju po svijetu
ali prema TEBI se mole.

Je li ovo snoviđenje?
Vidim li oreol živih?
Čujem li zvona radosti?

Otvaraju li se Carske dveri?
Sve treperi i Vaskrsava.
Što god li je,
hvala ti BOŽE VJEČNI.