Slađa Gajić fotografiju istražuje više od deset godina, a ne razdvajajući se od fotoaparata do sada je ovjekovječila na hiljade različitih momenata, uspijevajući da stigne neuhvatljivo i proizvede mistično. Po prirodi skromna, kaže nam da joj je bavljenje fotografijom samo način da iskorači iz svakodnevice i predahne od svega što je okružuje. 

Slađa Gajić.jpg (191 KB)

Prihvatamo njenu konstataciju da je amater, ali ostajemo i pri svome da ima izvanredan dar da izgradi čudesan odnos sa svakim u trenu uhvaćenim prizorom. Bilo da je riječ o zalasku sunca, treperenju lišća u jesen, pejzažima, gradovima, građevinama, manastirima, crkvama, u svakoj vidimo nesvakidašnje zapise vremena. 

„Zanimanje za fotografiju počelo je još u studentskim danima i zaista to doživljavam samo kao hobi koji me opušta i, najprije, kao veliku ljubav. Imala sam više poziva da fotografišem razne događaje, međutim mišljenja sam da kada jednom uzmem novac za fotografije tada svako naredno fotografisanje prestaje da bude ono što volim i želim, i tu, po meni, nema ljubavi. S druge strane, fotografije rado poklanjam i nadam se da nikada neću biti u situaciji da moram da ih prodajem“.

10. Ducicev pogled - Crkvina.jpg (504 KB)

"Dučićev pogled", jedna od Slađinih fotografija

Uz osjećaj za fotografiju, koji evidentno posjeduje, osnove ovog zanata naučila je u trebinjskom „Foto kino klubu“, a zatim nabavila i adekvatnu opremu, jer jedno bez drugog, kaže, ne ide. S obzirom da svoje fotografije odavno objavljuje na društvenim mrežama facebook i instagram, željela je da to što radi bude kvalitetno.

Ono što je u njenom slučaju nama posebno zanimljivo, pa makar nastajalo i iz hobija, je Slađina iskonska ljepota pogleda na život kroz objektiv. Takvom izvornošću i iskrenošću u prilici smo da neprekidno svjedočimo fascinantnim prikazima čija čistota dira pravo u srce i dušu.

„Motivi su baš trenutak, ono nešto što me zadivi i što prosto moram da uhvatim. Za neke stvari postoji svega par sekundi ili djelić sekunde i uvijek treba biti spreman. Ako procijenim da će biti dobar zalazak sunca provozam se do naše Gračanice da taj momenat uhvatim ili, kada mi zatreba dodatne energije odem da prošetam i tada postoji samo to što gledam kroz objektiv. Nekada čekam i satima da bih postigla ono što želim. Mada, fotografija je definitivno bilježenje trenutka. Pamtim jedan povratak iz Crne Gore za Trebinje. Padala je jaka kiša i najednom, kroz oblake vidim zalazak sunca. Momentalno sam se parkirala da to uslikam. Svi koji su bili sa mnom, najprije zbuljeni što sam se zaustavila, poslije nisu mogli da vjeruju zbog čega sam istrčala po nevremenu iz auta, ali bilo je jače od mene“, kroz smijeh nam prepričava samo jednu od mnogih fotografskih anegdota.

9. Planina Tara.JPG (629 KB)

Motiv sa planine Tare

Vesele prirode i puna neke dobre energije kojom plijeni, dok govori o bavljenju fotografijom, na šta smo je inače jedva nagovorili, sa nama dijeli i fotografske uspomene sa mnogih putovanja. Još jedne njene velike ljubavi.

„Prije kovida sam više putovala, što mi je bio neiscrpan izvor inspiracije, posebno kada bih se negdje našla prvi put. Prvo putovanje što se tiče inostranstva bio je Istanbul i to je grad u koji bih definitivno željela da se vratim još jednom, zatim Moskva, Beč, Prag, Švajcarska, Njemačka, Alabanija, Budimpešta, Atina, Solun, Egina, Meteori. Ta Grčka je nešto što se više puta mora obići da bi se doživjela. Od republika bivše Jugoslovije jedino je Slovenija ostala koju nisam vidjela. Sad, tokom pandemije, pošto se nije moglo putovati vani, vidjela sam koliko toga predivnog mi imamo ovdje pa su u posljednje dvije godine fotografije najviše iz Trebinja, okoline našeg grada i Hercegovine“.

3. Solun - Crkva sv. Dimitrija.jpg (145 KB)

Crkva sv. Dimitrija u Solunu - fotografija sa jednog od Slađinih putovanja

Baveći se fotografijom, spontano je počelo i interesovanje za vjerske objekte i ono što vjerom nosi naše nasljeđe, a iz čega gradimo veze jedni među drugima. Mostovi, kojima Slađa te veze produbljuje i ujedinjuje, definisali bismo najljepšom isprepletenošću gena i korijena, počevši od njenog crnogorskog porijekla, rođenja u Vojvodini i više od tri decenije života u Trebinju. 

Iz svega toga, sasvim prirodno je proistekla i njena ideja o osnivanju, a kako bi ga drugačije nazvala nego Udruženja građana „Mostovi“ Trebinje, čiji je predsjednik. Pet godina rada Udruženje je obilježilo u septembru, a za to vrijeme organizovano je mnogo kulturnih sadržaja sa ciljem upoznavanja i očuvanja vjerskog, kulturnog, istorijskog nasljeđa i međureligijske saradnje, što je nit vodilja „Mostova“.

2. Moskva.jpg (365 KB)

1. Meteori.jpg (306 KB)

"Moskva" i "Meteori"

„Prva moja ideja bila je da se bavimo upoznavanjem naših svetinja, ne samo u Hercegovini nego i šire. Zamisao sam 2016. godine saopštila tadašnjem vladiki Grigoriju, dopala mu se i „Mostovi“ su osnovani po njegovom blagoslovu. Prvi projekat bila nam je izložba fotografija vjerskog nasljeđa Hercegovine, Čačka i okoline, koju sam radila sa prijateljicom iz Čačka Ivanom Vasojević. Obje smo izložile po 20 fotografija, ona Ovčarsko – Kablarske klisure, a ja hercegovačkih svetinja. Prvo u Trebinju pa u Čačku i obje su bile veoma posjećene“.

Tokom pet godina rada, Udruženje je organizovalo niz događaja. Devet pokloničkih putovanja, Vidovdanski koncert akapelo sastava „Srpski pravoslavni pojci“ u amfiteatru hercegovačke Gračanice, a sličan repertoar već pripremaju u susret narednom Vidovdanu. Osim toga, prije dvije godine u Muzeju Hercegovine svoju knjigu „So zemlji“ Ostroško trimirje promovisala je Ljiljana Habjanović Đurović, dok su ove godine, uprkos pandemiji, uspjeli da prirede još jednu književnu promociju, trilogiju „Brda od pelina“ Jasenke Lalović, u Narodnoj biblioteci Trebinje, a zatim i u Nevesinju i Bileći.

Slađa Gajić sa Ljiljanom Habjanović Đurović nakon trebinjske promocije knjige So zemlji Ostroško trimirje.JPG (150 KB)

Slađa sa Ljiljanom Habjanović Đurović nakon trebinjske promocije knjige "So zemlji"

Ovih dana, Slađa Gajić i njeno udruženje, kako nam kaže, završili su projekat na koji je posebno ponosna. Naime, turističke table u Mrkonjićima sa neadekvatnim natpisom, zamijenili su novim. 

„Često odem u Mrkonjiće i više puta sam bila svjedok da su table sa natpisom „Rodna kuća svetog Vasilija“ na ulasku iz Trebinja i iz pravca Ljubinja u Mrkonjiće zbunjivale turiste, što mi je zasmetalo. Razgovarala sam sa mati Pavlom kojoj se moja ideja o promjeni natpisa dopala. Dobila sam njen i blagoslov naše Eparhije da Udruženje promijeni table i sada su postavljene nove na kojima piše: „Rodno mjesto – Manastir Svetog Vasilija Tvrdoškog i Ostroškog“. Mislim da je ovakva signalizacija mnogo bolja, s obzirom na jedno takvo sveto, a unazad par godina i turističko mjesto. Veoma mi je drago da se uradilo nešto od čega će duže vrijeme biti koristi“.

3. Table Mrkonjici.JPG (452 KB)

Tabla na ulazu u Mrkonjiće

Svojevrstan jubilej svog udruženja proslavila je na najbolji način, a svim što je do sada uspjela da priredi u Trebinju i šire, čini joj, kaže, neizmjerno zadovoljstvo. Jer, kako nam reče, spojila je u jedno mnoge svoje ljubavi.

„Aktivnosti u Udruženju mi uzimaju dosta vremena, ali me ispunjavaju. Taj osjećaj kada uradiš neke lijepe stvari, doprineseš na neki način, ničim se ne može platiti. Kao što se fotografijom bavim iz ljubavi, tako je i sa udruženjem. Njegovati ono što imamo, kulturu sjećanja na neke stvari i događaje, ono je što me inspiriše i u tom pravcu će „Mostovi“ ići i narednih godina!“

PUTOVANJA KAO UPOZNAVANJE SEBE

„Na poklonička putovanja odaziva se veliki broj Trebinjaca. Trudimo se da pored svetinja obiđemo i neke druge, znamenite lokacije. Obišli smo mnogo područja značajnih iz naše istorije, vjere i kulture, oko 35 manastira i crkava u osam država. U Srbiji Žiču, Studenicu, Ljubostinju, Oplenac, Lelić, Ćelije, Đurđeve stupove, Petrovu crkvu, Sopoćane, Mileševu, Pribojsku banju, Tumane, Manasiju i Ravanicu, u Albaniji  sabornu crkvu u kojoj nas je dočekao njihov mitropolit, što nam je bila velika čast. Zatim u Grčkoj predivne Meteore, Eginu u kojoj su mošti Svetog Nektarija. Organizovali smo i putovanje u Dizeldorf kada je bilo ustoličenje vladike Grigorija. Iako sam obišla više od 60 pravoslavnih svetinja poseban utisak na mene ostavila je posjeta manastirima i crkvama SPC na Kosmetu, gdje sam kod manastira upoznala Srbe koji su prošli jako težak period, ali ipak opstali na svojim ognjištima. Takođe, i susret sa Dalmatinskom eparhijom bio je veoma emotivan. To je prostor gdje živi nekolicina pravoslavaca i na nedjeljnoj liturgiji u Kninu dirnulo nas je kada smo vidjeli svega pet ljudi u crkvi. Sva putovanja, rekla bih, najviše su prilike u kojima možemo mnogo toga da naučimo, ne jedino o našem nasljeđu, nego mnogo više i o samima sebi. Nadam se da će se situacija sa pandemijom stabilizovati i da ćemo imati priliku za nova putovanja“.