Ima samo osam godina, a već 31 osvojenu medalju, titulu prvaka Balkana u džiju-džici i brojna priznanja koja svjedoče o njenom talentu, upornosti i ljubavi prema sportu. Mlada Trebinjka Marija Džomba, član Džiju-džicu kluba „Leotar“ i Džudo kluba „Hercegovina“, bila je gost naše „Teme jutra“, zajedno sa svojim trenerom i ujakom Lazarom Vučkovićem. Iako je već ostvarila rezultate kojima bi se ponosili i mnogo stariji sportisti, Marija je skromna djevojčica koja o medaljama ne govori mnogo, ali zato na borilištu pokazuje izuzetnu odlučnost. A njen najveći sportski san je da jednog dana postane prvak svijeta.
Marija je borilačkim sportovima počela da se bavi sa samo četiri godine. Prvo je trenirala džiju-džicu, a prije godinu dana počela je da se takmiči i u džudou. Za kratko vrijeme ostvarila je niz zapaženih rezultata, među kojima su titula prvaka Balkana u džiju-džici i priznanje za najboljeg takmičara do deset godina. Proglašena je i za perspektivnog sportistu Grada Trebinja za 2024. godinu.
Iako je do sada osvojila 31 medalju, Marija ne zna koliko je među njima zlatnih, jer ih, kako kaže, ne broji. Ipak, jedno odličje joj je posebno drago.
„Imam 31 medalju i čuvam ih na posebnom mjestu. Ne brojim koliko imam zlatnih, a najdraža mi je balkanska medalja“, rekla je Marija, koja je upravo ovu medalju ponijela u studio Radio Trebinja.
O svojim uspjesima ne priča mnogo ni drugarima u školi, a na pitanje kako oni reaguju na njene brojne medalje, kratko je odgovorila da se time ne hvali.
Njen trener Lazar Vučković ističe da je Marijina borbenost prepoznata veoma rano, ali i da je odrastanje u porodici u kojoj borilački sportovi imaju dugu tradiciju značajno uticalo na njeno opredjeljenje.
"Marija je od samog rođenja borac. Mi smo porodično u borilačkim sportovima. Brat i ja smo se još 1996. godine počeli baviti džudoom. On je nastavio sa džudoom, a ja sam se okrenuo i džiju-džici i od 2012. godine imam svoj klub. Tako su i djeca iz naše porodice, kada su stasala, počela da dolaze na treninge. Kod Marije smo prepoznali tu posebnu volju, taj njen damar. Ona na trening dolazi sa željom da radi, da napreduje, da se takmiči. Ima jedno ozbiljno razmišljanje za svoje godine, posebno kada je riječ o sportu", istakao je Vučković.
On naglašava da se u klubovima prema svoj djeci postupa jednako, ali da oni koji pokazuju veće interesovanje i ostvaruju značajnije rezultate prirodno imaju i više obaveza.
"Ne možemo reći da u Mariju ulažemo više zato što je naša. Sva djeca imaju iste kriterijume i mogućnost da nastupaju na takmičenjima. Međutim, djeca koja se više ističu, koja ostvaruju plasmane na značajnija takmičenja, imaju više nastupa, odricanja i napornijih treninga. To treba da bude motiv i ostalima da redovno dolaze, da se trude i da svojim radom izbore priliku za veća takmičenja", objasnio je Vučković.
Posebno zanimljivo je to što Marija, iako ima tek osam godina, sama traži da se bori sa starijim i težim protivnicama. Umjesto da nastupa samo u svojoj uzrasnoj kategoriji do deset godina i težinskoj kategoriji do 22 kilograma, želi da se oproba i među djevojčicama do 12 godina, u kategoriji do 25 kilograma, a iako je navikla na pobjede, priznaje da nije uvijek bila uspješnija od svojih suparnica.
„Nisam baš sve pobjeđivala. Nekada se takmičim i sa starijim djevojčicama, u težoj kategoriji. Kada pobijedim, srećna sam, a kada izgubim, budem tužna, ali dobro. Nemam tremu pred takmičenje. Još nisam pobijedila Milicu iz Brčkog, ali se nas dvije družimo“, rekla je Marija, potvrđujući da rivalstvo na takmičenju ne predstavlja prepreku za prijateljstvo.
Vučković je ispričao i da se na pojedinim takmičenjima dešavalo da djevojčice odustanu od nastupa kada vide da je Marija u njihovoj kategoriji.
"Imali smo dva ili tri takmičenja na kojima se pojavi nekoliko djevojčica u kategoriji, ali kada vide da je Maša tu, odustanu. Ona nije gruba, sportski se ponaša i odradi svoju borbu, ali je već prepoznatljiva u svom uzrastu. Tada se razočara i moli me da je prijavim u stariju kategoriju. Kaže 'Molim vas, treneru, prijavite me u stariju kategoriju. Meni je bitno da se takmičim i da se borim, medalja mi je manje važna'. To je za mene posebno važno, jer pokazuje da ona voli samu borbu, a ne samo nagrade", naveo je Vučković.
Marija je učenica trećeg razreda osnovne škole, odličan je đak, a treninge ima svakog radnog dana. Vikendi su uglavnom rezervisani za takmičenja i putovanja, ali kaže da joj nije teško da uskladi školske i sportske obaveze.
„Treniram svaki dan, samo vikendom nemam treninge, tada su takmičenja. Prvo brzo uradim zadaću, pa onda idem na trening. Stignem nekako, nije mi naporno. Više volim džiju-džicu, jer sam nju prvu počela da treniram. Na treningu vježbamo bacanja i tehnike, a na kraju uvijek imamo borbu, kao na takmičenju. U džiju-džici najviše volim prvi dio, gdje su udarci, a u džudou treći dio, zahvate“, objasnila je Marija.
U njenoj porodici ljubav prema borilačkim sportovima prenosi se i na mlađe. Njena četvorogodišnja sestra Nađa već je počela da trenira, a Marija je otkrila da se i kod kuće ponekad igraju borbe.
„Nađa hoće da se borimo, ali mi kaže da je ne bacam. Ona ide u mlađu grupu, gdje rade kolutove i trče. I Hristina trenira, ona je naša rodica. One su još male, pa mogu zajedno da treniraju“, ispričala je Marija.
Govoreći o radu sa najmlađima, Vučković je istakao da Džiju-džicu klub „Leotar“ ima oko 40 članova, a Džudo klub „Hercegovina“, sa kojim sarađuju, oko stotinu. Sa djecom rade četiri trenera, raspoređena po uzrasnim grupama.
"Optimalno je da djeca počnu da treniraju sa pet ili pet i po godina, ali imamo i četvorogodišnjake koji su dovoljno samostalni i spretni da mogu da prate trening. Sa najmlađima radimo gimnastiku, zagrijavanje, kolutove i razne igre. Cilj je da zavole sport i druženje. Ne želimo da roditeljima obećavamo da će njihovo dijete biti šampion. Želimo da stvorimo jednu porodicu, sportski duh i dobro vaspitanje, da djecu odvojimo od telefona i ekrana i usmjerimo ka zdravom načinu života", naglasio je Vučković.
On je dodao da je upis novih članova još otvoren i da je od početka školske godine formirana nova grupa od oko 30 djece. Zainteresovani mališani mogu da dođu na jedan ili dva probna treninga, bez obaveze plaćanja, kako bi vidjeli da li im ovaj sport odgovara.
Pred mladim trebinjskim borcima su novi nastupi. Već sutra očekuju ih džudo takmičenja na Cetinju i u Zvorniku, dok je 14. novembra planiran međunarodni turnir u džiju-džici u Banjaluci.
A Marija, koja sa jednakom lakoćom govori o školskim zadacima, treninzima i medaljama, već ima i planove za budućnost. Kada poraste, željela bi da bude doktor, ali sport ne namjerava da napusti. Na pitanje šta bi najviše voljela da postigne u sportskoj karijeri, bez mnogo razmišljanja odgovorila je:
„Voljela bih da budem doktor. Mogu da budem i doktor i sportista. A u sportu bih voljela da budem prvak svijeta!“
Do ostvarenja tog sna pred njom je još mnogo treninga, borbi, pobjeda i poraza. Ali, kako ističe njen trener, ono što je već sada izdvaja jesu upornost, hrabrost i želja da se stalno dokazuje, čak i kada su protivnice starije i jače. Možda će upravo ta odlučnost, uz rad i podršku porodice i trenera, jednog dana dovesti Mariju do svjetskog trona, o kojem sanja već sada, kao osmogodišnja djevojčica.
Razgovarali Biljana Medar i Darko Kurtović.
