O besmislu rata, čovječnosti, prijateljstvu, a povrh svega o ljubavi, kao najuzvišenijem osjećanju koje nas nepogrešivo vodi stazama ljudskosti, veoma emotivno, zrelo, odgovorno i nadasve profesionalno, progovorili su trebinjski gimnazijalci mjuziklom „U plamenu…“, čija je reprizna izvedba, jednako kao i premijera, naišla na ogromno oduševljenje publike. U pozorišnoj sali Kulturnog centra Trebinje i ovaj put tražilo se mjesto više za priču smještenu u predratnom i ratnom Sarajevu, sa snažnom simbolikom o ljudima danas rasutim širom svijeta, poput i same zemlje koju smo nekada zvali istim imenom – dom. Njihov antiratni predložak umjetnički je doživljaj koji nas već na početku, olimpijskim plamenom podsjeća na godine jedinstva, a kasnijom tragedijom da je, vjerujući i čineći dobro, jedini ispravan put.
Na pozorišnim daskama vidjeli smo mladost zadivljujuće energije, ali i razboritosti da se bude dostojan trenutka o kome govore. Njih 70 disali su kao jedan. Tačni, uigrani, u korak sa sugestivnom muzičkom podlogom, horom i plesnom koreografijom. Od sebe su dali sve da na stihove pjesama beogradskog Zabranjenog pušenja „Tri ratna havera“ i „Ljubav udari često tamo gdje ne treba“, dočaraju dio istorije iz '90. godina prošlog vijeka, uz snažnu poruku da nas uvijek i jedino samo ljubav može spasiti. A koliko emotivno su sve iznijeli, najbolje govori reakcija publike – jednočasovni muk u sali, a onda gromoglasni aplauzi, ovacije i pozivi na bis. Uz naš duboki naklon, zasluženo!
Ova uigrana ekipa, sa opipljivim duhom zajedništva, u čemu upravo i leži njihova snaga, pa i cijele postavke ovog zahtijevnog pozorišnog komada, predvođena je profesoricama koje vode Dramsku sekciju Gimnazije „Jovan Dučić“ Trebinje. One su Jelena Mandrapa, profesor srpskog jezika i književnosti, Neda Gudelj, profesor vjeronauke i Dijana Šinik, bibliotekar. U kreiranju mjuzikla učestvovali su i Pero Bokić, profesor muzičkog i rukovodilac orkestra, Bojan Skopljak, profesor fizike i Ana Grk, profesor muzičke kulture koja vodi novoosnovani hor ove škole. Zajedno sa đacima odradili su izuzetan posao u svakom smislu, glumačkom, muzičkom, scenografskom, umjetničkom, donijevši nam teatar na velika vrata.
Jelena Mandrapa, Neda Gudelj i Dijana Šinik
Profesorica Jelena Mandrapa, koja zajedno sa koleginicama Nedom i Dijanom potpisuje režiju mjuzikla, kaže da je ideja za ovo pozorišno ostvarenje nastala krajem 2018. početkom 2019. školske godine, nakon, i danas pamtimo, čuvene predstave „Koferi“.
„Sinula je zamisao oko projekta koji bismo mogli raditi u okviru Dramske sekcije. Dijana i ja smo znale da je to veliki zalogaj, ali smo ga prihvatile i krenule ozbiljno u realizaciju našeg malog poduhvata, za koji u tom trenutku nismo znale da će imati toliki zamah. Odradile smo audiciju i podijelile uloge, baš kao da se priprema spektakl poput ovoga. Ali, onda se desila pandemija i sve se zaustavilo. U međuvremenu smo čak ispratili dvije generacije učenika koji su bili u toj, tzv. prvoj postavi. Danas se čini da je pravo vrijeme bilo za ove ljude, koji su se pokazali u pravom svjetlu. Nakon predstave „Dobrodošli, kićeni svatovi“, koju smo, takođe, nas tri zajedno relizovale, na putu u Beč odlučile smo da ponovo osvježimo našu ideju. Pozvali smo nove učenike na audiciju, što je bila prilika da prepoznamo i nove talente i uključimo ih u ovo, što smo na kraju nazvali mjuzikl „U plamenu...“. Dali smo im pjesme na slušanje i zamolili ih da sami naprave tekst“.
Sve ostalo, sada bismo mogli nazvati istorijom, s obzirom na, kako napominje ova profesorica, ogromnu želju mladog ansambla da kreiraju nešto novo i svoje, ali i opravdaju ukazano im povjerenje.
„U tom momentu počeo je zimski raspust i učenici su imali dovoljno vremena da uđu u tekst, da se poistovijete sa stihovima pjesama, a onda su uz pomoć, prije svega profesorice Nede Gudelj, taj tekst do kraja izveli svako na svoj način. Podijelili smo segmente po činovima, ko će raditi koji, oni su se opredijelili ko je po senzibilitetu čemu najbliži. Profesorica Neda je sve to sjajno uvezala u završnu priču i na kraju smo samo mogli da potpišemo djecu kao autore onoga što se moglo vidjeti na sceni. To je prosto bilo jedino logično. Sve što smo uradili ne bi bilo moguće bez podrške mnogih, koja nam neizmjerno znači. Želimo da se zahvalimo svima koji njeguju dobru konekciju sa kulturom kakvu stvaramo, iako u amaterskim okvirima, koje, kako to mnogi rekoše, polako i prevazilazimo“, kaže profesorica Jelena, dodajući da ogromnu zahvalnost duguju Muzičkoj školi Trebinje i njihovom sestrinskom odnosu u svakom trenutku, divnim pojedincima, počevši od roditelja do pojedinih institucija koji su im izlazili u susret, te medijima.
DRAMSKA SEKCIJA U KOJOJ JE SVE MOGUĆE
„Posebnost naše Dramske sekcije, rekla bih, leži i u tome što naši učenici ovdje prevaziđu sopstvene barijere. To smo vidjeli i sada, gdje su mnogi pobijedili sebe. Za njihove godine normalan je proces da nešto novo, njihovo, što žele da nam pokažu i da se, na neki način, dokažu i sebi, počinje obično rečenicom: „Ja ovo ne mogu!“ I ako ih mi u nekoliko navrata, za početak, ubijedimo da barem pokušaju, a onda vidimo koliko zapravo mogu, shvate da su u tom trenutku pobijedili sebe, a da sve ono što je djelovalo nemoguće, ne da je ostvarivo, nego izgleda velelepno. Neke kod kojih smo prepoznali talenat, pošto ih dobro poznajemo sa časova, delegirali smo za ovaj projekat, da dođu i vide pa možda nešto i da pokušaju. Takođe, i da oslušnemo i neku drugu stranu njihove ličnosti. Bilo je malo otpora, da bi na kraju pobijedili talenat, disciplina, odgovornost i sve ono što svako od njih pojedinačno sa sobom nosi“, sa puno ljubavi i ponosa o svojim učenicima govori profesorica Jelena Mandrapa.
Profesorica Neda Gudelj ističe da ovu predstavu posebnom čini divna sinhronizacija Dramske sekcije, orkestra, hora i svih učenika trebinjske gimnazije.
„Između nas i učenika sklopila se divna energija i, ne samo da smo predstavu radili kao jedno, nego smo je istinski i živjeli. Ono što i jeste suština svega je zajedništvo i upravo gimnazija i jeste centar kreativnosti, gdje je timski duh veoma izražen, a najvažnije, i mjesto na kome djeca mogu da iskažu sav svoj potencijal. To su potvrdili i ovaj put, nimalo jednostavnim zadatkom u predstavi koja se oslanja na pjesme „Zabranjenog pušenja“ gdje se kroz pozorišni komad spajaju i muzika i drama i ples u jednu izrazito emitovnu cjelinu. Naravno, govori o prijateljstvu, o ljubavi, traumatičnim događajima koji su obilježili '90. godine i poruka i jeste da će ljubav pobijediti sve!“
„U PLAMENU“ – autor stihova Mihajlo Ilić, maturant gimnazije
Sinoć doživjeh jedan san,
sve je kao u bajci bilo,
u notama, divnim zvucima silno.
U etru emocija, osmijeha,
osjetih organizam koji diše,
cjelinu koja k'o jedno pleše
i duhom svojim ovo piše.
Neka mi iskra srce dirnu
i poče da peče, grije sve jače.
Ljubav! Duša mi viknu:
„Ljudi oko tebe, oni je zrače“.
Energijom tom plamen buknu
i sva srca, k'o jedno,
počeše gorjeti, sreću prizivati,
ponos, zadovoljstvo osjetiti.
Prošlo je to veče vila,
al' gorjeće i dalje sve u plamenu.
Ne pristajem na razmjenu!
Kako napominje, ono što je naročito čini radosnom je spoznaja da su učenici, koliko posvećeni glumi, orkestru, horu ili plesu, sa istim žarom sudjelovali i u svim ostalim zadacima.
„Ovdje smo vidjeli da su djeca bila spremna da odgovore pripremanju scene, radili su kao scenografski tehničari, kostimografi plesne grupe, apsolutno uključeni u svaki, i najmanji dio kompletnog procesa. U jednom monentu na sceni je 70 učenika od kojih svako zna šta treba da radi. Sve to govori o njihovom ozbiljnom pristupu i temi i radu, i tome koliko im je stalo da budu dio jednog velikog tima, zvanog Gimnazija „Jovan Dučić“. Divno je bilo pratiti i kako su kroz ovaj komad rasli i funkcionisali učenici prvih razreda sa onima iz četvrtih, kako su mlađi starije gledali kao primjer, a maturanti se divno ophodili prema učenicima nižih razreda. Tu do izražaja dolazi njihovo zajedništvo, koje je nama i najvažnije. Kada djeci ponudite kvalitetne sadržaje, tada vidite koliko su spremni da pruže i uzvrate“, podvlači profesorica Neda.
U kreiranju mjuzikla, učestvovala je i Dijana Šinik, bibliotekar trebinjske gimnazije. Kako kaže, lajtmotiv koji voditelje Dramske sekcije inspiriše, prvenstveno je zainteresovanost djece da budu dio ovog tima, ali i zadivljujući tok njihovog sazrijevanja kroz ovakve procese.
„Imali smo učenika koji u početku nije mogao iznijeti jednu rečenicu da bi to na kraju izgledalo velelepno, toliko da možemo da ga svrstamo u naše najbolje glumce. Dramska sekcija djeci mnogo znači i kada je u pitanju jačanje njihovog samopouzdanja i mislim da je, iznad svega, ovo prilika da oni pokažu koliko različitih talenata posjeduju. Naša učenica, Helena Tanasijević, koja uporedo sa gimnazijom pohađa i srednju Muzičku školu, za ovaj komad napisala je kompoziciju „Pet dana ljubavi“. Zatim, tu je veoma impresivna scena plesa, koja na neki način u par minuta govori o svemu onome što će se dalje desiti u predstavi, a koju su učenici, poput svega ostalog, osmislili sami. Svi oni daju maksimum od sebe i raduje nas kada zasijene i svojom ljepotom i talentima!“
MJUZIKL IZ UGLA GLUMACA
Nakon godinu dana priprema i dva izvođenja mjuzikla „U plamenu...“, učenici su složni u jednom – ovo je tema iz koje su izvukli važne životne lekcije. Na prvom mjestu šta znači zajedništvo, a zatim i koliko umjetnost oplemenjuje, stvarajući od nas bolje ljude. Zato je ono što su svim srcem iznjedrili i izgledalo kako jeste – tehnički besprijekorno, a emotivno toplo nijansirano, sa izrazitim osjećajem za mjeru.
Sara Ninković, maturant – srpska majka
„Dali smo sve od sebe da čitavu priču razumijemo što bolje, u čemu su nam puno pomogle profesorice. Mjuzikl smo spremali godinu dana i nakon brojnih slušanja pjesama, razgovara o njima, prilično smo se udubili u tekst i, uprkos našim godinama, shvatili ono što igramo. Dugi vremenski period uticao je i na to da se međusobno zbližimo. Stvarno smo se potrudili da jedni drugima pomognemo, olakšamo i učinimo sve da u slučaju greške to publika ne primijeti. Vodili smo računa i da iza kulisa budu red i disciplina, što je bilo presudno tokom promjena na sceni, da sve odradimo što tiše i u kraćem roku, kako ne bismo remetili tok predstave. Profesoricama dugujemo ogromnu zahvalnost što su nam, prije svega, nešto ovakvo omogućile, ali nas i naučile dosta toga kroz samu pripremu komada. Mislim da je čekao na nas da ga realizujemo. U ime čitave ekipe, želim da kažem da bismo našu predstavu, duboke poruke, ne samo o dvoje mladih, nego i o čitavom društvu tog vremena, voljeli da predstavimo i po drugim gradovima jer je toga zaista vrijedna!“
Mihajlo Ilić, maturant – Milan
„Viđenje našeg mjuzikla najbolje bih iskazao kroz sam pojam umjetnosti, koja, budeći u čovjeku najjače emocije i, na specifičan način, učeći nas njima, boji naše živote i hrani dušu. Tumačeći glavnu ulogu, i za vrijeme proba, ali iskreno, najviše tokom predstave sam osjetio neke baš duboke emocije. To je proces u kojem srastate sa likom, želite što vjernije da ga prikažete, a posebno kada se radi o temi koju mi nismo doživjeli. Ne znamo ni šta je rat ni kako izgleda, a sve vrijeme nastojimo da pratimo scenario i pošaljemo emocije ka publici. Mislim da smo uspjeli da ih oživimo, od onih teških do ljubavnih i da smo našu poruku na pravi način dočarali gledaocima. A s obzirom na reakciju publike, vjerujem da jesmo. Nama je, sa druge strane, ovo bila prilika da se, na prvom mjestu, naučimo šta je umjetnost i kroz nju na emotivan način spoznamo i sebe. A da bismo sve to postigli, najveću ulogu igrale su probe. Ključno je bilo da shvatimo ozbiljnost teme, o čijoj težini na početku nismo znali maltene ništa. Vremenom smo uspjeli da se lično izgradimo, kao i da shvatimo kako se ovakvi projekti rade. Zajedno smo došli do svega, svako je dodao nešto svoje, što je još jedna lijepa priča – stvorili smo zajednički projekat! Učestvovala je trećina učenika gimnazije i najljepše što smo iskusili je to zajedništvo. Nije u pitanju samo kako uraditi mjuzikl, već i kako se postaviti u zajedničkim stvarima. Tu su veliku ulogu odigrali profesori, a onda i mi. Vremenom smo počeli da utišavamo jedni druge, naučili kako da funkcionišemo kao jedan organizam i najbitnije, da živimo trenutak koji igramo. Veliku zahvalnost dugujemo i svima iza kulisa. To publika ne vidi, ali oni su, takođe, veoma važna karika u tom našem lancu i sve na sceni ne bi bilo moguće bez njih iza!“
Momčilo Ćaćić, maturant – Mufa, ujedno zadužen i za scenario
„Ovo je veoma teška tema sa kojom se trebalo izboriti u svakom smislu. Prvo, igrati ulogu pripadnika druge vjere, koju mnogi učenici, pogotovo mlađi, nisu htjeli glumiti. Predrasude su, nažalost ustaljen problem na Balkanu, a mi smo pokazali da ne treba biti takav, nema poente jer, svi smo ljudi i ako se nešto desilo tada ne znači da se mora ponoviti. I sama predstava to pokazuje. Dakle, ljude zatečene u nesretnoj situaciji, do juče prijatelji, u ratu na suprotnim stranama, u situaciji koja ih je navela na takve reakcije. Moj lik je dosta drugačiji od mene i bio je izazov ući u njegov mentalitet i shvatiti razloge zbog kojih stupa u rat i toliko izrazito ispoljava nacionalizam. Drugo, zanimljiv mi je sam koncept pozorišta, prilično me privlači i to sam u jednom trenutku razmatrao i kao moguću budućnost. Interesantno je biti i neko drugi i razumjeti ga, posebno u ovoj predstavi, sa temom svima nam prostorno bliskom, od koje je naša generacija istorijski udaljena, iako su posljedice tih događaja ostavile uticaj i na naše živote“.
Ivan Vuletić, drugi razred gimnazije – Kiki
„Ovo je veoma teška tema i zato bih, prvenstveno, želio da se zahvalim našim profesorima, koji su sa puno emocija uspješno dočarali jedno vrijeme, jako težak period života na ovim prostorima, koji, iskreno, nisam toliko duboko shvatao dok nam nisu objasnili čitavu kompleksnost priče pa i sam koncept mjuzikla. U početku, nije bilo lako tumačiti ulogu u tako, jednoj teškoj i škakljivoj temi, prilagoditi se svemu tome na pravi način, ostati dosljedan i sve iznijeti do kraja, onako kako i priliči tematici o kojoj progavaramo. I zato zahvalnost, zaista, dugujem njima koji su nas spremili na najbolji način. Što se tiče mog lika, najviše mi se svidjela mogućnost da istražujem karakteristike nekog drugog čovjeka i njegovog shvatanja cijele situacije. Da sve to iznesem bio mi je izazov, koji sam, nadam se, uspio da ostvarim, a ako je publika mogla da prepozna sav naš trud, rad i zajedničku energiju da na najbolji način prikažemo trenutak jednog vremena, ako im se svidjelo, to je na kraju najvažnije!“
Vasilije Šukić, maturant – doktor
„Najteže je bilo shvatiti poentu i težinu koju ovaj komad nosi, kao i poruku koju mi sa njim šaljemo, da je riječ o antiratnoj predstavi. I upravo moj lik doktora, na kraju, na jedan filozofski način govori o besmislici rata, dok se kroz samu predstavu vidi da je poenta svega ljubav, koja uspije da nadvlada i rat, i svako zlo koje postoji u svijetu. Zahvalnost dugujemo našim profesoricama Jeleni, Nedi i Dijani koje su najviše radile sa nama i najbolje nas uputile sa kakvom ozbiljnošću treba da pristupimo, na koji način da se ponašamo i kako da reagujemo na sceni. Naravno, vrijedi napomenuti da je trećina gimnazije učestvovala u ovom projektu, a sve je bilo izvedeno perfektno i bez greške. Toliko smo truda uložili u probe i zaista je bilo uživanje raditi sa takvim ljudima, pravim profesionalcima. Ono što čini posebnost mjuzikla, kao uopšte rada i na drugim našim predstavama, je činjenica da sa svakim projektom naučimo nešto novo, čime drugačije i razmišljamo. Što se, konkretno mene tiče, u Dramskoj sekciji sam tri godine i radio sam i na projektu „Dobrodošli, kićeni svatovi“, koji nas je, takođe, naučio mnogim novim stvarima i našim običajima koje ne smijemo zaboraviti. Uz vrhunske mentore, preko likova koje igramo, teme kakvu smo obradili do muzike i pjesama koje je vrijedilo ponovo čuti, za neke i prvi put se upoznati sa tim žanrom, smatram da smo sazreli na svim poljima. Posebno želim da istaknem da za neke od nas ova predstava nosi određenu težinu. Naime, jedan dio ekipe su maturanti i ovim se opraštamo od gimnazije i našeg srednjoškolskog obrazovanja, tako da je ovo svima nama divna uspomena i značajan lični pečat!“
UMJETNIČKA SLOBODA I KREATIVNOST
Helena Tanasijević, treći razred gimnazije i Muzičke škole, autor kompozicije „Pet dana ljubavi“ i violinistkinja u orkestru
„Mjuzikl „U plamenu...“ u svakom smislu predstavlja posebno iskustvo. Svim srcem smo se potrudili da sve bude najbolje moguće, a učestvovali su i sadašnji i bivši učenici Muzičke škole. Bilo je izazovno postaviti i scenu i glumce i prilagoditi muziku predstavi, a za mene lično, kao kompozitora jednog dijela muzike, i napraviti umjetnost od nečega tako teškog, tužnog, negativnog kao što je rat. Ipak, radeći ovaj komad naučila sam dosta i o sebi – da se od svega mogu stvoriti ljepota i umjetnost. Komponovala sam muziku za dio kada su Milan i Fazila zajedno i kada se između njih rađa ljubav. Kompozicija počinje tamno, a završava u ljubavi, što je velika životna poruka. Bilo je lijepo sarađivati sa svima, vladala je divna atmosfera na probama, a poseban doživljaj mi je što je cijeli orkestar smješten ispod scene. Divno iskustvo, zaista! Sa druge strane, mjuzikl mi je omogućio dosta kreativne slobode. Nisam nikada gledala mjuzikl uživo, niti učestvovala u nečemu takvom, a s obzirom da komponujem za svoju dušu, bila mi je velika čast da svoju kompoziciju čujem da se izvodi javno i to u Kulturnom centru, tako da je ovo stvarno bilo nešto veliko za mene i zahvalna sam na ovakvoj prilici!“
A kada se zavjesa spusti i u pozorište nastani tišina, preostaje nam strpljenje. Zahvaljujući ovoj vrijednoj, nadarenoj i jedinstvenoj dramskoj skupini, scena neće zadugo ostati nijema. Kako nam rekoše, nastavljaju istim smjerom, sa istim žarom već spremni za nove projekte koje uveliko rade.
„Ozbiljno se time bavimo, ovaj put na malo drugačiji način. Odlučili smo se da povodom 27. januara, školske slave Svetog Save za Svetosavsku akademiju iduće godine, koja pripada gimnaziji, spremimo novu predstavu. Preuzeli smo na sebe tu odgovornost. Da li ćemo odgovoriti izazovu, ne mogu da obećam, ali znam da ćemo se truditi da damo sve od sebe“, poručuje profesorica Jelena Mandrapa, a mi nimalo ne sumnjamo da će nas ovaj tim iznova oduševiti.
Do njihove nove predstave, nadamo se da će mjuzikl „U plamenu...“ nastaviti svoj život, kao i da će ova po svemu nadahnjujuća priča, kao najljepši epilog, oživjeti i na nekim drugim, a zašto ne i većim pozornicama.
„Imamo zaista veliku želju i obećanje da mjuzikl prikažemo i mimo Trebinja. Svjesni smo da nije lako organizovati toliki broj učenika, instrumente, kao i obezbijediti scenu za ovu predstavu. Imamo dobru volju, a zajedno sa nama i Gradska uprava da nam izađu u susret i nadamo se toj sinergiji. Ne možemo ništa obećati, ali gajimo nadu da će djeca ipak imati priliku da negdje odu. Uvijek kažem ako Bog da pa neka tako bude i sada“, reče nam profesorica Neda Gudelj.
Kada sve sagledamo, možemo biti ponosni što baš u našem gradu na iskonskim životnim vrijednostima, temelju kulture, obrazovanja i umjetnosti, na ljubavi, emociji i etici stasava jedna nova mladost. Mladost koja je iskrenošću i čistim entuzijazmom, još jednom dokazala da nas emocije ljudima čine, a da se ljubav samo dijeljenjem umnožava.
Do novog susreta u pozorištu, mjuzikl „U plamenu...“ može se pogledati i na YouTube – u. Ali, ne zaboravimo, pozorište je ipak pozorište, te stoga čvrsto vjerujemo da ovom scenskom komadu tek predstoje brojna izvođenja u mnogim umjetničkim instutucijama. Jer, svako umjetničko djelo zaslužuje da bude viđeno!
