Sve ovo što ste vidjeli na našem imanju, kaže Davor Anđušić, dugo godina smo stvarali bez ičije pomoći. Naš glavni adut u poslovima turizma je istinsko porodično opredjeljenje za kvalitet  i posebnost u sadržajima  seoske ponude. Trebinjsko selo ima svoju šansu ako i lokalna zajednica prepozna ulogu rijetkih pojedinaca u oživljavanju  skoro izumrlih sela...

Da je turizam strateška odrednica razvoja Grada Trebinje potrvrđuje i ovaj naš novinarski prilog koji smo napravili u selu Dračevu u Popovu polju. Početkom juna, da dođemo u ovo selo pozvao nas je Mladen Anđušić, koga većina Popovaca jedino zna kao Prota, a povod je bio otvaranje restorana i više apartmana u sklopu ranije izgrađene vinarije. Na otvaranju restorana i pratećih sadržaja ove seoske turističke destinacije, pored komšija Dračevljana, bilo je desetak gostiju iz Beograda, a među njima moramo istaći najvećeg nostalgičara i zaljubljenika u svoje selo, dr Predraga  Peška. U svečarskoj atmosferi uz čašicu vina i parče sira i pršuta, domaćin se zahvalio svim prisutnim koji su došli da uveličaju ovo veče, a posebno timu doktora sa beograskih klinika koje je predvodio upravo dr Peško, koji se obratio prisutnim istakavši:

„Svaki dolazak u moje Dračevo me  raduje, ali me više raduju ovakvi s razlogom dolasci, kada dođem i zateknem napredak u poslu mojih dragih komšija i prijatelja. Proto nas je stotinu puta dočekao, ali svaki put neumoran i uvijek sa nečim novim i optimističnim za naše Dračevo. Ovo je primjer kako se   produžuje život ovom selu ,ali i čitavom Popovu. Ovakvi potezi ljudi koji vole svoj kraj i ulažu svoj novac su za svaku čestitku i pohvalu. Iskreno mu čestitam! Kamo sreće da  ovakvih ideja i pregalaca ima  više...”.

To veče na otvaranju restorana sa Protom smo dogovorili da ovu novinarsku priču započnemo u vinogradu, baš tamo, kako ovaj domaćin reče, odakle je sve i počelo.

Kako je i dogovoreno. U ranijim jutarnjim satima našli smo ga u vinogradu, u Potkraju, gdje je radio na pripremi loze za hemijsku zaštitu.

“Višenedjeljne proljetne kiše nisu dozvoljavale da se radovi na vrijeme prate”, požalio se Proto, čim smo se sreli, i nastavio: „Ovakvo nestabilno kišovito vrijeme nije dobro za vinogradare iz više razloga, a ključni razlog je nesigurna zaštita vinograda od bolesti... Nikad nijesi siguran da je loza zaštićena, a vrijeme koje se mora provesti u vinogradu skoro da se uduplo povećava. Ovaj vinograd zasađen je 2007. godine i priču u nastavcima o mom porodičnom opredjeljenju započet ću, od tada i odavde, od 2007. godine iz moje Potkrajnice. Od samog početka lutanja nije bilo. Znao sam šta je krajnji cilj i u kom pravcu treba da idem. Hoću reći; da je put do današnjeg dana bio bez bilo kakvog eksperimenta, jer loza nije jednogodišnja kultura, nije ni kupus ili paprika, da se smije ekspermentisati... To je odluka života  za trides-četeres godina pa i više... Krenuo sam sa dvije sorte vinove loze, pa ni tu nije bilo dileme, vranac i žilavka i tu nema treće... Postepena sadnja skoro 15 000 čokota vinove loze na tri hektara trajala je nekolike godine. Prve male, količine kvalitetnog grožđa navele su me na razmišljanje da krenem  u  preradu, a bogami, i u stvaranje prepoznatljivog kvaliteta vina. Sa ponosom vam mogu reći, da  berbom u svojim vinogradima obezbjedimo potrebne količine grožđa za preradu za svoju vinariju od kojih otočimo po 20.000 litara vina - žilavke i vranca. Dobitnici smo jedne medalje sa novosadskog sajma za žilavku i to odličje nam i nije toliko bitno koliko nam je važno da nam naše vinopije dolaze i sami potvrđuju kvalitet naših vina.

- Nakon više od deset godina moja porodična priča o projektu „Proto gazdinstvo“ zatvara se u logičan krug od proizvodnje do konzumenta i uslužne turističke ponude. Prvo proizvedeno grožđe vranca i žilavke, te prerađeno u istoimena vina u našem porodičnom podrumu, dali su izvanredne rezultate u kvalitetu i prepoznatljivosti našeg porodičnog brenda. Da budem iskren i dodatna motivacija da proširimo gazdinstvo i da idemo prema proširenoj  ponudi našem gostu. Shvatili smo da u okvirima našeg porodičnog gazdinstva i vinarije naš gost može da odsjedne u našem selu u prijatnom i sređenom apartmanu i više dana. Preduslovi postoje... Imamo sreću da se u nekoliko kilometara našeg okruženja nalaze   vjerski objekti, prvenstveno mislim na manastir Sv. Vavedenja u Zavali i budući vjerski centar Sv.Vasilija Ostroškog u Mrkonjićima, što će u svakom slučaju pospiješiti razvoj turističke ponude u Popovu, kao cjelini. Upoznat sam sa nekoliko sličnih primjera i pokušaja razvoja seoskog turizma u još nekim selima naše opštine.  Drago mi je da „Glas“ želi da promoviše naše ideje...”

Proto će vam sigurno reći, kada ga pitate, kako se pravi dobra turistička ponuda, da je put do takvog uspjeha i dug i težak. Sa puno prijedloga i ideja,te obaveznog učešća i podrške šire zajednice, Proto nam želi ukazati na vrlo bitne činjenice i nastavlja:

“Okrenite se oko sebe u Popovu i sve će vam biti jasno. Život sela je na izdisaju, sve se svodi na sto puta ispričanu priču. Ovo što ja danas radim sa svojom porodicom je vraćanje onog točka koji se kreće sedamdeset godina u jednom pravcu, i niko ga nije mogao za svih sedamdeset godina zaustaviti. To su činjenice... A danas? Moja ideja je da u svakom selu kroz sličnu turističku priču ojačavamo po nekolike porodice koje će se baviti i uslužnim djelatnostima, ali i proizvodnjom hrane.

Prvo proizvedeno grožđe vranca i žilavke, te prerađenu u istoimena vina u našem porodičnom podrumu, dali su izvanredne rezultate u kvalitetu i prepoznatljivosti našeg porodičnog brenda.[/caption]

Po hranu se iz Dračeva ne smije ići u trebinjske markete. Seoski gost treba da vidi njivu odakle se sprema njegov ručak. Zamislite da nam gost učestvuje u radu na imanju, recimo berbi grožđa ili pečenju rakije, sušenju smokava, plašćenju sijena, vađenju meda, berbi ljekovitog bilja i slično. Takvi poslovi koji bi bili raspoređeni u nekoliko porodica činili bi sadržaj seoske ponude. Rezultat bi bio da smo svi uposleni. Svaka porodica bi imala korist... Nažalost, fali nam  jedno!? A to je: Dobra turistička povezanost, koja mora biti inicirana iz šire zajednice kroz strategiju razvoja i podršku ovakvim projektima”, istakao je Proto.

Mladen Anđušić - Proto i Davor Anđušić

Još smo sa Protom u vinogradu žilavke i vranca u Potkrajnici. Primiče podne, a hlad se sužava pod jasenom na odoravku. Znoj sa čela ovog domaćina se slijeva niz lice i u momentu se prisjetih jedne, pa još jedne popovske izreke koje sam nekad davno čuo: „Od znoja zavisi kakvo će se vino na jesen piti“, a drugu sam  čuo u Sedlarima poslije jedne katastrofalne nepogode kada je ledom i olujom i list otučen sa čokota. Tada sam od Milana Lucanova čuo ovu drugu interensantnu izreku: „Osim kapi znoja radnika vinogradara, svaka padavina u vinogradu je štetna, od zametanja  jagode  do berbe grožđa“.

Danas je moj  sagovornik na ovom mjestu htio da istakne još jednu bitnu činjenicu:

„Ja sam porodično krenuo na put sa koga ne bi trebao niko od moje porodice da skreće i upada u dileme i kolebljivost. Moj sin Davor je gazda firme d.o.o. Proto, a ja sam vlasnik porodičnog gazdinstva i vinograda. Unuka Anđela je student treće godine agronomije smjera vinogradarstva, ako Bog da i enolog,  što vam samo po sebi mnogo kazuje. Ove činjenice potvrđuju koliko smo, kao porodica predani svom opredjeljenju i ideji. Dosta mi je godina, evo sedamdeset, ali sam uspio da budem prihvaćen i od  djece i unučadi i mi smo kolektiv  u kome svako ima svoje mjesto po obavezama. Troje unučadi se školuje na fakultetima, a ja i danas sa djecom puno radim i ulažem. Moj radni dan traje preko 12 sati i više. Svi radimo sve poslove i nema prebacivanja na drugog, ovdje ne važi izreka: uradit će to neko drugi...  Toga ne smije biti ... Ne obaziri se na drugog već radi..”

Sa ovog mjesta ispod  Dračeva širio se pogled nepreglednim sjenokosima  prema sredini polja, ali idući u drugom pravcu prema selu, ne može da se prođe, a da vašu pažnju ne privuku prostrani vinogradi, dobro obrađeni i u punoj snazi.

“Ovo su vinogradi mojih komšija Dračevljana”, nastavlja Proto, “koji su u malo vremena sađeni i podizani kad i moji vinogradi. Svaki domaćin koji želi da mu je otvorena kuća hoće da ima i svoj vinograd. Te dvije stvari se u Popovu nikad nijesu razdvajale. Istina je,  kada smo se malo udaljili od tradicionalnog čokot vinograda i podigli lozu na stub i žicu, da su povećane količine po jednoj lozi. To se odrazilo na kvalitet, ali i spasilo ljude najtežih poslova u obradi vinograda.

Priču o rakiji i vinu, sortama loze, rodnim godinama i pričljivim vinopijama mogli smo u ovom hladu  pričati dugo i dugo. Meni je još ostalo da se u selu sastanem sa Davorom, te da saznam još ponešto o turističkoj ponudi porodice Anđušić.

“Uz podrum i restoran, naša ponuda je zaokružena u cjelinu, tek sad, kada smo izgradili moderne apartmane i obezbijedili desetak kreveta za naše goste. Ovo sve što ste vidjeli dugo godina smo stvarali bez ičije pomoći. Naš glavni adut i viđenje turizma je istinsko porodično opredjeljenje za  kvalitet i posebnost u našoj seoskoj ponudi. Imamo ideja za  još sadržaja pa smo nabavili nekoliko bicikala za ljubitelje prirode i vožnje biciklom. Naš lokalitet restorana i apartmana se nalazi u povoljnom trouglu u ponudi poklonicima vjerskog turizma, računajući da smo po par kilometara udaljeni od Duhovnog centra Mrkonjići, pa par kilometara od Manastira Sv. Vavedenja u Zavali pa isto toliko od Spomen kapele Novomučenicima Hercegovačkim u  Veličanima. Obilaskom  ovih  sadržaja turisti mogu da popune čitavi dan, ako želi da ih posjete biciklom, ili, još bolje, na konjima.

Davor Anđušić u restoranu

“Ohrabruje me saznanje”, nastavlja Davor, “da je još jedan moj komšija, Risto Kosović iz Dubrovnika,  počeo izgradnju deset apartmana u našem selu. To pokazuje da su ljudi osjetili povoljnu klimu za razvoj turizma u našoj opštini. A kada bi još lokalna uprava znala da prepozna našu neravnopravnu poziciju u odnosu na trebinjsku ugostiteljsku ponudu, pa nam onu boravišnu taksu po krevetu dala kao nagradu, subvenciju, za uslove u kakvim mi funkcionišemo. Bio bi to potez koji ohrabruje i podstiče. Moj otac je opravljao i gradio dvije čatrnje po sto kubika vode da bi ja i pomislio da pravim u svakom apartmanu zasebno kupatilo. Nije mi cilj da se žalim ni na koga, ali neko bi trebao da prepoznava  hrabrost pojedinaca koji su udaljeni trideset kilometara pa i više od grada i tamo se bore da održe život sela i stvore uslove za privređivanje”.

Apartman po najboljim standardima

- Siguran sam da ste puno toga od  oca saznali i sve što vam je rekao nije ni pola priče o putu i teretu kroz koji smo prošli u ovih blizu petnaest godina. Reću vam jednu istinu koju niko od nas ne može dovesti u pitanje. O viziji seoskog turizma, Protu morate vjerovati... Sve mu vjerujte, sve osim onog kad vam kaže da nije umoran... Njegov radni dan je šesnaest sati,  sa  posebnom emocijom u glasu, rekao je Davor.

Pozivamo goste u Dračevo!

Neka Glas bude prvi medij, kaže Davor, koji će pozvati goste u Dračevo i biće prvi koji će saznati naše cijene pansionskih usluga. Petnaest evra je cijena noćenja sa doručkom. Poljoprivredne proizvode za spremanje hrane koju budemo nudili gostu zagovorili smo sa domaćinima iz nekoliko susjednih sela. Našli smo proizvođače mesa iz Mrkonjića i Tulja, sira iz Drijenjana i Dubljana, a ostalo povrće i krompir iz našeg sela. Pošto je sva hrana iz domaće proizvodnje ovakva ponuda se može smatrati kao ekološki brend zdrave hrane. Moja priča o koristi za još nekoliko seoskih porodica koje ćemo vezati uz naš restoran je realnost i šansa da etno turizam vrati malo nade skoro izgubljenom selu.

ABV/Glas Trebinja