Nekako smo navikli je da briga o kulturnoj baštini uglavnom „prepuštena“ institucijama. Stoga je više nego neobično kada se oko ovog zadatka od opšte polze okupe i samoorganizuju zaljubljenici spremni da ovom plemenitom poslu (a, treba li reći, posve zaludnom u pogledu ličnih beneficija) daruju trud, vrijeme - i vlastiti novac. Nije ova obaveza opteretila, još manje osiromašila nijednog priložnika. A na zdravom temelju, kad svako stavi samo po jedan kamen – građevina brzo osvaja visine. Ova sa imenom humskog kneza, koji je u istoriji naše kulture postao posebno znamenit kao naručilac po ljepoti nenadmašnog Miroslavljevog jevanđelistara, već je tolika da se i izdaleka vidi. Zadužbina svom narodu, našoj kulturnoj baštini. Dobro koje treba da služi dobru...
Članovi Zadužbine - Predrag Milošević, Pavle Ratković i Dejan Škrivan
Kad volonterski entuzijazam i bezinteresna ljubav oko opšteg dobra saberu ljude i umnože ruke – one postaju kadre da ispišu i najljepše priče. Jedna takva odvela nas je u prostorije Zadužbine „Knez Miroslav Humski“ u Gradu sunca. Nedjelja popodne nije slučajno izabrana – svaka druga je već više od pola godine rezervisana za kviz koji Zadužbina, sa idejom da među mladima afirmiše vrijednost i važnost znanja, organizuje za trebinjske srednjoškolce. Kao samo jedna od stranica ove priče, nedeljni kviz bio je tek povod...
DA ZNANJU VRATIMO POŠTOVANJE
Bez previše ambicija, kažu nam domaćini, sa kvizom se krenulo u oktobru prošle godine. Takmičarski duh i želja za dokazivanjem i samopotvrđivanjem učinili su ostalo. Školarci su se toliko „zagrijali“ za ovu vrstu zabave da su i prijave timova morali zaključiti prije vremena. Od čitaonice Zadužbine još na početku se odustalo pa je za kviz obezbijeđen značajno veći prostor obližnje konferencijske sale. Na kviz, svake druge nedjelje, danas dolazi oko sedamdeset trebinjskih srednjoškolaca, koji se takmiče u znanju iz sedam tematskih kategorija: srpski jezik i književnost, istorija, geografija, nauka, umjetnosta, sporta i svaštara.
- Moram da priznam da sam bio jedan od onih koji baš i nisu dijelili optimizam da će biti ovakav odziv djece. Imamo ekipe iz sve četiri škole - Gimnazije, Tehničke škole, Centra srednjih škola i Muzičke škole. Čak su nam se javljali đaci iz ostalih hercegovačkih opština, koje nažalost nismo mogli prihvatiti iz logističkih razloga: nismo mogli da im obezbijedimo prevoz - kazuje nam Dejan Škrivan, profesor istorije, koji rukovodi organizacijom kviza.
Srećna okolnost, kaže Škrivan, je što značajan dio članstva Zadužbine čine prosvjetni i kulturni radnici, pa svako koliko može učestvuje oko organizacije, kreiranja pitanja iz oblasti koje su im bliske. Među volonterima su prosvjetni radnici Predrag Milošević, Vedrana Pavićević, Žanela Pažin, Srđan Ratković, Ana Miljković, kustosi muzeja Lazar Radan i Petar Milošević, akademski slikar Teofil Okiljević, informatičar Nenad Marjanović... Trude se da pitanja budu kvalitetno osmišljena, vodi se računa i o činjenici da školarcima različitih usmjerenja ni gradivo nije isto, te da sve ostalo oko organizacije, od početka do kraja, bude besprijekorno tehnički „utegnuto“.
- Ono što je mene, takođe, iznenadilo i obradovalo – nastavlja Dejan - jeste da imamo zaista jako dobre rezultate. Djeca iz nedjelje u nedjelju odgovaraju na pitanja sa visokim procentom tačnih odgovora. Kao pedagog smatram da ovakvi kvizovi nisu đacima korisni samo kao svojevrsna provjera šta i koliko znaju, već i sjajan način učenja, te da će ovakve i slične prakse sve više biti dio sistema rada i u našim školama. Takođe, jako je bitno što se ovdje uče i timskom radu. Kviz je takmičenje timova, pri čemu svako, u onome u čemu je najbolji, doprinosi uspjehu svoje ekipe. Zatim, ovdje imaju priliku i da se druže i sklapaju nova prijateljstva. U svakom slučaju, dva sata vrlo kvalitetno provedenog vremena.
Kviz vrednuje i nagrađuje znanje, što je negdje bio i osnovni motiv organizatora – da se među školarcima istaknu oni marljiviji, da znalci budu poželjnije i popularnije društvo, da se vrati ugled i poštovanje obrazovanju.
- Takođe, jedan od ciljeva kviza – dodaje Dejan - jeste da popularizujemo ovaj prostor, oživimo našu biblioteku i čitaonicu...
Kako već rekosmo, kviz je samo povod za priču. Razloga je mnogo više...
BIBLIOTEKA SA 15.000 KNJIGA
Ljudi dobre volje i plemenitih namjera međusobno se, valjda, lako prepoznaju. Tako su i knjige stizale sa raznih adresa. Za kratko vrijeme redovi su narasli do plafona. Biblioteka Zadužbine „Knez Miroslav Humski“ danas već broji više od 15.000 knjiga, od raznovrsne stručne literature do beletristike! I još raste, iz dana u dan...
- Ovdje imamo zaista ozbiljnih izdanja - nadovezuje se na priču sekretar društva Pavle Ratković. - Spomenuo bih, recimo, legat prof. dr Drage Mastilovića, dekana Filozofskog fakulteta u Istočnom Sarajevu, koji je za nas skupio više stotina knjiga. Zatim, Republički sekretarijat za vjere i gospodina Dragana Davidovića, koji su nam poklonili sva njihova, zaista vrijedna izdanja. Matica srpska iz Crne Gore, takođe, sva svoja izdanja. Na opremanju ovog prostora pomogla nam je i uprava Grada Trebinja, naša Narodna biblioteka, Kulturni centar, a posebno Eparhija ZHiP i naš preosvećeni episkop Dimitrije - koji je dao i blagoslov za objavljivanje dijela knjiga povodom 800 godina samostalnosti Srpske crkve. Najviše nam pomaže Muzej Hercegovine, kako stručnim savjetima tako i prilikom organizovanja aktivnosti. Imamo i zaista eksluzivne primjerke knjiga Prije svega, zlatno izdanje Miroslavljevog jevanđelja iz 2019. godine, koje je štampao g. Veljko Topalović u Beogradu i smatra se za najuspjelije fototipsko izdanje na svijetu. Košta više od 3 i po hiljade evra a mi ovdje imamo jedan primjerak svima dostupan da ga prelista, fotografiše, proučava. Inače, biblioteka je otvorena ljeti svaki dan popodne. I svaki dan bi neko navratio, dolaze i djeca i stariji... - kazuje nam Pavle, dok razgledamo dobrano popunjene police.
Iako za svaku priču oko Zadužbine riječ radije prepušta drugima, ne možemo se oteti utisku da razgovoramo sa ponajvećom „radilicom“ u društvu. Svoje minute, međutim, naš sagovornik uglavnom koristi da istakne tuđa djela i dobročinstva. U prvom redu, kako kaže, njihovom glavnom dobročinitelju Milici Mijanović, direktoru „RDT Swisslion“ i upravi Grada sunca, koja je Zadužbini bez ikakve naknade obezbijedila prostorije u Koloseumu, gdje su i formirali biblioteku sa čitaonicom. I za kviz su im besplatno ustupili konferencijsku salu u istoj zgradi. Zahvalan je i drugim darodavcima, pokroviteljima i sponzorima, svima koji su prepoznali vrijednost ovoga što rade i priskakali u pomoć kad bi zatrebalo. Takođe i članovima Zadužbine koji se na različite načine trude da ideja koja ih je okupila zaživi. I tu već stižemo do samog središta priče. Šta je čini posebnom i kako se ona uopšte desila?
KAMEN PO KAMEN - ZADUŽBINA
Nekako smo navikli je da briga o kulturnoj baštini uglavnom „prepuštena“ institucijama. Stoga je više nego neobično kada se oko ovog zadatka od opšte polze okupe i samoorganizuju zaljubljenici spremni da ovom plemenitom poslu (a, treba li reći, posve zaludnom u pogledu ličnih beneficija) daruju trud, vrijeme - i vlastiti novac. Nije ova obaveza opteretila, još manje osiromašila nijednog priložnika. A na zdravom temelju, kad svako stavi samo po jedan kamen – građevina brzo osvaja visine. Ova sa imenom humskog kneza, koji je u istoriji naše kulture postao posebno znamenit kao naručilac po ljepoti nenadmašnog Miroslavljevog jevanđelistara, već je tolika da se i izdaleka vidi. Zadužbina svom narodu, našoj kulturnoj baštini. Dobro koje treba da služi dobru.
A sve je, kako nam kazuje Pavle, krenulo od nekolicine ljubitelja knjiga i naše kulturnoistorijske baštine. Onih koji za tu ljubav ponajviše imaju zahvaliti privilegiji da dugo godina sarađuju sa najznamenitijim istraživačem i tumačem ovdašnjeg pisanog spomeničkog nasljeđa i stare arhivske građe, takođe entuzijastom izuzetne energije, Novljaninom dr Goranom Komarom i njegovim Društvom za arhive i povjesnicu hercegnovsku. (Čitaocima Glasa nije potrebno posebno predstavljati dugogodišnjeg saradnika našeg lista.) Vremenom su shvatili da udruženi mogu mnogo više da učine i za svoju ljubav i našu kulturu...
Iz biblioteke Zadužbine - Zlatno izdanje Miroslavljevog jevanđelistara
- Tako smo formirali udruženje građana pod nazivom Zadužbina „Knez Miroslav Humski“ da se bavi prikupljanjem i objavljivanjem arhivske građe srpske kulturne baštine. Na počecima te 2017. godine je bilo petnaestak ljudi da bi sada već imali 45 članova. Mi smo, ustvari, organizovani kao jedna mala fondacija – svi oni odvajaju iz svojih ličnih primanja 20 maraka mjesečno za aktivnosti Zadužbine. Uglavnom, za štampanje knjiga, jer je ono najskuplje. Članovi Zadužbine su profesori univerziteta, srednjih škola, kustosi muzeja, imamo pravnika, ekonomista, ljekara i inžinjera, sveštenika, ljudi raznih profesija koji dijele istu ljubav prema knjizi. I koji, svako iz svoje struke, pomažu oko priređivanja naših izdanja za štampu. Posebno naši članovi - dr Aleksandar Pajkanović i dr Darko Đogo, naš glavni urednik za izdavačku djelatnost - profesor na katedri za istoriju Dejan Došlić, profesori Predrag Lozo, Dragoslav Ilić, Boris Radaković... Od naših članarina skupimo nekoliko hiljada maraka godišnje i još toliko od projekata da bi sve ovo finansirali – pojašnjava nam sekretar društva.
U međuvremenu, ova mala zajednica bivala je sve veća, sve više članova je nalazila i u drugim gradovima Republike Srpske i susjednim zemaljama gdje živi srpski narod, najčešće među ljudima od pera i nauke koje je ideja oko Zadužbine oduševila.
Ako zadužbina treba da bude dobro što traje i što će služiti budućim generacijama, što nadilazi mjerila jednog vremena i sve naše konačnosti - onda su to upravo knjige i ono u njima sabrano i ovjekovječeno...
ZA PET GODINA – VEĆ DESET OBJAVLJENIH KNJIGA!
Nešto više o istraživačkom i izdavačkom radu Zadužbine kazaće nam predsjednik skupštine ovog društva Predrag Milošević.
- I prije formiranja Zadužbine „Knez Miroslav Humski“ nekolicina nas je sarađivala sa dr Goranom Komarom. Pomagali smo u terenskom radu na prostoru istočne Hercegovine i šire čak. Kad je zadužbina formirana nastavili smo taj rad na popisu nekropola, starih krstova, srednjovjekovnih natpisa. Goran je stalno sa nama i član je naše zadužbine a imamo i jako blisku saradnju sa Društvom za arhive i povjesnicu hercegnovsku. On je nesebično nama prepustio i većinu svojih raščitanih arhiva. Nekoliko djela koje smo objavili su u prvom redu njegovi radovi. Zadužbina je obezbijedila finansijska sredstva i pojavila se kao izdavač. Naravno, naša izdavačka djelatnost nije stala na tome. Sad je već deset objavljenih knjiga iza nas – napominje Predrag.
Deset objavljenih knjiga za svega pet godina postojanja - zaista je impresivno postignuće i za institucije kojima je briga o kulturnoj baštini u opisu posla akamoli za jedno društvo entuzijasta. Svaka od njih dragocjen je prilog budućim istraživanjima prošlosti. Bilo da je riječ o nalazima terenskih istraživanja pisanih tragova srednjovjekovlja na području Hercegovine (tim prije, što se samo zahvaljujući volonterskoj posvećenosti jednog čovjeka stiče utisak da se ovim danas uopšte neko i bavi) ili o publikovanoj građi iz raznih arhiva – od Dubrovnika, Perasta, Herceg Novog i manastira Savine do Venecije, koja je važna za razumijevanje prošlosti naših prostora i koja će, na jedno mjesto sabrana i rastumačena, istraživačima uštedjeti i vrijeme i trud.
Dok zajedno listamo kvalitetno opremljena izdanja Zadužbine, zamolićemo Predraga da nam neka reprezentativnija i predstavi...
- „Knjiga o stećku“ je sigurno jedno od važnijih djela koje smo objavili. Goran je to pisao nekih dvije ili tri decenije. Veoma važna u ovom našem vremenu kada je istorijski revizionizam oko porijekla stećaka toliko uzeo maha. Pomenuo bih i „Ruskovu knjigu“ – zapise dubrovačkog ćiriličnog pisara Ruska Hristoforovića, koja je ustvari kopijalna knjiga dokumenta prepiske Dubrovačke republike i prvenstveno oblasnih srpskih gospodara od 1395. do 1423. godine. Recimo, u toj knjizi je i prepiska sa knjiginjom Milicom, despotom Stefanom Lazarevićem, Sandaljom Hranićem, Pavlovićima, Sankovićima, Brankovićima... Objavili smo je kao fototipsko izdanje – fotografiju originalnog teksta prati njegov prepis starom ortografijom. Između ostalog, štampali smo i „Fočansku Aleksandridu“, srednjovjekovni roman o Aleksandru Makedonskom, koji je čuvan u manastiru Pivi. Danas je orginal u privatnoj zbrici porodice Kulidžan, koja nam je knjigu ustupila za fototipsko štampanje. Jako zanimljiva je i knjiga „Južni Srbi“, gdje su sabrana pisma naših predaka koje su u borbi za oslobođenje i ujedinjenje u mletačko-turskim ratovima pisali na razne važne adrese – kazuje nam Predrag.
Na sugestiju domaćina, pomenućemo ovdje i „Opšti list – Tvrdoško-savinski pomenik“, jedini sačuvani pomenik manastira iz doline Trebišnjice, takođe fototipski štampan sa uporednim prepisom savremenom srpskom ćirilicom, zatim kapitalno djelo „Spomenici srpski (povelje-pisma-natpisi)“, takođe i monografiju „Srednjovjekovni spomenici Čajniča“...
Pored objavljenih deset – dodaje sekretar Zadužbine Pavle Ratković – još četiri knjige su u pripremi. Okolnosti im u posljednje vrijeme baš i ne idu na ruku - usluga štampe je značajno poskupjela. To je problem tim prije što izdavaštvo nije i jedina djelatnost Zadužbine.
Podsjeća da su prošle godine organizovali i svoj prvi naučni skup, povodom 30 godina Republike Srpske, na temu srpske istorije i kulture pamćenja, u saradnji sa filozofskim fakultetima univerziteta u Istočnom Sarajevu i Nišu i Republičkim centrom za istraživanje rata i ratnih zločina.
Priča oko kviza znanja za srednjoškolce nije samo prerasla i najoptimističnija očekivanja, već do krajnjih granica zategla i sposobnosti društva, najprije one finansijske, da započeto iznesu do kraja. Iz članarina zadužbine treba obezbijediti autobuski prevoz i posluženje za školarce, nagrade za najuspješnije. Pa onda i vrijedan nagradni fond za pobjednike ciklusa, čiji promociju planiraju da organizuju 9. maja, nakon deset kola takmičenja, na posebnoj svečanosti. Treba li napominjati da je za djecu sve besplatno, a cjelokupan rad na organizaciji volonterski. A ideja je uvijek više nego mogućnosti...
- Planirali smo da organizujemo i školu ruskog jezika – kazuje nam Pavle kad su školarci već počeli da pristižu i primaklo se vrijeme da naše domaćine ostavimo obavezama oko kviza. - Ruski dom iz Beograda već nam je poslao knjige i udžbenike. Takođe, i školu informatike i matematike. Naravno, za naše školarce i studente sve je besplatno. Sad smo još angažovani oko opremanja čitanioce. Očekujemo i dodatnu pomoć Grada Trebinja - da se kupi još polica, takođe i računarska oprema za čitaonicu... Uglavnom, trudimo se da ovo bude jedna lijepa gradska priča. Zar nije bolje da djeca provode vrijeme u čitaonici nego u kladionici?
