Gimnazija_0001.jpg (184 KB)

Učenici Baraković Senita, Božić Zoran, Bojović Ratko, Buzuk Marica, Višo Iskra, Vuković Senka, Gluhajić Ilija, Golić Bogdan, Golub Miro, Grkavac Miroslav, Dukić Rasema, Duper Dobrila, Živković Olga, Kisin Slobodan, Kovač Bogdan, Kreso Avdo, Matović Sonja, Mičeta Milena, Omerčajić Nadija, Ot Frida, Perović Olivera, Petrović Nevenka, Prnjat Dragica, Ratković Stevo, Rosić Momčilo, Samardžić Nađa, Tičić Faruk, Ćerimagić Dženita, Habul Fata, Džubur Malina, Šekarić Senka, Šehović Amira i Ćurić Nada upisani su u Id razred Gimnazije u Trebinju, školske 1966/67. godine, kao četvrto od ukupno četiri odjeljenja. Razredni starješina im je bila Ljubinka Tunić, profesor biologije.

Prohujalo je od tog juna 1966. godine tačno pet i po decenija, a gradom i dalje kruže priče da je ova generacija dječaka i djevojčica, rođenih 1951. godine, jedna od najuspješnijih, ako ne i najuspješnija koje je iznjedrila trebinjska gimnazija. Da je tako, govore decenije za nama, kad su slavu trebinjske gimnazije pronosili na mnogobrojnim takmičenjima, od strašne matematike do ozbiljnih filmskih festivala. Skoro svi su upisali i završili fakultet i što je najvažnije, većina ih se vratila u rodni grad gdje je kroz savjestan rad na vrlo odgovornim funkcijama tvorila Trebinje ljepšim.

Za ovaj broj „Glasa Trebinja“ boje generacije 1966 – 1970. brane dva sjedokosa dječaka – Miro Golub i Bogdan Golić. Vedrog duha, živih očiju, ... pričaju o jednom vremenu. Za njih najljepšem.

I dok plove morem uspomena odlučujući o čemu sve da nam pričaju, nekako se uvijek vrate na neku šalu, anegdotu, zgodu... čime otkrivaju još jednu karakteristiku svoje generacije – duhovitost.

Mnogo se zanimljivih dijaloga, đak – profesor, urezalo u sjećanju Mira i Bogdana, da se nikad ne zaborave, a još više ih je, tvrde njih dvojica otišlo u zaborav, kao nešto nevažno, trivijalno, tek tako - desilo se... Ipak, sijaset je ovih što se pamte i prepričavaju da budu mjera za mjerenje intelekta, invencije i duhovitosti ove generacije.

„Tada je najvažnije bilo drugarstvo, prijateljstvo. U vezi upisa u srednju školu nije bilo dileme. Pa svi moji prijatelji su išli u Gimnaziju. Svi dobri đaci su išli u Gimnaziju. Čast nam je bila da idemo u Gimnaziju.“– započinje naš razgovor Miro Golub, elektroinžinjer, koji je radni vijek proveo u Hidroelektranama na Trebišnjici.

„Nevjerovatan kriterijum je tih godina vladao u Gimnaziji. Padalo se iz svih predmeta. Upisana su četiri odjeljenja, a već na kraju prve školske godine jedno odjeljenje je otpalo. Mi smo još i dobro prošli. Generacija prije nas je desetkovana. Otpala su dva odjeljenja. Na prvoj godini se padalo iz svega, a što se tiče gimnazijskih dana, najviše nas je pokosila Maja Barbir, profesorica hemije. U četvrtom razredu je na maturi oborila 17 đaka.  Zatekla ih je u Hotelu “Leotar” poslije 22 sata. Ona je bila 'strašan' profesor, besprijekornog znanja, ali im to nije željela oprostiti.“ – nastavlja da nam pripovijeda Miro Golub i koliko to čini zanimljivo i koncizno, ne želimo ga ni prekidati.

„Imali smo dobre profesore. Iz svih predmeta. Zahtjevne, ali pravedne. Time se možemo pohvaliti. Srpski nam je predvala profesorica Jovanka Nona Kukurić i vrlo brzo smo dobili pismenu vježbu i to na temu 'Ja'. Nismo imali zadaćnice nego smo pisali na dvolistama. Sjećam se, sastav sam započeo sa 'Zaklinjem se da ću govoriti istinu i samo istinu, tako mi Bog pomogao....' i narednih godina nisam imao problem sa srpskim jezikom. Posljednja pismena vježba, na kraju četvrog razreda, je bila na istu temu. Profesorica je željela znati koliko smo sazreli. Inače, ona nas je tjerala da idemo u kino. Tad je bilo kino 'Sloboda',  iza nekadašnjeg Borova, ispod Krša. Gledali smo 'Ko se boji Virdžinije Vulf' i onda na časovima analizirali film.“ – priča nam Miro, očigledono veliki ljubitelj književnosti.

Miro Golub i Bogdan Golic 1.JPG (208 KB)
Miro Golub i Bogdan Golić

I dok se Miro Golub poslije Gimnazije opredijelio za Elektrotehnički fakultet u Sarajevu njegov drugar Bogdan Bobo Golić je izabrao Vanjsku trgovinu u Dubrovniku. Nijedan ni drugi nisu ni razmišljali da žive bilo gdje sem u Trebinju. Odslužili su vojni rok i zaposlili se – Miro u Het, a Bobo u IAT i u tim firmama proveli radni vijek.

„Gimnazijski dani su bili jedan lijep period. Iako se dosta učilo imali smo vremena i za sport, muziku film, druženja... Svi smo igrali košarku... Ilija Gluhajić, Mima Grkavac, Neđo Marić... Igrali smo na Brekani. Već u drugom razredu Gimnazije bili smo prvaci Školskog centra. Čuveni košarkaš Zdravko Čečur bio je generacija ispred nas, 1950. godište, a mi smo dobili njegovu ekipu. Najveći uspjeh nam je bio što smo pobijedili tadašnji četvrti razred. Mi tek drugi i pobijedimo njih maturante. Posebno nam je to bilo drago jer je njihov razrednik bio Danko Sučević, profesor fizičkog vaspitanja koji im je omogućio da svaku noć treniraju u sali u kojoj se i odigravalo prvenstvo, a mi smo igrali na betonu, na Brekani. Igrala su se školska, gradska takmičenja, olimpijade u košarci.... Desetak godina sam aktivno igrao košarku. Pamtim i kad se košarka igrala na mjestu današnjeg Kulturnog centra ili kod Njegoševog spomenika. Zaustavi se i ono malo saobraćaja, publika stoji okolo, dva demontažna koša se postave. I lopta leti na sve strane... Bezbrižno vrijeme.“ – nadovezuje se na prijateljeve riječi Bogdan Golić, za prijatelje Bobo, diplomirani ekonomista.

Zajedno se prisjećaju svega što su kao gimazijalci pokrenuli. Jedna od dražih aktivnosti im je fudbalska utakmica između profesora i maturanata koja se odigrava i dan danas. Kažu da je te godine bilo neriješeno – 2:2, a da je ubjedljivo najbolji fudbaler među profesorima bio Živorad Žika Gadža, profesor istorije.

Još u osnovnoj školi Miro i Bobo te nekolicina njihovih drugova (Ilija Gluhajić, Zoran Božić, Neđo Marić, Momo Brkić...) su se zainteresovala za fotografiju. Polako su počeli 'škljocati', razvijati filmove i uplovili u čaroban svijet fotografije, a vrlo brzo i filma.

„Profesori Danilo Sikimić i Risto Šigud su se bavili fotografijom, a naš drug Zoran Božić je dobio Neva kameru, 'super osmica' ili 'dupla osmica' i vrlo brzo smo umislili da smo ozbiljni režiseri. Pisali smo scenarija. Pravili scenografiju. Tražili glumce. Sjećam se da je Ilija Gluhajić za film 'Krv' dobio republičku nagradu. Zapravo, prvo je kod profesorice Kukurić na pismenom, na temu krvi, dobio četiri na pet, pa onda napravio scenario za film. Da, da bio je najbolji u republici, ali pet iz sastava nije dobio. I Miro je dobijao nagrade za film i Zoran i Neđo.“ – priča nam Bogdan Golić i opet prepušta riječ Miru Golubu ne bi li nam ovaj što detaljnije ispričao kako se jedan mrtvački sanduk pješice prenosio preko Glavne ulice, ljudi ostajali unezvjereni, a sve za potrebe filma.

„Ne mogu da se sjetim da li je to bio film Neđa Marića ili Zorana Božića, ali je scenario tražio mrtvački sanduk i obnaženu djevojku u sanduku. Za nas, kao i za to vrijeme uopšteno, to je bilo škakljivo. Dok smo tražili i sanduk i glumicu neko je donio neke ruske cigarete, kakve prije nismo vidjeli i rekao nam da je to droga. Našli smo glumicu, drugaricu iz razreda, ali je samo bila obnažena do pupka. I dok smo namještali scenografiju uporno smo gledali ko će prvi  probati 'drogu'. E, kakva naivna i divna vremena. Naša drugarica uze prva i zapali, a mi gledamo u nju kao u svemirski brod i iščekujemo šta će joj se desiti.“ – kroz smijeh nam pričaju nekadašnji gimnazijalci, koji su mrtvački sanduk pozajmili u nekadašnjem preduzeću “Luč“ obećavši da će ga vratiti neogrebanog, ali nisu imali prevoz do Studenca, gdje se snimalo, pa su ručno nosili preko Glavne ulice, a narod ih zaustavljao pripitkujući ko je umro.

Ova generacija trebinjskih gimnazijalaca je stvarala i u Modelarskom i u Raketarskom klubu. Savo Popov i radionica u Starom gradu su još jedna emocija u buketu njihovih lijepih života. Makete čamaca, aviona, brodova... Dom JNA im je bio omiljeno mjesto za izlaske. Bilijar, kuglana, muzika uživo, a svirao je bend pod nazivom “Sablasti”. Večeri za pamćenje.

„Na kraju srednjoškolskog obrazovanja organizovano je Sedam dana maturanata gdje je svako veče bilo posebno tematski osmišljeno. Tako je jedno veče bilo posvećeno poeziji gdje su naši školski drugovi Olgica Milićević (Cice), Dobroslav Ćuk, Momo Brkić... govorili stihove. Drugo veče   su se prikazivali naši filmovi.  Svih sedam dana u holu škole su bile izložbe fotografija naših drugara iz Foto kluba... Trećeg dana smo mi maturanti igrali utakmice protiv ostatka Školskog centra i tako redom.“ – priča nam dalje Bogdan Golić, koji nam otkriva i da su pare za matursku ekskurziju sakupljali organizovanjem novogodišnjih proslava u fiskulturnoj sali škole te branjem šljiva na Ljubomiru.

Gimnazija_0003.jpg (261 KB)

Pamte Miro i Bogdan mnogo. I najbolje đake poput Senke Šekarić (Glušac), za koju kažu da bi završila svaki fakultet koji bi upisala, ali i brojne profesore, zaposlene u Gimnaziji,... a sa posebnim pijetetom i suzom u oku se sjećaju više od 25 prerano umrlih drugara.

„Neke je odnijela bolest, a neke rat. Prerano smo shvatili koliko život može biti surov pa smo donijeli jednu odluku koju poštuju svi u generaciji. Prvo, mi smo godišnjice mature slavili na svakih pet godina, a kad smo došli do 30. rekli smo, od sljedeće godine matura se slavi svake godine i to prve subote u julu i nećete vjerovati koliko nas dođe. A najveći paradoks je što smo 50 godina trebali slaviti prošlog jula, u jeku pandemije. Pošto naši drugari koji žive van Trebinja nisu mogli doputovati, nas desetak se sastalo u hotelu „Leotar“, samo da objavimo da proslave neće biti. No, opet smo se sastali i popili piće.“ – zaključuju naš kratki susret bivši gimnazijalci, a doživotni prijatelji Miro Golub i Bogdan Golić ponosno dodajući da su im Gimnaziju u Trebinju završile i sestre i kćerke, a za nadati se da će to učiniti i unučad.

Baba Latin smisao za humor

Brojnim generacijama trebinjskih gimnazijalaca latinski jezik je predavala profesorica Vjera Vukmirica. Ostala je zapamćena kao predan i zahtjevan profesor, ali i profesor istančanog smisla za humor.

„Zvali smo je Baba Lata. Surovo 'baba' jer smo joj mi bili posljednja generacija. Dakle, ogromna razlika u godinama između nje i nas, a Lata od latinski jezik. Jedne prilike prozove ona našeg druga Sena Fetahagića na tablu, a sa Senom je u klupi sjedio Antun Perinčić, koji je bio solidan đak. I postavlja Baba Lata pitanje Senu: „Kako ćemo u latinskom jeziku prepoznati imenice muškog i ženskog roda?“ Seno ne zna odgovor, ali zna da čita sa usana šta god Antun kaže. I Seno stao, gleda u Antuna. Antun isto ne zna, ali kaže: „Ako im skinemo gaće!“ Seno automatski ponavlja: „Ako im skinemo gaće“, a Baba Lata skide naočare i leže preko katedre, smije se i smije i ne može da dođe sebi.“ – evocira uspomene Bogdan ili kako ga svi Trebinjci zovu – Bobo Golić.

Časove latinskog jezika pamti i Miro Golub.

„Nisam znao latinski. To je bio predmet iz koga su mi ocjenu poklanjali jer sam bio dobar đak, a bilo je pravilo ako imaš dva iz nekog predmeta onda ne možeš razred završiti vrlo dobrim ili odličnim uspjehom. Ja sam uvijek imao dva, ma jedva dva. Izvede ona mene da čitam lekciju, a u lekciji se pominje kralj Kserks, a ja pročitam Herhes, a ona da crkne od smijeha i kaže: „Miro ovo je latinski, a ne ćirilica. Evo ti jedan na dva što si me nasmijao!“

Gimnazija_0004.jpg (220 KB)