Širok spektar znanja, podjednak akcenat na prirodnim i društvenim naukama, profesori od ugleda, ali i vrlo strog kriterijum ocjenjivanja nisu pokolebali već stotu generacija Trebinjaca da se obrazuje u nekadašnjoj Gimnaziji u Trebinju, a danas u Gimnaziji „Jovan Dučić“.
Od samog osnivanja, davne 1921. godine Gimnazija u Trebinju, bila je škola od ugleda. I na radost svih Trebinjaca, još uvijek je. A biti najbolji đak u toj školi, privilegija je samo odabranih.
Ivana (Tomanović) Milićević, Ivana (Ružić) Jelić i Sara Pavlović s ponosom mogu reći da su bile najbolji đaci u svojim generacijama. Sve tri u vremenu kad Gimnazija nosi ime slavnog pjesnika. Ivani Milićević tada Tomanović, možda je bilo i najteže zbog ratnih devedesetih kad je školski čas prekidala sirena za uzbunu.
Četrnaestogodišnja Ivana Tomanović je pošla u prvi razred Gimnazije „Jovan Dučić“ u septembru 1991. godine. Bio je to period kada je došao kraj usmjerenom srednjoškolskom obrazovanju, pa se za njenu generaciju često kaže: „Prva generacija obnovljene gimnazije!“ Besprekoran učenik u tadašnjoj Trećoj osnovnoj školi, ni minute se nije dvoumila. Gimnazija je bila njen izbor i kako nam reče – logičan slijed događaja.
„Bez dvoumljenja sam upisala Gimnaziju 'Jovan Dučić'. Moji roditelji su završili gimnaziju kao i starija sestra i mlađi brat. Tata gimnaziju u Bileći, a mama čuvenu mostarsku. Jelena je bila đak Matematičke, koja se u vrijeme OUR-a smatrala nasljednikom trebinjske gimnazije, a Milan je poslije mene završio Gimnaziju ‘Jovan Dučić’. Odrasli smo uz oca ljekara – pedijatra i majku – profesoricu fizike, uz njihovu stručnu literaturu, i sve troje sanjali da se bavimo nekom od grana medicine ili srodnim naukama. Motiv da učim su mi bili roditelji. Oni su stalno čitali, usavršavali se, u kući se pričalo o tome. Nisam nikad zamišljala da ću živjeti lijepo, a da ne radim ili ne učim. Voljela sam da učim, a vaspitana sam da je lijepo kad neko ima povjerenje u tebe kao dobrog đaka i dobrog čovjeka.“ – započinje naš susret Ivana (Tomanović) Milićević, najbolji đak generacije 1991-1995. godine.
Dok plovi morem uspomena, ova nježna crnka, prisjeća se bezbrižnih dana u osnovnoj školi, ali još više sumornih i na momente teških ratnih i gimnazijskih godina. Pomiješanih emocija, zaiskri poneka suzica u uglu oka dok govori:
„Mi nismo bili kao sadašnja djeca da već sa 14-15 godina znamo šta je dobro plaćeno i koje profesije treba tržište rada. Mi smo bili puka djeca čiji je jedini zadatak bio da budu lijepo vaspitani, pristojni i odlični đaci. I ponosna sam na tu činjenicu. Djeca kakva treba da budu u tom uzrastu. Možda sam ja bila za nijansu i nježnija jer sam cijelu godinu mlađa od ekipe s kojom sam završila školu. Slušali smo dobru muziku i poslije škole obavezno šetali krug kroz grad. A to vrijeme je bilo teško. Sve je mirisalo na rat, ali i pored toga u Gimnaziji se polagao vrlo ozbiljan prijemni ispit iz srpskog, engleskog i matematike. Tada je do izražaja došla odgovornost – kao jedna od mojih karakternih osobina. Ozbiljno sam se spremala, danima obnavljala gradivo i na prijemnom bila najbolja. Radovala se novoj školi, novima drugarima, radovala se...ali neko drugi je odlučio da će već u maju 1992. godine rat zaustaviti nastavu. U drugi razred smo krenuli tek u oktobru.“
Iscjepkani časovi. Stalne rotacije profesora. Đaci koji dolaze i odlaze. Sirene. Smrt. Ratište. Vojska. Podrum. Surova svakodnevica, a snovi lijepi, sretni, bajni... Šta učiniti da postanu stvarnost?!
„Sanjala sam da upišem Farmaciju u Beogradu i znala sam da se moram izboriti sa gradivom jer su tada samo Vukovci upisivali Farmaciju. I bez obzira na svu težinu situacije, sa ove distance mogu reći da mi nismo bili svjesni tužne realnosti. Potiskivali smo strah. I tu skidam kapu našim profesorima, koji su u tom apsurdu života, pokušali što bolje da nas vaspitaju i da nam prenesu što više znanja. Na tome im beskrajno hvala. Pogotovo našem razrednom starješini, pokojnom profesoru Žiki Gadži.“
Zanimljivo je da Ivana ne pamti ni hladne učionice, ni besparicu, ni restrikcije struje..., a kojih je i te kako bilo. Vedra i nasmijana pamti bezbroj školskih dogodovština, prva zaljubljivanja, prepisivanje, bezazlene smicalice,... i sve ono što djeca u srednjoj školi i treba da rade.
„Našu generaciju karakterišu crni humor i sloga. Začuju se sirene, padaju granate, mi bježimo u podrum, a već poslije deset minuta se smijemo kako je ko reagovao u tom trenutku, ko se zaglavio na vratima, da li profesori ili đaci...?! Bili smo složni. Bili smo jedni uz druge i sve preživljavali zajedno. Vrlo brzo smo pohvatali fore da noću nema gađanja pa smo izlazili i šetali. Okupljali se na zidiću ispred Hotela 'Leotar' i Borčeve robne kuće. U četvrtom Gimnazije, već smo bili u kafićima. Oko nas naoružani vojnici, još uvijek je rat, a mi pokušavamo voditi normalan život.“
Nakon perioda ozbiljnih priprema za maturski i prijemni ispit, jedno junsko veče je bilo toliko lijepo da je izbrisalo mnogo onih ružnih, koji su mu prethodili.
„Jun 1995. godine. Rat još traje, a mi imamo pravo pravcato matursko veče u Hotelu 'Leotar'. Onakvo kakvo su imale generacije i prije i poslije nas. Jelena, moja starija sestra, koja je već studirala u Beogradu mi je poslala haljinu. Frizure nam je svima pravila Nevenka, čuvena trebinjska frizerka. I taj trenutak kad su me proglasili za đaka generacije. U mojoj generaciji je bilo mnogo odličnih đaka, klikeraša, visokointeligentnih... ali svi su oni bili okrenuti ili prirodnim ili društvenim naukama. Da ja budem najbolja presudile su nijanse jer sam podjednako učila sve predmete. Imala sam Dabu i Pegija koji su razbijali matematiku, Nanu koja je pisala sastave da se istopiš, znala jezike, fenomenalna je bila.... čitav razred je bio dobar...“ – nastavlja naš razgovor Ivana, koja je ostvarila svoj gimnazijski san. Završila je Farmaceutski fakultet u Beogradu, stekla titulu magistra farmacije, ali se ostvarila i u ulozi supruge i majke.
Ivanina odgovornost s početka priče prati je i dan danas. To što je bila najbolja predstavljalo joj je u jednom trenutku i teret – da ne zabrlja na fakultetu, da ne iznevjeri porodicu i drugare...
„To što sam bila najbolja ima svoju težinu. Pogotovo što je konkurencija bila jaka, a škola teška i ozbiljna. Zato me boli što mnogi iz moje generacije, koji su završili državne fakultete, nikad nisu naši posao u struci. Mada imamo i drugare koji su napravili ozbiljne poslovne karijere. Sa ove distance od tri decenije, mnogo su mi dragi profesori. Volim da ih sretnem, jer sam svjesna koliko su truda uložili da nas izvedu na pravi put. Koliko je nama bilo teško, njima je bilo još teže. Imam odgovornost prema Gimnaziji jer govorim u ime cijele generacije, ali imam i dodatnu odgovornost zbog mame koja je radni vijek provela kao profesor fizike u toj školi. Čak je i meni predavala, ali nikad nisam došla u situaciju da mi neko prigovori da mi je progledala kroz prste. Danas, slobodno mogu reći da Gimnaziju pamtim po velikim odmorima, društvu i profesorima.“ – završava naš kratki susret Ivana Milićević, svjesna da je tu istu odgovornost i skalu za vrednovanje znanja i drugarstva već prenijela svojoj djeci.
Ivana (Ružić) Jelić je bila najbolji đak generacije 2002 – 2006. godine. Njena životna priča je potpuno drugačija. Nakon završenog Medicinskog fakulteta u Podgorici i vrlo visokog prosjeka ocjena, dvije godine je čekala na posao. Titula najbolje ostala je nažalost neprimjećena pa je kako nam reče – teška srca spakovala kofere i razočarana otišla u inostranstvo.
„Živim i radim u prelijepom njemačkom gradu Hanoveru. U septembru ove godine završavam specijalizaciju iz neurologije, u sklopu koje sam četiri godine radila u klinici za neurologiju i jednu godinu na psihijatrijskoj klinici. Za Njemačku sam se odlučila uz pomoć i podršku mojih roditelja. Sad mi je drago što sam tada skupila snagu i otišla jer sam ubrzo upoznala sadašnjeg supruga Marka i rodila predivnog sina Teodora. Posebno me raduje što sam pored zahtjevnog posla na klinici uspjela da nastavim sa folklorom, koji je moja velika ljubav. Danas vodim grupe u sklopu naše crkve u Hanoveru.“
Za Gimnaziju „Jovan Dučić“ i dane provedene unutar njenih zidova, Ivana tvrdi da su najljepši i najbezbrižniji dio njenog života iako je, po njenom mišljenju, bilo nepravde.
„Naš razred je bio jedna vesela družina. Šalili smo se i na svoj i na tuđi račun. Ne mogu a da ne pomenem moju drugaricu Dajanu sa kojom sam četiri godine dijelila ne samo klupu nego i matematičke i ljubavne probleme. Pamtim i šaljiva dobacivanja, pozitivnu atmosferu i to da bih žalila ako bih bila spriječena da odem na nastavu. U svemu tome nam je mnogo pomogla naša draga profesorica Milanka Ćuk, koju pamtim po blagoj naravi, mirnom tonu i velikom srcu. Profesorica Veselinka Kulaš nam je glumačkim sekcijama uljepšala gimnazijske dane. Taj period je zaista bio divan i ne bih promijenila niti jedan segment svog odrastanja i školovanja u Trebinju.“
Ivana dodaje da joj nikad nije bio cilj da bude najbolja, ali je voljela redovnost u nastavi i učenju. Baš kao i njena imenjakinja. Odgovornost kao glavna karakterna crta.
„Imala sam čudan osjećaj. Bilo bi me sramota ako nisam spremna, posebno jer sam bila odličan đak i te ocjene sam morala opravdati u svakom trenutku. Danas se šalim pa kažem da sam redovno učila kako bi mi roditelji dozvolili da idem na sve vanškolske aktivnosti koje su bile brojne. Moja mama nikako nije razumijevala potrebu za tolikim aktivnostima pa nisam htjela da im dam povod da mi nešto od toga zabrane. Posebno ne da mi zabrane probe folklora, gdje me čekalo drugo društvo i opet posebna vrsta energije, kojom sam se, mogu slobodno, reći hranila.“
Ivana Jelić kao gimnazijalka Ivana Ružić je bila veliki borac za pravdu. Pamti jednu dvojku iz istorije i iskreno dodaje da je zaslužena jer nije bila spremna, ali i dalje je više bole neke loše ocjene u dnevniku njenih drugova.
„Nikad mi nije bilo krivo za moje ocjene, ali jeste za tuđe. Ni do dana današnjeg mi nije jasno zašto đaci sa lošijim uspjehom teško dobijaju peticu?! Oni se često toliko potrude da dobro nauče i isprave jedinicu, da bi poslije usmenog odgovora bili 'nagrađeni' maksimalno trojkom. To mi je ostalo urezano kao jedna vrsta nepravde i nadam se da se to već promijenilo?! Ako nije, apelujem na profesore da obrate pažnju na taj detalj.“ – nastavlja naš razgovor vedra, optimistična i otresita Ivana.
Sem ocjena i učenja i Ivana Jelić pamti one trenutke dječije sreće, radosti, osjećaja da je cijeli svijet tvoj...
„Bježali smo kolektivno i to je bila posebna vrsta adrenalina. I izvinjavali smo se kolektivno što nismo naučili. Nikada se nisam pokajala što sam upisala Gimnaziju u Trebinju i to bih opet učinila. Zaista se pokazala kao odlična škola i preponosna sam što sam imala čast da idem u tu školu. Da nije bilo nje i takvog kvaliteta školovanja, ne bih ni postigla kasnije rezultate koje sam postigla. Nakon nje sam upisala Medicinski fakultet u Podgorici, gdje su tada primali samo 30 studenata godišnje (većinom samo Vukovaca) i završila ga uspješno. Zato s ponosom kažem odakle sam i u koju sam školu išla.“ – poručila nam je Ivana iz dalekog Hanovera i zamolila nas da sadašnjim profesorima i đacima čestitamo vrijedan jubilej – 100. rođendan!
Ne tako davno, 2013. godine, Sara Pavlović je proglašena najboljim đakom generacije 2009 - 2013. godine. U međuvremenu je završila Primjenjeno softversko inženjerstvo na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu sa prosječnom ocjenom 10 i Nagradom za najboljeg diplomiranog studenta. Živi u Novom Sadu i zaposlena je kao softver inženjer u francuskoj firmi „Schneider Electric“.
Sarina prva asocijacija na Gimnaziju „Jovan Dučić“ su prijatelji koje je tu upoznala. Rado se sjeća i kafa prije i poslije škole, malih i velikih odmora na kojima su se pravili planovi za izlaske vikendom te toplih sendviča bez kojih nije mogao proći veliki odmor.
„Nije bilo lako biti najbolji. Bar ne u mom slučaju. Mnogo truda sam uložila u znanje i obrazovanje. I sad se štrecnem na pomisao da će me prozvati da odgovaram. Veliki dio mojih gimnazijskih dana obilježile su pripreme za školska takmičenja iz fizike, matematike, sporta,... Zato posebno ističem rad i posvećenost pokojnog profesora Dragoljuba Šakote, koji nam je držao dodatnu nastavu i spremao nas za takmičenja iz fizike. Drago mi je kad vidim da imamo par mladih profesora koji su krenuli njegovim stopama i nadam se da će ih u budućnosti biti još više.“
Očigledno je i Sara bila vrlo odgovorna učenica.
„Ako želiš biti najbolji, potrebno je u svakom trenutku biti spreman, dati odgovor na pitanja profesora, a to je ponekad znalo biti užasno stresno. Možda sam i sama sebi zadavala prevelike ciljeve?! I ubjeđivala sebe da nemam pravo na grešku, da svaka ocjena mora biti maksimalna, da moram osvojiti dobar plasman na takmičenjima... Danas bih vjerovatno razmišljala malo drugačije - dovoljno je biti najbolja verzija sebe, a greške su tu da bismo napredovali i učili iz njih.“
Sara Pavlović se ni upisom na studije i preseljenjem u Novi Sad, nije odrekla svojih vannastavnih aktivnosti. Trči polumaratone, planinari, vozi bicikl, putuje, ali i volontira. Tu lijepu osobinu ponijela je i trebinjskog Crvenog krsta, gdje je još od osnovne škole bila redovan učesnik svih akcija, kampova, vježbi prve pomoći...
„Ponosna sam što sam završila Gimnaziju 'Jovan Dučić' i to kao đak generacije. Pogotovo što svoju generaciju smatram izuzetnom. I da sad krećem ispočetka, Gimnazija bi opet bila moj izbor. Disciplina koju smo tamo stekli je važnija od bilo kakvog znanja, a moram priznati da ni znanja nije manjkalo.“
