Da, počinje 61. Festival festivala! Novo pozorišno druženje u gradu na Trebišnjici. A postoji li bolji način za početak takmičarskog dijela programa od predstave mladih amaterskih glumačkih nada? Talentovani i radni članovi Pozorišta mladih Tuzle, prvog festivalskog dana izvešće, nadasve, nesvakidašnju predstavu “Hoću kući”, koja govori o beskućnicima, o djeci koja su prepuštena sama sebi u današnjici. U njoj glumi čak 39 polaznika, koji su raspoređeni u tri alternacije.

Uoči predstave, prava „košnica“, na sceni u Kulturnom centru. Baš u toj „košnici“ razgovarali smo sa rediteljem Adnanom Mujkićem, njegovim asistentkinjama Anelom Huremović i Dženanom Pačariz, te glumcima Amilom Beširović i Dejanom Gegićem.

Na prvi pogled scenografija „getovska“, na sredini sprejom išarana burad, pored  automobilske gume, gajbe. Svi rade sve i ne ljute se, naprotiv, spremni su da pomognu gdje god ko pomoć zatraži.

Simpatični, mladi ljudi, raduju se dolasku u Trebinje, na prestižni Festival festivala. Ovdje su po prvi put!

ADNAN MUJKIĆ, reditelj kaže za Festivalske novosti da je mnogo sretan što su na Festivalu festivala. Nastup prve večeri za njih je velika čast, ali i obaveza da se predstave u najboljem svjetlu.

- Mi smo relativno mlado pozorište, postojimo 14 godina, broj 61, koji je prefiks naziva festivala ne mogu a da ne kažem - obavezuje. S jedne strane izaziva čast, zadovoljstvo, sa druge strane, imamo ono što mladi nose sa sobom - nevjerovatnu količinu potrebe, želje, volje, ljubavi da ispoštujemo, ako ništa drugo, da opravdamo ukazano povjerenje koje ste nam ponudili.

Mujkić ističe da njihov ansambl ima oko 250 članova, te da rade sa djecom i mladima od sedam do 29 godina.

- U ovoj predstavi igra 39 mladih amatera. Mi smo specifični, vjerujem u državi, po jednom modelu koji uvijek ima alternacije. Ova predstava ima 13 uloga, likova, ali njih 39 igra, što znači da svi imaju ne duplu nego troduplu podjelu, odnosno tri alternacije. Ovo nije podjela koja je igrala u Tuzli ranije nego smo se za potrebe ovog festivala odlučili za ovaj izbor ljudi. S jedne strane, stalo nam je da ovi mladi ljudi ovdje dođu. Ne samo da odigraju predstavu i odu, stalo nam je da vide kako se, zaista, može. Mi želimo da naši mladi ljudi vide da se ovdje zaljubljuju, da stvaraju pozorište, umjetnost, da je moguće - i zbog toga i jesmo došli u većem broju. Nastojaćemo da većina ekipe ostane tokom čitavog festivala, da posmatra, da se družimo, upoznamo kolege, i u konačnici, da učimo od drugih, što smo mi kao mlado pozorište definitivno u obavezi, kaže ovaj mladi reditelj, koji iza sebe ima 31 potpisanu predstavu za djecu, mlade i odrasle i 17 nagrada sa festivala u BiH i regiji.

Nada se da će na Festivalu festivala mnogo naučiti, steći brojne prijatelje, čuti dosta toga od kolega, amatera i profesionalaca i ostvariti više zacrtanih ciljeva.

- Kada se spomene termin amaterizam, imam posebnu vrstu poštovanja jer sam mišljenja da, kamo sreće da je amaterskog duha stvaranja što više u profesionalnom pozorištu. Ja sam po profesiji glumac, završio sam akademiju, ali režijom se bavim iz nužde, da pokažem da pozorište može spajati ljude, različite potrebe, navike i stvarati povjerenje.

Iz Trebinja će, sigurni su, ponijeti dosta pozitivnih iskustava, a pokazaće se, navodi, na malo drugačiji način.

- Ono što donosimo u Trebinje možda je malo drugačije, hrabrije, nego što se očekuje od ekipe mladih ljudi. Donosimo, za mene, jedan od najgenijalnije napisanih tekstova, Ljudmile Razumovske „Kući“, u našoj verziji „Hoću kući“, čime je simbolika i smisao, čini mi se, još jasniji i jači. Ono što je najbitnije, mi smo adaptirali tekst spram, zaista, stvarnih likova, djece koja prose i žive na ulicama grada Tuzle i okoline. Tako da djeca i mladi ljudi, kao amateri glumci, koji igraju ove likove, ne da oni njih igraju, ja vam to moram kao glumac reći, i u konačnici kao neko ko se smatra njihovim prijateljem i pedagogom u vođenju, oni tu djecu donose u realnom smislu.

A, kako je odabrana baš ova tematika!?

- Naše edukacije u radu sa mladim ljudima po dramskoj metologiji podrazumijevaju da kroz proces dramskog studija u prvoj godini nauče osnove tima, timskog rada, povjerenja, osnove govora i da vladaju prezentacijskim vještina i svih onih kapitala koji mogu biti potrebni za život bez obzira kojom će se profesijom oni u životu baviti. Na drugoj godini, naš koncept je takav da svi uzrasti moraju dijagnostikovati i prepoznati aktuelni problem u zajednici. Kada se ova predstava pravila, ova ekipa je htjela da govori o beskućnicima. Mi smo tu kao njihovi saradnici, pedagozi, lideri, morali da budemo uz njih, nismo imali pravo odustati, trebalo je da ih podržimo i zajedno sa njima bacimo se u avanturu istraživanja. Prije adaptacije scenarija, prethodila su istraživanja i ankete po školama, njihovih vršnjaka. Različite nevladine organizacije, koje rade na zaštiti prava djece, bave se problemima trgovine ljudima, pravima žena, nasiljem, bile su naši partneri u procesu istraživanja i prikupljanja materijala. I u tom materijalu bilo je teško odrediti najvažniji problem, koji su prioriteti o kojima bi trebalo govoriti, dugo smo se mučili. Znate, oni su imali potrebu da kažu sve o svemu u sat i 15 minuta. Bio je veliki izazov, ali mislim da smo uspjeli, bar sudeći po reakcijama publike koja je ovu predstavu gledala u Tuzli.

PREDSTAVA NIJE ZA DJECU ISPOD 12 GODINA

- To je neopisiva količina emocije, prevelika količina krvi na sceni, koja će se proliti, naravno, scenskim jezikom i šminkom, ali to su sve elementi koji ukazuju koliko je teško jedan problem uzeti, a ne usuditi se ići do kraja. Mi smo išli do kraja, to je bila naša obaveza i ako ništa drugo, ako će neko ko odgleda ovu predstavu, kada izađe iz dvorane, razmišljati koliko ima ljudi oko nas koji nisu prihvaćeni i shvaćeni, mislim da smo ostvarili efekat.

Na kraju predstave, nakon aplauza, podrazumijeva se da ljudi ne izlaze iz sale. Ostanu tu, a mi iza scene se pitamo šta treba dalje uraditi. Nakon naše predstave niko nije ravnodušan. Većini su suze u očima. Mislimo da smo u Tuzli ostvarili efekte i biće nam drago ako dio tog osjećaja ili te atmosfere publika u Trebinju iznese iz sale. To će reći da smo mi, ako ništa drugo, barem informisali i ukazali na potrebu konačno sistemskog uključivanja u rješavanje svih problema, između ostalog - i problema djece koja žive na ulici.

ANELA HUREMOVIĆ, saradnica reditelja:

- Zajedno smo i dosta radili sa našim mladim glumcima. Oni su uglavnom dvadesetogodišnjaci, tako da smo tokom proba sa njima vodili psihološke razgovore. Radeći ovako tešku predstavu, ponekad se dođe u zabludu, pa se možemo pitati - a gdje sam to ja? Glumci u ovoj predstavi su veoma mlada ekipa, ali vjerujem da bi i za stariju ekipu bio veliki izazov. Pokušali smo da im objasnimo da oni, kada završe scenu, nisu više ta djeca nego su oni oni, i kada opet izađu na scenu - imaju drugačiji tok misli. Mislim da smo im pomogli da razdvoje ta dva svijeta.

DŽENANA PAČARIZ, još jedna saradnica:

- Znali smo, otprilike, u kakav proces se upuštamo, izazov nam je uvijek da kroz predstave obrađujemo različite teme. Imali smo tu sreću da radimo nas troje jer smo i privatno dobri prijatelji, a poenta našeg studija je timski rad i povjerenje.

AMILA BEŠIROVIĆ, Tanja

- Tanja je djevojčica, koja ima oko 15 godina i trudna je jer su je malo stariji dječaci silovali. Ona ne smije sebi dopustiti da život doživljava preozbiljno. Nada se da će biti dobra majka, majka kakvu ona nije imala i sanjari o tome šta će sve uraditi kako bi njenom djetetu omogućila da bolje živi nego što ona živi sada. Svaki minut i sekund je dočeka neka prepreka na sceni, koja je dovodi u dilemu šta dalje uraditi.

KARAKTERNE SUPROTNOSTI PROSVJETLJUJU

- Mi u Dramskom studiju volimo da radimo suprotne uloge od onoga što smo mi privatno. Ja sam vesela po prirodi, velika mi je bila privilegija i čast da upoznam kako je djeci na ulici, u suštini doživjeti njihovu priču i njihovu emociju, to prosvijetli čovjeka na neki drugi način i ukaže vam na to da postoji i neka druga strana priče i da treba život s oprezom gledati i pristupati svakome bez predrasuda.

DEJAN GEGIĆ, Majk:

- Majk je momak koji je spletom okolnosti završio na ulici, u jednom jako lošem društvu. Da bi preživio, mora da sarađuje sa ljudima koji su tu i rade svakakve poslove. Jedina želja mu je da ode u inostranstvo, daleko od svega, sa djevojkom u koju je smrtno zaljubljen, ali sve se to, kako je, najčešće, i u stvarnom životu, nažalost, završava tragično.

Pa, pogledajmo kako djeca stvaraju sopstvenu iluziju kuće i imaju drugačiji pojam porodične zajednice i ljubavi, jer im se nikada nije pružila prilika da tu zajednicu, zaista, upoznaju! Hoće li i trebinjska publika, nakon odgledane predstave, ostati i dalje u sali, suznih očiju, razmišljajući o onima kojima nije kao njima…