Prve svečane večeri 64. Festivala festivala u Trebinju večeras će nastupiti Bjelopoljsko pozorište sa predstavom „Vlast i njena opozicija“, u režiji i adaptaciji Zorana Rakočevića, a po tekstu Nebojše Romčevića.
Vraćamo se kulturnom životu i daskama koje život znače, nakon prisilne jednogodišnje pandemijske pauze. Falile su nam dobre predstave, glumci, aplauzi... a ponajviše radost života, sloboda kretanja i prijateljski zagrljaj. Ovo posljednje smo uvijek imali od dragih Bjelopoljaca, dugogodišnjih učesnika trebinjske smotre amaterskih pozorišta. Ponavljamo se, ali vrijedi - uvijek nam je drago što su na festivalu i što ćemo uživati u odličnim glumačkim bravurama i sjajnoj predstavi.
Imaju ove godine pandemijsku predstavu „Vlast i njena opozicija“ u koju su, u specifičnim uslovima, uložili mnogo truda i rada, ali na koju su veoma ponosni.
A, šta će izbirljiva i znana trebinjska publika i festivalci moći da vide na „daskama koje život znače“ u Kulturnom centru?
ZORAN RAKOČEVIĆ, reditelj
Ovo je komad Nebojše Romčevića, tačnije jedna od verzija koju je napisao. Tekst se igra nekih 15 godina i ovo mu je posljednji naslov. Prije je postavljan u jednom beogradskom pozorištu, pod naslovom „PR ili potpuno rasulo“, a vremenom je adaptiran i sređivan i sada nosi naslov „Vlast i njena opozicija“.
Mi smo počeli prošle godine da pričamo o nekom komadu koji bismo mogli zajedno da postavimo, ja i bjelopoljski glumci, na prijedlog direktora Kovačevića. Moj izbor je pao na ovaj Romčevićev komad iz više razloga. Glavni je što mislim da bjelopoljski ansambl, koji je toliko posvećen pozorištu, da to sigurno u Crnoj Gori ne postoji ni slično, a vjerujem da je i u regionu jedan lijep izuzetak, može da iznese ovaj komad i da ga treba postaviti kao jak, promišljen glumački komad. Drugi razlog mog prijedloga da se radi “Vlast i njena opozicija“ jeste što mislim da je ovo jedan slojevit komad koji govori o današnjem trenutku, o Crnoj Gori i regionu koji, na određen način, tretira društveno-politički momenat jedne vječne i nikad završena tranzicije, jednog kotla u koji smo dozvolili da upadnemo kao društvo. Nažalost smo podijeljeni u toj jurnjavi za političkim uticajima, za političkim položajima, Faustovskom prodajom duše za sitne ideale i mislim da, a vidjećete i predstavu, Romčević nije slučajno napisao da se vi u tom komadu ne možete uhvatiti do kraja ni za jedan pozitivan lik. Svi su u tom komadu oštećeni na neki način, i ljudi kao roditelji i porodica kao društvena zajednica i djeca kao neki potomci, koji su potpuno izgubili kompas. Što je najžalosnije, živimo u poretku koji ne dozvoljava nikakav individualizam, u poretku koji živi od populizma i jednostavno ne dozvoljava da se niti jedna individualistička ideja rodi na pravi način. Uvijek smo živjeli u prividu da ostvarujemo neki boljitak, neke nove političke momente, kako god ih zvali, uglavnom neki novi standard življenja, ne samo ekonomski već i ljudski i uvijek smo bili u zabludi. Mislim da ovaj komad govori o tim zabludama da ćemo ikad, ali ikad postati zdrava sredina.
JEDNA TE ISTA STRANA NOVČANICE
Koliko god ovo pripadalo komedijskom žanru, mislim da je pogrešno ne razmišljati iz ugla ljudskog stradanja, ma koliko god se mi smijali. Ovo je komad koji se smije i koji plače za ljudima i svim onim što smo mogli da budemo a nismo. Ovo je komad koji se ruga i onome što je druga strana. A, šta je druga strana!? Čini mi se da mi na ovom prostoru stalno vapimo za drugom stranom i da smo non-stop u zabludama da je nešto postalo ta druga strana. Ovo je sve jedna te ista strana, jedne te iste novčanice.
SLAĐANA MERDOVIĆ, u predstavi Katarina Ristić Kata
Kata je vrlo kompleksna ličnost jer za nju ne možemo reći da je moralna ali ni nemoralna, u karakternom smislu. Sama predstava govori o psihološkom i moralnom aspektu ljudi, u ovom slučaju bračnog para i njihove kćerke, koji se susreću sa svakodnevnim životnim i porodičnim problemima. Da bi svoj život učinili boljim, odlučili su da sve stave pod noge, da prodaju svoju dušu, a sve, navodno, za dobro njihovog djeteta. U stvari, to je velika varka, oni su posrnuli na svakom mogućem polju, prihvatajući lažni novac i lažni sjaj i tako uništili svoju porodicu.
O RADU U DOBA PANDEMIJE
Bilo je teško, ali kultura se uvijek izbori za svoje mjesto. Korona je izazvala ogromnu štetu u svim segmentima društva, najviše u kulturi. Bila je velika hrabrost upustiti se u ovu priču. Trebalo je okupiti sve ljude u ne baš zavidnoj epidemiološkoj situaciji. Odlučili smo da ove godine jubilarni 50. Festival dramskih amatera Crne Gore bude revijalnog karaktera, što je i lijep gest - zato što predstave ne postoje samo zbog takmičarskog dijela nego prvenstveno zbog ljubavi prema umjetnosti. Na našem festivalu je nastupilo osam predstava, od toga šest amaterskih. Selektor Goran Bulajić je izdvojio našu predstvu kao najbolju i evo nas u Trebinju.
OČEKIVANJA
Nagrade nije da nisu drage ali nisu ni prioritet, smatram da svi mi iz Bjelopoljskog pozorišta, na čelu sa Zoranom Rakočevićem, tako razmišljamo. Svi smo mi tu iz ljubavi prema pozorištu. Najbitnije je da predstava bude dopadljiva publici, naravno i žiriju, a ja sam sigurna da hoće. Daćemo sve od sebe da predstavu izvedemo na najbolji način jer pozorište i jeste jedno veliko davanje. Radeći na ulozi, pred ulogu položimo cijelog sebe, najintimnije osjećaje, ono što, možda, skrivamo i od samoga sebe. I naravno, to mora uroditi plodom.
AKO NEKO NE ZNA
Bjelopoljsko pozorište djeluje u okviru Kulturnog centra Bijelo Polje, ustanove koja ima veliki broj programa i u čijem sastavu su, osim pozorišta i KUD „Tekstilac“ i gradski hor, Narodna biblioteka te časopis „Odzivi“. Organizuje veliki broj kulturnih sadržaja iz skoro svih oblasti umjetnosti, a organizator je državnih i međunarodnih manifestacija - jedna od njih je Festival dramskih amatera Crne Gore, a druga Internacionalni festival tamburaških orkestara, koji će se održati 30. i 31. jula u Bijelom Polju.
PREDRAG VUKOJEVIĆ, o ulozi Aleksandra Ristića Leke
Leka je jedan dobri, fini čovjek, domaćin koji se sa svojim životom ne pita apsolutno ništa. Utiču neke druge sile, na sve to, ali Leka to junački podnosi. Onako stojički, muški sve te promjene koje ga u životu snalaze, sva iskušenja kojima odolijeva i ne odolijeva, on nosi, želeći da osjeti neko bolje i svjetlije sutra. Koliko će uspjeti u tome - nisam baš siguran ali je makar neki tračak nade sigurno postojao.
TRI DECENIJE U POZORIŠTU I REDOVAN NA TREBINJSKOM FESTIVALU
Da se ne ponavljam, iz godine u godinu ista priča - koliko Bjelopoljci vole da dođu u Trebinje, koliko smo tu dobrodošli, koliko je Trebinje jedan od prioriteta u našem radu. Eto, i ove godine su se poklopile kockice i dolazimo sa, zaista, kvalitetnom predstavom. To mogu, bez zadrške, da kažem.
Ansambl Bjelopoljskog pozorišta, koji decenijama traje, iza sebe ima najznačajnija priznanja i u državi Crnoj Gori i u regionu. Osvojili smo sve što se u ovom poslu može osvojiti i imali smo sreću da radimo sa čovjekom koji je jedan od najboljih crnogorskih reditelja i koji će, siguran sam, tek ostavarivati svoje najveće uspjehe i dostignuća.
Radili smo u tim epidemijskim uslovima, kao i svi ostali. Premijera je uspješno izvedena polovinom juna i imali smo još jednu reprizu i ovo je treće izvođenje predstave za koju mislim da će da živi i da se igra i u Crnoj Gori i u regionu. Reakcije publike, stručne javnosti, ljudi koji znaju šta je pozorište, bile su sjajne, kritike su bile odlične, tako da računam da će se dopasti i trebinjskoj publici, koja je jako edukovana i znaju da procijene i ocijene sve što je dobro. Jedva čekako da im se predstavimo i da ovih dana uživamo sa svima.
PANDEMIJSKI RADNI DANI I VIRUS LJUBAVI
Životi su nam se potpuno promijenili, porodice nisu uobičajno funkcionisale, pa nije ni pozorište. Uz poštovanje svih epidemiološki mjera, uz fizičku te svaku drugu distrancu, uspijevali smo da pronađemo prostor i vrijeme i posvetimo se radu na predstavi. Na sreću, nismo imali problema sa bolestima, pa se u pozorištu nije osjećala ta epidemija. Naše pozorište boluje od nekih drugih virusa koji su, na svu sreću, ukorijenjeni, koji vladaju Bjelopoljskim pozorištem i ljudima koji nose i čine tu kulturnu scenu. Oni su do te mjere jaki da ni jedna vakcina, pa ni ove najsavremenije, ne mogu ubiti virus pozorišta u Bijelom Polju. Imajući sve to u vidu, zasukali smo rukave i napravili jednu dobru predstavu sa kojom se i Bijelo Polje i svi mi možemo ponositi.
Sigurni smo u ispravnost ovih riječi ali i u to da ovogodišnji Festival festivala počinje na najbolji mogući način - kvalitetnom predstavom, koju će izvesti ansambl koji ima dugu pozorišnu tradiciju.
Pred nama je veče pozorišne magije!
