Sjajni! U svakom smislu te riječi! Ansambl – velika porodica prijatnih, razdraganih, kreativnih i stručnih ljudi. Dišu kao jedan!
BRANISLAVA STEFANOVIĆ, reditelj kaže da je predstava „Pomorandžina kora“, koju će izvesti večeras u Kulturnom centru Trebinje, nastala po tekstu Maje Pelević, koji je već desetak godina na repertoarima. Kada ga je napisala, tada mladi dramski pisac, Pelević je dobila Sterijinu nagradu. Ističe da je ovaj tekst trenutak koji ne prestaje i ne prolazi, koji se bavi ženom, modom, odnosno modom toga šta je žena.
- Govori o fenomenu žene i šta je estetika. Koliko neki društveni konstrukt utiče na to da mi budemo ili ne budemo ono što jesmo. I koliko god bude imalo razvijene komičke elemente ovo je, može se reći, jedna tragična, odnosno tragikomična priča. Ovaj tekst je na veoma neobičan način našao put u širem našem prostoru. On je imao svoje premijere i u Ljubljani, Rumuniji, prevođen je na mnoge jezike i svugdje je ta ženska priča, koja je očigledno, jedan fenomen, nešto što publika prepoznaje. I mi smo zato taj tekst stavili na repertoar.
Navodi da se Pelević oslonila, vratila na original koji je, prije nego što je tekst dobio Sterijinu nagradu, bio njen ispitni zadatak i nekoj pra-praizvedbi.
- U stvari je istraživački postupak bio da se ta osnova njenog impulsa ovom temom pozabavi. I tu sada dolazimo do zanimljive stvari - u profesionalnim pozorištima zahvaljujući staromodnoj, stereotipnoj, okoštaloj, mrtvoj klimi koja je neka opštevladajuća, nemate mogućnost da je tu šest ženskih likova koji ne izgledaju svi iz istog kalupa izvađeni. Priča o ženi koja je sve to što jeste je upravo takva - da sam onda jedan lik pretvorila u šest nekih slojeva svake žene. A, s ovim ansamblom sam jedinim, valjda mogućim, bila u situaciji da to materijalizujem na sceni.
POZORIŠTE = GLEDALAC I GLUMAC
-Izuzetno je važno da amatersko pozorište bude shvaćeno u široj zajednici kao jedan fenomen koji nije ništa što je apartno, što je skrajnuto, nečiji hir ili dodatak kulturi. To je jedna platforma, osnova, iz koje se, kao i iz npr. amaterskog horskog pjevanja i stvaralaštva, folklora, filmskih sekcija, gradi kultura. Ne možete da imate ozbiljan simfonijski orkestar ako nemate ozbiljnu muzičku školu. Kada je riječ o pozorištu i obrazovanju za pozorište u cijelom svijetu i fenomenu pozorišta, tako je nekako utemeljeno da to ne postoji i ne može da postoji od najranijeg uzrasta kao profesionalno opredjeljenje ali kroz amaterski život može da bude dio vaspitanja , obrazovanja i temelja kulture svakog društva.
Branislava ističe da poređenje amaterizma i profesionalne glume nije dobro jer govori o manje i više vrijednim elementima i o tome da neko pokušava da bude nešto što nije te je samo po sebi jasno da, kao umjetnički koncept, ne može da bude ni kreativno ni dobro ni da dostigne vrhunske rezultate.
- Pozorište od svojih početaka, prvih ritualnih činova - elemenata pozorišta, koje se kasnije kroz Staru Grčku pa sve do današnjih dana razvijalo i razvilo, je nešto što je rijetko u svojoj istoriji imalo i profesionalni status. Ono što je pučko pozorište to je osnova ovoga što mi danas vidimo kao evropsko moderno, a ono što je dvorsko pozorište, što su neki modeli koji su bili jako dobro finansirani i za koje se može reći da su bili profesionalni tokom istorije, to su, u stvari, neki apartni dijelovi, neki izuzeci, više nego pravilo načina na koji pozorište postoji kao fenomen. Pozorište je čin koji ima gledaoca i glumca i to je sve što je potrebno da bi se nešto nazvalo pozorištem. A, estetika i teorija pozorišta koje procjenjuju i koje se bave time da na naučni način analiziraju taj fenomen, to su u istoriji filozofije i teorije mnogo važne grane. Ali to je nešto drugo, nešto što se kao i pojam lijepog na istoričan način mijenja i uvijek je različito. Pokušavati da cio fenomen pozorišta stavimo pod jednu kapu, u stvari je kontraproduktivno, nije pitanje čak ni da li je moguće. Ono što je alternativno pozorište, ono što je eksperimentalno, što je amatersko pozorište, ono što je profesionalano, ono što je čak i ono bulevarsko, tezgaroško pozorište, to su sve jedni isti i isto važni dijelovi da bi to tijelo moglo da postoji.
ZORICA KRUNIĆ, Zrela žena
-Ova žena se odlično snalazi u svijetu `Pomorandžine kore`. Ona je takva kakva je i prihvata sebe kao takvu. Na kraju priče se i vidi da, ne otkrivam sve, da je pametna što je zadovoljna svojim izgledom i kako vlada svojim tijelom i zrelošću. Poruku nam daje, zrela žena!? Vidjećemo!!!
Branislava se ubacuje!
-Tu ima jedna linija koju sam ja u rediteljskom postupku potpuno izmislila, koja nije samo interpretacija teksta i dijaloga koju Zoka sjajno radi nego i ta jedna linija da je ovo priča o sudbini žene na Balkanu.
To jeste to! Taj neki krug jeste, dramaturški gledano, proveden kroz lik zrele žene.
Zorica ističe da se cio ansambl raduje ponovnom dolasku u Trebinje. Ona je bila prije devet godina, kada su na Festivalu festivala igrali „Ženske razgovore“.
- Baš bih voljela da ste vidjeli našu sreću i oduševljenje u autobusu kada smo ugledali Trebinje. Zaista volimo Trebinje, kao grad, vašu istoriju, a imate i fantastičnu publiku, koja prepoznaje komad koji se izvodi, koja zna šta je glumac svojom ulogom htio da kaže. Radujemo se onome što ćemo večeras da vam pokažemo.
DUŠAN JOVIĆ, rukovodilac Centra za kulturu narodnog univerziteta Trstenik i upravnik Trsteničkog pozorišta ističe da je svih ovih 99 godina, koliko postoji, Trsteničko pozorište zavisilo od uloge njegovih poslenika, manjeg ili većeg njihovog angažovanja pa je tako i mijenjalo statuse i oblik organizovanja. Uz ogromnu i prevashodnu ljubav prema svom gradu, svih ovih godina, ostali su vjerni imenu i svim ljudima koji u Trsteniku zdušno pomažu rad ovog pozorišta.
Podsjetio je na prve pozorišne korake davne 1922. godine, te da pozorište nikada nije prestajalo da radi. Ni ratovi, društvene i ostale okolnosti, nisu mogli da utihnu tu ljubav prema pozorištu.
Radili su brojne predstave, uglavnom angažujući profesionalna rediteljska i glumačka imena, koje su nagrađivane na brojnim festivalima, gotovo da ne postoji festival na kome nisu osvojili nagradu.
-Zbog takvog ponašanja i odnosa, posljednjih godina, šestoro mladih ljudi iz našeg pozorišta završilo je Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu, a pojedini su završili Odsjek za dizajn zvuka, filmsku režiju i kostimografiju.
Nekako se svima nama čini, dok god bude tog odnosa prema pozorištu, ovo je sve samo ne amatersko pozorište, mi smo porodica i držimo se zajedno svih ovih godina, postizaćemo ovakve uspjehe kakve smo do sada zabilježili.
I u doba pandemije smo se održali. Imali smo pretpremijeru 14. marta prošle godine za nekih desetak ljudi iz pozorišta da bi se, samo taj čin, nekako desio. I onda je uslijedila velika pauza. Uopšte se nismo sretali. U tih dvadesetak dana kada nam je javljeno da će doći selektor da pogleda predstavu za Kulu, mi smo stisnuli petlju i nazuli opanke do kraja. U Kuli smo dobili srebrnu plaketu i pohvalu za scensku bravuru.
I, evo nas večeras u Trebinju!
Sjajnom ansamblu, spektakularni aplauzi!
