Pete festivalske večeri, na pozorišnoj sceni Kulturnog centra, biće izveden komad „Večernja ruža”, po motivima romana „Izgubljene u magli” Vlade Arsića, a u dramatizaciji i režiji Nataše Radonjić i produkciji amaterskog pozorišta Teatar 011 iz Beograda.
Tri tragične priče, tri teške sudbine, tri devojke koje život nije štedio. Helena, Ružica i Svetlana i njihovi neodabrani životi.
Trgovina ženama i prostitucija, teme su o kojima progovaramo, a koje zahtijevaju vapaj svakog od nas. Ovog puta “Večernja ruža” nas poziva na ličnu i društvenu odgovornost, samosvijet o ovom velikom problemu današnjice.
Nataša Radonjić, koja potpisuje i scenografiju i dizajn muzike u predstavi, kaže da su osnovne reakcije nakon svih dosadašnjih šest igranja - muk i zapitanost gdje su nam u ovom trenutku majke, kćerke, sestre!!!
“Centralna tema je trgovina ženama ali ono na šta želimo da ukažemo jeste kako su te djevojke završile u lancu trgovine i kandžama monstruma. To su djevojke koje ni jednim svojim trenutkom u životu nisu bile orijentisane ka tome. Studentkinje, porodične patrijarhalne djevojke, koje ne slute da im se tako nešto može desiti. Vjerovanje pogrešnim ljudima ih odvodi u taj ambis, u ruke hijena”, kaže ona.
U ovoj predstavi žrtve imaju svoja imena, imaju svoja lica, što nam dozvoljava da se povežemo sa njima u teškim životnim pričama koje su ih zadesile. U životu, u našoj okolini, to su lica bezbroj bezimenih žena koje srećemo u prodavnicama, na ulici ili u svom komšiluku.
Trgovina ljudima i prinudna prostitucija je jedna od najrasprostranjenijih oblika kriminalne djelatnosti.
A, koliko smo svjesni svega toga!? Može li se famozni “trafiking” desiti nama ili nekome našem!? Progovara umjetnost!
“Komentari publike do sada su bili - da li se ovo zaista dešava?! Ljudi znaju da to postoji, ali se sve to vezuje za negdje tamo, to se ne dešava nama, ovdje i to je najveći problem. Mislim da se o svim drugim oblicima kriminalne aktivnosti priča, progovara dosta više, ali čini mi se da je ovo tabu tema. Gledamo na to kao na nečiju priču, koja se nama ne može desiti. Djevojke, žene, roditelji, nakon odgledane predstave, imaju potrebu da provjere gdje su im najbliži”, ističe Nataša Radonjić.
Predstava “Večernja ruža”, koja, sa podrazumijevajućim aplauzima, traje 100 minuta, je životna drama, na ivici brutalnosti, najčešći su komentari nakon odgledanog komada.
“Ne možemo o ovoj temi progovarati na uljepšan i uvijen način. Neke stvari se ne mogu uljepšati. Publika je bila definitivno zatečena, vrlo emotivno pogođena i svaki put nam se čini da se intenzitet emocija pojačava te da ljudi imaju potrebu da poslije predstave ćute i razmišljaju, potrebno je vrijeme da iz njih izađe ono što su gledali”, kaže Nataša.
Ovo je brutalna životna drama, sa elementima teatra surovosti, teatra sjenke, neki kritičari su je okarakterisali i kao multimedijalnu predstavu.
“U predstavi koristimo i video snimke koji dopunjuju određene scene. Sam roman po kome je rađena predstava je lokacijski izmješten, imamo Jagodinu, Vranje i Milano. Da bi se sve to spojilo, morali smo da se koristimo i drugim multimedijalnim sredstvima, tako da su sve vrijeme i video-projekcije jedna uloga u predstavi”, navodi ona.
Muzika nije tu sama po sebi i ona je glumac koji igra važnu rolu.
“Muzika je jako bitan segment priče jer smatram, ako ona ne priča i ne radi za predstavu, onda ne treba da bude tu. Jako je bilo teško žanrovski odrediti muziku jer sama predstava, takva kakva jeste, postavlja ispred mene velike zahtjeve. Međutim, ja sam sa velikim zadovoljstvom započela taj posao, uradila sam dizajn muzike, koristila sam naš etno zvuk, Sašu Ilića, “Balkaniku”. To nisu numere koje su samo uzete i puštene, nego sam ih prilagođavala i dizajnirala prema određenim scenama u predstavi”, pojašnjava Nataša Radonjić.
“Večernja ruža” će nas natjerati da se zamislimo, da saosjećamo i pričamo o sudbinama onih koje su mislile, kao što i mi mislimo sada, da se mračni život događa nekome drugome. Stavite prst na čelo!
