Igraju:

Aleksandar Saša STOŠIĆ – Ala Ivanovna

Dejan GLIGORIJEVIĆ – Dijana Raskoljnikova

Marija JOZIĆ – Nona Dubovicka

Radoje ĐURĐEVIĆ – Fjodor Iljič

Slađan STANIĆ – Vasilij Vsevoldovič

Jovan STOJANOVIĆ - komšija

Vuk MILANOVIĆ - komšija

Ana KARAPANDŽIĆ VUKOVIĆ - komšinica

Dijana VLAJIĆ - komšinica

Sanja DOJČINOVIĆ – komšinica

Stefan LAZAREVIĆ - komšija

Kalitehnis:

Saša SRDIĆ

Aleksandra ČEKANAC VRCAKOVSKA

Katarina ALEKSIĆ

Majstor tona: Vladica TANASIJEVIĆ

Majstor svetla i izrada dekora: Predrag JOKIĆ

Asistent reditelja: Jordana AVRAMOVIĆ

Inspicijent i rekviziter: Biljana PETROVIĆ TOŠIĆ

O PREDSTAVI

REČ NA PRVI POGLED: S TUĐIM LIKOM U SVOM OGLEDALU

(Nikolaj Koljada: Kokoška; režija: Pavle Jozić; Gradsko pozorište Smederevska Palanka)

Na samom početku, pogledom na pozornicu i tokom osluškivanja prvog „kvocanja“ u svemu, a tek u ljubomori tako moćne (i samo ime joj to predočava) Ale Ivanovne (- Ko- ko-ko-ko; ko-ko-ko; ustaj kokoško. Ti inženjerko ljudskih duša i tuđih muževa...), zahvaljujući maštovitoj, pokazaće se i veoma funkcionalnoj scenografiji, javlja se gotovo naglas izgovorena slutanja, ili je to tako dobrom likovnošću probuđena nada: - Prava pozorišna predstava! Nada s predloškom u onom što nam je i do sada bilo znano zahvaljujući kreacijama koje su na Republički festival amaterskih pozorišta Srbije u Kuli stizale sa scene Gradskog pozorišta iz Smederevske Palanke („Zatočenici iz Altone“, „Maksim Crnojević“, „Kralj Ibi“, „Sumnjivo lice“, a u novije vreme i nagrađivane predstave „Žak ili pokornost“, „Tetovirane duše“ i „Atentat“).

Postavkom „Kokoške“, najpre radikalnije ostvarenom adaptacijom ovog Koljadinog gotovo kultnog dela, scenografijom, izborom muzike, brigom o kostimima, mladi dramaturg i reditelj Pavle Jozić uspeo je da nam obelodani/predoči i nešto više ne samo ne samo kada je reč o mogućnostima koje za glumcima nudi ovaj melodramski komad sa pričom u maniru „sve okruglo pa na ćoše“, nego i o samosvopjnosti svog rediteljskog koncepta. Scenska priča, čas melodrama, čas, makar i fragmentom/citatom iz neke druge predstave, čista drama, ali tako uverljiva scenska priča o pozorišnim ljudima kakvi oni sve mogu biti posvećujući se više svome detinje-naivnom snu o uspehu i o sreći nego onom suštinskom. Do krajnosti bolnom i neprevaziđenom u sebi samima. Više tuđim životima koje igraju (čitaj: žive) na sceni u žudnji da igrom u svemu i što je moguće bolje udovolje tim „mističnim“ bićima koji ih prate očima iz pozorišne tame. Sa licem uvek nekog drugog, a nikad stvarno svojim licem, onim koje je bez šminke. Licem koje je ustvari maska od svih najsavršenija, po zahtevu presne jave, valja im preživeti od jedne do druge, a uvek neizvesne igre za hleb. Igre za svoje mesto u životima pozorišnih voajera, koji i ne mare za njihov stvarni život, život iza kulisa.

Iako se pred nama ostvaruje „samo jedna“ u nizu proba buduće predstave koja će se, saznajemo pri njenom kraju, zvati „Kokoška“, ovu kreaciju amatera iz Smederevske Palanke doživljavamo kao stvarni život pozorišnih bića. Život koji je najvećim delom doista sav na pozornici a samo je privid od života koji se scenskom magijom postvaruje pod svetlošću reflektora, pod samo prividno plavim (scenografskim) nebom, a ona žuta svetlost iza jednog jedinog (scenskog) prozora valjda je sunce. Njihov, glumački život, i sami to kazuju krajem svoje priče o sebi, jedan i jedini život koji im je od Boga dat, za razliku od pozorišne predstave, nema reprize,  ispunjen je tuđim životima, ostvaruju ga angažmanom/igrom u delima koje svojim imenom/identitetom potpisuje neko drugi. Čehov, naprimer, ili Dostojevski, Bulgakov, pomenimo samo pisce imenima svojih glavnih „junaka“, Ala Ivanovna (Aleksandar Saša Stošić), Dijana Raskoljnikova (Dejan Gligorijević), Nona Dubovicka (Marija Jozić), Fjodor Iljič (Radoje Đurđević), Vasilij Vsevoldovič (Slađan Stanić), aludira Nikolaj Koljada. Sjajan, dobro uigran glumački ansambl predvođen tandemom Stošić - Gligorijević, u nimalo lakim, ali i zahvalnim ulogama travestita- vremešnih glumica (Ale i Dijane) koje se bore za svoje mesto i na sceni i na okrugloj (kao da je arena, kao da je vrteška) postelji glavnog pozorišnog reditelja Fjodora Iljiča (Radoje Đurđević). Preciznost i doslednost u tumačnju ovih, do krajnosti kompleksnih, prevejanih, svim mastima premazanih likova. Reči pohvale dostojni: Marija Jozić (Nona Dubovicka, i Slađan Stanić (Vasilij Vsevoldovič).  Scenom predstava o radu na predstavi, u kojoj bi, kao i u životima izvan/mimo scene, svako da bude i lepši, i jači, da ima moć nad drugim, nad onim do koga mu je stalo, da ga ukroti, da ga ima samo za sebe, a u trenucima predaha reč nezgasle nade pod plavim, lepršavim scenskim svodom: - Videćemo mi još nebo u dragom kamenu!

„Kokoška“ – još jedna predstava za nezaborav sa scene posvećenika Talijine umetnosti u Smederevskoj Palanci.

David KECMAN DAKO (*tekst  je objavljen u Biltenu 60. republičkog Festivala amaterskog pozorišta u Kuli)

Pozorišna kritika „MI SMO SLOBODNI LJUDI!“

(Gradsko pozorište Kulturnog centra u Smederevskoj Palanci: Nikolaj Koljada, Kokoška, adaptacija i režija Pavle Jozić; premijera 23. marta 2018.)

Iz sobe radničkog hotela, u kojoj boravi mlada glumica Nona, čuje se žestoka kanonada glasova. Rani su jutarnji sati, i drugi stanari hotela glasno negoduju, ne naslućujući da je u sobi iz koje dolazi buka na delu teatralna rapsprava poznatih provincijskih glumaca. Jedan od protagonista ovog teatra uživo, odgovarajući na psovke i pretnje suseda, između ostalog kaže: „mi smo slobodni ljudi“ (u nekim prevodima: „šta nam je volja, to i radimo“). Ova rečenica izranja iz mnoštva glasova koji u istom času dopiru sa scene, i zato je, na prvi pogled, samo uzgredna disonanca sveopšteg saglasja nerazmrsive buke. Nikolaj Koljada, međutim, u ovoj usputnoj replici ukazuje na jedan od puteva ka razumevanju neobičnog i slojevitog komada „Kokoška“, priče o provincijskim glumcima, koji se zatiču u tragikomičnoj igri takozvanog običnog života.

Da li su protagonistri ovog „realnog“ zapleta, koji oslikava Koljada, uistinu slobodni? Da li doista rade šta im je volja? Ili su koordinate koje određuju njihov položaj i kretanje unapred postavljene, pa oni, u stvari, ma koliko želeli, ne mogu da prekorače rampu, da postanu živi, da izađu iz dodeljene im uloge?

Nikolaj Koljada, kao savremeni tragički pesnik, u svojim delima predočava  socijalnu promenu koja se, ne mnogo poetski, učeno i kolokvijalno naziva – tranzicijom. Predstavljajući nam Rusiju u vreme kada umire jedan totalitarizam, čiji društveni scenosled postaje neuverljiv i dosadan, Koljada pokazuje kako ni novo doba ne donosi obećanu slobodu; u tom smislu, protagonisti njegovih dela (posebno „Kokoške“ i komada „Murlin Munro“), i dalje su samo likovi, a ne ličnosti, nosioci uloga u odnekud ispostavljenom zapletu, koji određuje njihove replike i mizanscen. Nabacujući ove teme suptilno i nenametljivo, iz Koljadinih tekstova na posletku se pomalja pitanje: nije li svaki kutak ovoga sveta jedna provincija, odnosno postoji li pod kapom nebeskom mesto gde će povik „mi smo slobodni ljudi“ biti autentična potvrda nesputanosti pravilima priče i potrebama fabule.

Adaptirajući „Kokošku“, reditelj Pavle Jozić nije prenaglašavao ovaj poetsko-filozofski sloj Koljadinog teksta. Sledeći intencije autora, Jozić je tamne tonove ostavio u pozadini, dok je prvom planu komičnost zapleta. Istovremeno, reditelj karikaturalno predstavlja karaktere, čemu svakako doprinosi originalna podela, u kojoj dvojica glumaca igraju dve glavne ženske role, glumice Alu i Dijanu. Tragički sloj iskrsava tek na momente, da bi ubrzo iznova bio zatrpan komedijom, govoreći nam, u pola tona i gotovo nečujno  –  da je nemogućnost aktera ovog komada da budu autentično tragični i tužni (a ne tek samo teatralni), ono što nadilazi svaku tugu i tragediju.

Kvalitet  režije ogleda se u tome što u ovakvoj postavi nema iskliznuća, niti koketiranja sa publikom. Komični pasaži zvuče kao pozorišne role, u kojima prepoznajemo šmiranje, glumatanje, potrebu za prenaglašavanjem, čime se ističe pomenuti pozadinski lajt-motiv Koljadinog teksta.

Savladan je i zanatski izazov: iako se radnja odvija u jednom jedinom činu, rediteljske ampitude ovu monolitnu scenu, bez mnogo svetlosnih efekata, čine vizueleno raznovrsnom, živom i dinamičnom.

Posle višegodišnje pauze, na sceni je ponovo Saša Stošić, bolji nego ikada. Tumačeći lik glumice Ale, Stošić, koji je na pozornici od prvog do poslednjeg minuta predstave, duhovito, na momente furiozno, a sasvim u duhu Jozićevog čitanja Koljade, igra fizički i mentalno izuzetno zahtevnu ulogu – čudesno postojano, kao prvak neke velike profesionalne scene. Za Stošićem nimalo ne zaostaje Dejan Gligorijević, takođe u ženskoj ulozi, čija je Dijana, iako karikatura, više nego uverljiv ženski lik, obogaćen mikromizanscenom koji može da odigra samo istinski talentovan glumac. Ova je predstava vratila na scenu i nadarenu Mariju Jozić, jedinu glumicu u ansamblu, koja pravi uspešan kontrapunkt kvaziženstvenosti Ave i Dijane, ostajući u istom teatralnom miljeu koji postavlja Koljada. Njena interpretacija mlade None je sigurna i zrela, sa finom merom, između komedije i patatike. Radoje Đurđević i Slađan Stanić, standardno dobri, zaokružuju udarnu petorku komada, čijoj pozorišnoj raskoši doprinose i glumci iz pozadine, radnici-stanari: Jovan Stojanović, Vuk Milanović, Ana Karapandžić Vuković, Dijana Vlajić i Sanja Dojčinović.

Odlična maska, čija je nedorečenost u funkciji oslikavanja „privida realnosti“,  originalne frizure i kostimi, funkcionalan dekor i adekvatna muzička kulisa, ovu predstavu čine jednim od najboljih ostvarenja odigranog na palanačkoj sceni tokom poslednjih nekoliko godina. A ono što posebno imponuje je činjenica da predstava „Kokoška“ potvrđuje kako je, za razliku od pozorišta u Doščatovu, u kome se odigrava Koljadina tragikomedija, u Palanci, posle mnogo pokušaja, konačno oformljen mlad i svež ansambl, koji će ubuduće biti nosilac udarnog repertoara Gradskog pozorišta.

Svejedno da li smo iz pozorišta izašli nasmejani ili duboko zamišljeni, veseli ili rezignirani, „Kokoška“ Nikolaja Koljade, u adaptaciji i režiji Pavla Jozića je, svakako – značajan teatarski događaj, predstava koja publiku poziva da ja odgleda više puta.

Vladimir Đurđević (*tekst je objavljen 24. marta 2018. godine, na portalu „Nedeljnik“)

 Nagrade za ansambl predstave „Kokoška” na 60. RFAPS u Kuli:

-  nagrada za scenografiju Pavlu Joziću za scenografiju u predstavi „Kokoška“ Nikolaja Koljade, u režiji Pavla Jozića i izvođenju Gradskog pozorišta Smederevske Palanke;

- nagrada za scensku masku, šminku i frizure Saši Srdiću, Aleksandri Cekanac Vrcakovskoj i Katarini Aleksić, za predstavu „Kokoška“, izvođenju Gradskog pozorišta Smederevske Palanke;

- nagrada za epizodnu ulogu Radoju Đorđeviću, za ulogu Fjodora Iliča, u predstavi „Kokoška“, u izvođenju Gradskog pozorišta Smederevska Palanka;

-  nagrada za najbolju glavnu ulogu Aleksandru Saši Stošiću, za ulogu Ale Ivanovne, u predstavi „Kokoška“, u izvođenju Gradskog pozorišta Smederevska Palanka;

-  nagrada za najbolju režiju Pavlu Joziću za režiju predstave „Kokoška“, Nikolaja Koljade i izvođenju Gradskog pozorišta iz Smederevske Palanke;

- nagrada za osvojeno prvo mesto i Zlatna plaketa predstavi „Kokoška“ Nikolaja Koljade, u režiji Pavla Jozića, u izvođenju Gradskog pozorišta iz Smederevske Palanke.

Druge nagrade:

Festival amaterskih pozorišta  u Loznici:

Dejan Gligorijević , glumac večeri takmičarskog programa (Dijana Raskoljnikova)

Aleksandar Stošić , najbolji glumac Festivala (Ala Ivanovna)

Festival pozorišnih amatera u Plažanu:

Slađan Stanić, nagrada za najbolju epizodnu ulogu Festivala (Vasilij Vsevoldovič Kostrov)

O REDITELJU

PAVLE JOZIĆ je rođen 1988. godine u Smederevskoj Palanci, gde je završio osnovnu i srednju školu. Aktivni član ansambla lokalnog pozorišta je od 1995. godine (Bertolt Breht, „Šta je uradio Mika Hitac zvani nož, kako je dolijao i da li je ljubav na kraju pobedila“ – orig. „Opera za tri groša“; režija: Miroslav Jozić). Posvećen je pozorištu i tokom školovanja u Palanačkoj gimnaziji, gde sa ansamblom Dramskog studija beleži zapažene rezultate. Na odseku za dramaturgiju, Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci, 2011. godine stiče zvanje diplomiranog dramskog i audio-vizuelnog umetnika.

Tokom kratkog amaterskog i profesionalnog profesionalnog angažmana, režirao je i stručno sudelovao na dvadesetak projekata u Smederevskoj Palanci, Smederevu, Velikoj Plani, Tuzli, Banjoj Luci, Trebinju...

Osnivač je ansambla „Scena Lutka“ pri pozorištu u Smed. Palanci. Upravnik je pozorišta u Smed. Palanci.

Realizovane su mu dve minijature u dramskom programu Radio Beograda. Piše i objavljuje. Član je Predsedništva Udruženja dramskih pisaca Srbije.

O POZORIŠTU

Pozorišni amaterizam u Palanci datira od početka dvadesetog veka. Godine 1905. izvedena je predstava „Jazavac pred sudom“ i to je događaj koji slovi kao početak pozorišnog amaterizma u Palanci. Pozorište je dobitnik mnogih društvenih priznanja i nagrada: tri Vukove nagrade, Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima, tri Oktobarske nagrade grada Smederevske Palanke...

Palanka je bila i dugogodišnji domaćin, a pozorište organizator Festivala dramskih amatera Jugoslavije, Festivala dramskih amatera Srbije, Festivala novih teatarskih formi amatera Srbije. Od pre deset godina, Gradsko pozorište Palanka je organizator Festivala dramskog stvaralaštva dece Vragolaste pozorištarije, a od ove godine i Dramskog memorijala u čast Milanu  Đurđeviću Đurđu, nekadašnjem glumcu i upravniku palanačkog pozorišta.

Godišnji program Gradskog pozorišta obavlja se kroz rad dečijeg, lutkarskog, omladinskog i seniorskog ansambla. Svaki od njih u toku godine realizuje najmanje po jednu novu predstavu.  Palanačko pozorište čest je učesnik Festivala amaterskih pozorišta Srbije u Kuli, a posebno zapažene bile su predstave „Zatočenici iz Altone“, Žan-Pol Sartra, u režiji Jovana Bulajića, „Maksim Crnojević“, takođe u Bulajićevoj režiji, „Kralj Ibi“, i „Sumnjivo lice“, u režiji Velimira Mitrovića, a u novije vreme nagradu u Kuli osvojila je i omladinska predstava „Žak ili pokornost“ (E. Jonesko), u režiji Miroslava Jozića i „Tetovirane duše“ (G. Stefanovski) u režiji FuadaTabučića.

Omladinska scena pozorišta okuplja izvestan broj mladih ljudi koji se zanimaju za pozorišni amaterizam i takođe uspešno funkcioniše. Zapaženim ostvarenjima i brojnim nagradama na festivalima omladinskih predstava u Beloj Palanci, Jagodini, Leskovcu... pozorišni život u Palanci  obogatio je upravo ovaj ansambl.

Dečija scena postoji već dugi niz godina i njeno funkcionisanje, pored takmičenja, nagrada na festivalima, uvek prate novi, talentovani, mladi naraštaji, večito željni prave, istinske, čiste pozorišne igre i mašte.

Godine 2017. oformljen je lutkarski ansambl – Scena Lutka, sa ciljem da privuče najmlađe gledaoce i približi im lepote lutkarskog pozorišta. I ovaj ansambl može se pohvaliti dvema premijerama, a u planu je i treća.

Ustanova kulturni centar Smederevska Palanka