Prijatelju moj, čudna ti je ova naša Hercegovina!
Još juče ujutro nebo se nad Trebinjem bješe natmurilo i zgrčilo kao kakav ljuti starac, pa udariše oni sivi oblaci i proli se kiša — sručilo se čitavih dva i po litra vode po kvadratu, tek toliko da nakvasi prašinu i razljuti narod.
Ali jutros... jutros kao da je sam Bog rukom razmaknuo zavjesu! Osvanula subota, vedra i sunčana, a sunce se prosulo po kamenitim ogradama i starim krovovima, pa grije i miluje, a u vazduhu slatkih četrnaest stepeni.
Gledam u onaj meteorološki aparat, a on veli: vlažnost šezdeset i tri procenta, pritisak se popeo na devet stotina osamdeset i četiri milibara, a sa juga pirka tihi, sanjivi vjetrić — dva metra u sekundi, tek toliko da pomjeri list na odrini i podsjeti nas na toplije dane.
A tamo gore, po hercegovačkim višim krajevima, jutro još uvija ljude u gunje i džempere.
U Berkovićima dvanaest stepeni — tamo se već lakše diše.
U Bileći i Gacku izmjeriše po devet, u Nevesinju sedam, a na vrletnom Čemernu — e, tamo je prava zimogrižljiva priča! Jutros svega šest stepeni, a juče ih potopilo kao u priči o potopu: sručila se dvadeset i jedna litra kiše po kvadratu.
Al' neka ga, proći će i to. Važno je da je jutros jutro obasjalo našu Hercegovinu, pa makar i nakratko, dok se meteorolozi, ili oblaci, opet ne predomisle!
