Nepisano je pravilo da dobro vino prati i dobra pozadinska priča, čiji važan dio su vinarije autentičnog ambijenta, posebnog užitka za posjetioce. I to se ne odnosi samo na degustaciju, već i na gostoprimstvo vrijednih vinara da sve dobro što stvaraju rado dijele sa gostima.
I upravo je takva „Vinarija Dabović“, smještena na svega 18 kilometara od Trebinja, uz granicu sa Crnom Gorom, u Nudolu najmanjem vinskom regionu Evrope. Na ovom mjestu godinama unazad, u potrazi za enološkim savršenstvom nastaju vina koja su za kratko vrijeme pobrala preko 60 medalja sa Sajmova iz Austrije, Francuske, Češke, Splita, Zagreba, Novog Sada... Ušuškana u zelenilo i relaksirajuću atmosferu mira i tišine ovu vinariju više od decenije vode brat i sestra, Aćim i Andrijana. A njihova priča je nestvarna, usudili bismo se reći gotovo pa filmska jer ako su za stvaranje vina kao čudesnog pića presudni određeni hemijski procesi, važna je i ona druga hemija, ljubav kojom bilo šta započeto uvijek iznjedri samo najbolje rezultate.
Odrasli uz vinograde svojih predaka, ovi iskusni poznavaoci vina i podneblja u kojem su stasali, svoju vinsku priču pokrenuli su 2008. godine. Četiri godine potom kreirali su vino koje je iz male, porodične vinarije, zauzelo prvo mjesto na prestižnom Sajmu vina u Beču među 1.200 vina iz 614 velikih evropskih vinarija. Bili su čak jedina vinarija iz zemlje koja nije članica Evropske Unije. I tu počinje sve, od neobičnog spleta okolnosti, do Vinarije koja je danas svuda priznata.
„Prijavili smo se na sajam za koji nismo znali ni kakav je ni koliki, samo smo imali želju da izađemo negdje vani i predstavimo se. Poslali smo uzorke vina, ali nismo znali da trebamo da uplatimo kotizaciju i da se registrujemo godinu dana unaprijed. Za sedam dana dobijamo mejl da im je žao, da ne možemo da učestvujemo. Nisu prošla ni dva dana ponovo mi pišu. Navode da su radili hemijsku analizu i utvrdili da su svi naši uzorci vina i rakije organskog porijekla, da su se pozabavili istorijom ovog kraja te zbog svega toga odlučili da nam dozvole učešće i da imamo pet dana da uplatimo kotizaciju“, oduševljeno nam Andrijana prepričava neobičan preokret sudbine u njihovu korist.
Zahvaljujući presedanu organizatora, našli su se u dvorcu Holbruk. Iako prilično mala vinarija, kvalitetom su ravnopravno parirali drugima.
„Tu su bile čitave imperije, sa ogromnim vinogradima i dugim vinarskim tradicijama. Sa naših tada 4.500 čokota, među mini vinarijama od 400 hektara u jednom komadu, osjetili smo se toliko malim da se ničemu nismo nadali. Ispostavilo se, međutim, da nismo bili u pravu jer je Austrijancima izuzev kvaliteta sve drugo nebitno. Umjesto dodjele medalja organizovali su master klas na kome 80 semoelijera ocjenjuje vina. Na bilbordu se prikazuju rezultati analiza uzoraka. Mi vidimo da naša žilavka raste prema vrhu. Ne možemo da vjerujemo! Kad su proglasili da je naše bijelo vino prvo ostali smo u šoku“, sa osmijehom nam dočaravaju taj trenutak ovo dvoje vedrih i marljivih ljudi.
U cijeloj priči razoružava njihova iskrenost. Način na koji o svemu otvoreno govore. I baš zbog toga, rekli bismo, njihova vinska priča nikako nije mogla da ne uspije. S druge strane, redovni su na seminarima. Studiozno i ozbiljno su posvećeni izučavanju tehnologije vina. Kako nam Aćim reče, drugačije i ne može kad je to čitava nauka.
„Od malena sam vrijeme provodio uz oca i strica radeći u vinogradu i oko vina. Želja da se bavim vinarstvom uvijek me vukla, mada tada nisam mislio da će to biti profesionalno. Jednostavno, to sam volio. Kad sam završio srednju školu vidio sam da mi vinograd donosi prihode. Želio sam da ih proširim i sestra me u tome podržala i savjetovala, uputila da moram da se edukujem. Najlakše sam napravio vino te 2012. godine i to ozbiljno vino, ali iz razloga što sam mislio da sve znam. Kasnije sam uvidio da su mi se složile neke kockice, da sam imao i dosta sreće. I danas učim o vinima i sve što više oko ovog pića radim sve me više strah. To je ogroman rizik i stvarno nauka“.
Nakon Beča kao svojevrsne odskočne daske otvorila su im se mnoga vrata. Ministarstvo poljoprivrede Crne Gore omogućilo im je promociju nagrade, prezentaciju vina, a krenule su ponude i od crnogorskih hotela. Ovo dvoje entuzijasta počelo je sa ozbiljnom prodajom, ulaganjem u opremu i širenjem vinograda koji danas iznose blizu 13.000 čokota.
Kao jedini proizvođači žilavke u Crnoj Gori, prave i vranac i roze, ali i rakiju. Uz kuću u kojoj generacijama unazad žive Dabovići, naslonili su predivno uređen vinski podrum i salu za degustaciju. Kreirali izuzetno skladnu, zelenilom obasutu vinariju, okruženu čistom, netaknutom prirodom. Stvorili ambijent u kome vas dočeka neka čudesna harmonija sa pogledom na beskrajne redove vinove loze, gdje sve podsjeća na dom, na ljubav.
I odmah, na prvi pogled, osjetite da ste dobrodošli. Da su pred vama dobronamjerni ljudi. Da je to mjesto prije svega nastalo na vijekovnoj tradiciji i da ih sve medalje koje su dobili nisu promijenile. Upravo zato ih svakodnevno posjećuje veliki broj turista. A te posjete iako počinju u vinariji tu se ne završavaju.
„Mi smo registrovani kao vinarija, ali i kao seosko domaćinstvo za pružanje ugostiteljskih usluga i bavimo se seoskim turizmom. U okviru vinarije počeli smo sa gradnjom etno sela na Bijeloj Gori, gdje trenutno imamo jednu kolibu i ljetnikovac koji mogu da prime 30 ljudi. U planu nam je da na planini napravimo pet bungalova jer imamo goste koji hoće da prenoće. Organizujemo pješačke ture, bajking, hajking. Zapanjujuće je oduševljenje svih prirodom i svime što ovdje vide. A to su uglavnom stranci, ljudi željni prijatnije atmosfere od gradske vreve kojoj su svakodnevno izloženi u gradovima i svjetskim metropolama“, uglas nam govore, dodajući da im najviše gostiju pristiže sa kruzera i iz luksuznih malih hotela koji bukiraju jednodnevne izlete.
Više od 50 posto posjetilaca u ovom malom nam komšijskom selu su Englezi i Amerikanci, zatim Nijemci, Norvežani, Australijanci, Francuzi i Rusi. Ove godine najviše turista stiglo im je iz Dubaija.
„Gosti se zakazuju dan unaprijed. Nas ovdje malo radi i ne želimo nikoga da vratimo. Naše geslo je ne razočarati goste jer nekad je važniji obraz od para. Jesmo mi na Celebrity – ju izašli kao najbolja izletnička destinacija, ali naš moto je potruditi se oko gostiju, pružiti im osjećaj pripadnosti, ponuditi kvalitet u svemu, od hrane i pića, do usluge. Mnogo je lijepo kada sa potpunim strancima provedete cijeli dan, a onda od njih dobijete najljepši kompliment – da im je kod nas bilo kao nigdje drugo! Sa mnogima smo postali i prijatelji. Nekada je to mnogo važnije od same zarade!“
Kako im se spontano desilo da krenu u posao sa vinarijom, tako su sasvim slučajno postali i prvo seosko registrovano gazdinstvo u Crnoj Gori. Zahavljujući srdačnosti koju tako nesebično sa sobom nose, nismo nimalo iznenađeni.
„Mi smo prezadovoljni, samo da nastavi ovako. Kad smo počinjali nismo se ovome nadali. Hrana je domaća i sve se ovdje sprema. Ovaj posao je zadovoljstvo. Družimo se sa ljudima koji su došli da uživaju i ta razmjena energije je nevjerovatna! Budemo umorni ali srećni i zadovoljni“.
A kako i ne bi bili. Sa svakim novim vinom ovdje se niže i neka nova, inspirativna priča. Prati je kvalitet, kao prva i osnovna nit vodilja uz koju neminovno nastaju reprezentativna pića, ali i nesvakidašnji enološki ugođaji. Sve svoje snage daju da održe zasluženu reputaciju pa i kada sanjaju nove snove, snivaju polako.
„Trenutno smo jedini u Crnoj Gori sa licencom za proizvodnju voćnih rakija i planiramo da širimo destileriju, da pored loze započnemo i ovu proizvodnju. Za tu namjenu naručili smo poseban kazan, ručni rad, išli na obuke za tehnološke procese ove vrste. Želimo profesionalno i time da se bavimo, iako sa Sajma u Zagrebu godinama nosimo zlato na jaka pića. Uprava za bezbjednost hrane Crne Gore ima veoma visoke standarde i sve se mora raditi temeljno i po propisima. Nadamo se da ćemo iduće godine u ovo vrijeme proizvoditi i novu, voćnu lozovaču“, sa puno elana govori Aćim.
U mjestu prepunom blagodeti, gdje se stapaju Mediteranska i planinska klima, miris mora i vjetrovi sa okolnih planinskih vijenaca, tamo gdje se živi polako i radi pedantno, iz godine u godinu nastaju vina koja na svim međunarodnim sajmovima osvajaju najprestižnija priznanja. U srcu jednog malog sela smještena je najnagrađivanija crnogorska vinarija, a iz objekta u kamenu potekla je topla i nježna vinska priča, koja suptilno ukazuje na samu srž porodice Dabović, samim tim i na nesvakidašnja vina jedinstvene arome.
Vino kao zaštićeni proizvod
„U Crnoj Gori zvanično su registrovana tri vinarska regiona – Skadarski bazen, Bjelopavlići i Nudo. Nudo po svojoj površini nije mogao biti vinarski region, ali po specifičnosti u odnosu na druge, odvojen je kao zaseban. Čak 400 puta je manji od najmanjeg francuskog regiona, zbog čega smo mi najmanja vinarska regija i na svijetu, prepoznatljivi kao jedina vinarija sa ovog prostora. Uz sve to, radili smo i na zaštiti geografskog porijekla. Poslije Njeguškog pršuta jedini još zaštićeni proizvod u Crnoj Gori je naše vino!“
Nudo na vinskoj mapi svijeta
„Vino se pravi u vinogradu a ne u podrumu i lako je od dobre sirovine napraviti odličan proizvod. Kao mala Vinarija, ne smijem napraviti loše vino, nemam taj luksuz. Uz svo moje znanje, da steknem iskustvo mnogo su mi pomogli sajmovi i učestvovali smo na mnogima. Moj savjet svim našim vinarima je da ne treba da se plaše da izađu na svjetske sajmove. Hercegovina i Crna Gora mnogo su napredovale u vinima i slobodno možemo parirati Evropi. Ismijavali su me kad sam rekao da ću Nudo vratiti na vinsku mapu svijeta. A zahvaljujući želji da izlažem izvan naših granica, mogu slobodno reći da sam ostvario jedan od svojih najvećih snova“, ponosno kaže Aćim Dabović.
