Na dan vinogradara i vina, Svetog Trifuna, obišli smo mladi porodični vinograd Jova Derikučke, jednog u nizu sačuvanih tradicionalnih proizvođača ove crvene kapljice. „Male domaćinske bačve i mali bardaci vina kao da su se uplašili pred golemim višetonskim inoksima“, našalio se ovaj domaćin, kada smo ga posjetili prije nekoliko dana. Znali smo da smo na pravom mjestu da doznamo više o tradicionalnoj viševjekovnoj proizvodnji vina na jednom dijelu trebinjske opštine.
Dok je još prošlogodišnja berba bila u toku, a naši novinari obilazili berače i vinograde, Jovu Derikučki iz Veličana smo obećali da ćemo ga posjetiti u tek podignutom mladom vinogradu do početka proljetnih radova, do Trifundana. Kako smo obećali – tako smo i učinili.
Razlog obećanog ponovnog susreta u vinogradu ovog domaćina bio je odraz naše znatiželje na tada izrečenu njegovu konstataciju da više ništa nije isto u ovom važnom domaćinskom poslu. Kada smo ga upitali kakav je rod i kakva su očekivanja od berbe, Jovo nam je sa dosta sjete u glasu rekao:
„Nije vino što je prije bilo, a istini za volju - nije više ništa isto što je bilo prije, pa takvu sudbinu dijele i vinogradi“.
Upravo, ova neobična konstatacija bila je dovoljan razlog našeg februarskog obilaska te nam poslužila kao uvod u ovu težačku priču.
Kada voliš vinograd, kaže Jovo na početku ove priče - to ti je znak da u jednakosti toj riječi stoji riječ kuća. Da, vinograd i kuća, pa domaćin...
„Da ne bi ova moja priča bila nekome kao sitna provokacija na prostorima gdje nema vinograda, odmah u početku ću se ograditi i usmjeriti priču na ovaj naš mali popovopoljski prostor. Ovdje u zapadnom dijelu trebinjske opštine, zapravo južnom i zapadnom, rađale su se generacije naših predaka i prenosile priču o dobrom vinu i vinogradima. Vino je dobilo mitsku ulogu od rađanja do umiranja i nije ni slučajna naša lokalna izreka, a koja je nama kao omča oko vrata: 'Vino je obraz domaćina.' Da, obraz, a svake godine iznova moramo se boriti za dobro vino. Čisto vino - za čista obraza. E, mogao se domaćin požaliti na mali rod i količinu, ali nikad se nije požalio na kvalitet vina. Tu se ne smije omanuti niti imati primjedbe.“
Kada su vinogradi sišli u polje
Kako su se sela nadmetala, a poslije u selima dobri i uspješni domaćini da naprave najbolja vina, Jovo se prisjećao koliko je takvih priča čuo i zapamtio.
„Najčešće se u našoj popovskoj vali pričalo da su vina mogla gorjeti na vatri i to samo iz koteških i orovskih strana i iz veličanskih i dubljanskih pješčanika. Toga vina, a takvih mjesta danas više nema. Od kako su vinogradi 'sišli' u polje nestalo je težačkog rada, a bogami - i dobrih vina“.
Od Podkraja, pokazuje nam Jovo u široko rukom, pa sve do puta, gdje se nalaze ovi pješčanici, bio je sve sami vinograd i „pođekoja“ smokva. Sa loze - čokota je brano po nekoliko grozdova, a ne po nekoliko kilograma kao danas. Radi lakše obrada i podizanja novih vinograda domaćini u poslednjih 30 godina su spustili vinograde u polje, a samim tim se i promijenio kvalitet vina i količina roda po jednom čokotu.
„E, zato sam Vam u početku našeg razgovra rekao da više ništa nije isto: ni vinogradi ni vino. Ja pripadam generaciji djece koja su odrastala polovinom prošlog vijeka, u vrijeme zemljoradničkih zadruga, koje su po mnogo čemu ostale zapamćene u našem kraju. Meni je sedamdeset pet godina, ali mi se čini da moje djetinjstvo, te pedeset i neke, bolje pamtim od bilo čega što se dogodilo prije deset godina. Te 1952. godine smo sadili stari vinograd i kao dijete se sjećam svih pojedinosti u tim mukotrpnim godinama podizanja vinograda“.
Sav teret i muku kroz koju je trebalo proći, da bi za rezultat imali dobru čašu vina, Jovo je želio da zabilježimo. Njegova priča se više odnosila na mlade vinare koji su, kako kaže, stekli za kratko vrijeme medalje za vino, pa tek onda sadili vinograde.
„Mladim ljudima i mladim vinarima, koji su najčešće proizvođači vina, je obaveza da prave dobra vina, ali i da sačuvaju viševjekovnu tradiciju. Moraju da znaju po nešto i o tradicionalnoj proizvodnji vina i uzgoju vinograda. Znam da oni savremenim tehnologijama i mjerenjima te raznim hemijama i preparatima mogu da prate kvalitet i da dobiju ono što mi nismo ni u snu sanjali da se može primijeniti. Ali neka znaju makar da opričaju nekim dolazećim vinarima i vinopijama da smo mi u naše vrijeme umjesto današnjeg dubokog oranja ručno trapili zemlju, što bi se kod nas reklo - suljali. Sedamdeset centimetara se otkopavala zemlja i ručno prebacivala da bi se izmiješala slatka zemlja sa mrtvicom. Godinu prije sadnje zemlja se pripremala za sadnju: i to sadnju isključivo divljakom. Divlja podloga je čekala i dvije godine da ojača da bi se mogla kalemiti, a proces kalemljenja je, opet, posebna priča“.
Sa puno detalja u pripremama te višegodišnjim angažovanjem muških članova porodice, Jovo nam je pričao o podizanju vinograda.
Takvu ozbiljnost i teret, nastavlja Jovo, mogli su iznijeti upravo muškarci i dobri domaćini.
„Za svaku kulturu sadnje u poljoprivredi se kaže zasađeno ili posijano, ali se za vinograd kaže da se podiže, baš, onako kako se i djeca podižu. Sama riječ 'podiže' vam govori o dugogodišnjem poslu i majčinskoj pažnji i ljubavi prema lozi. Ne znam kako je bilo u drugim krajevima, ali se sjećam da su kod nas kalemari dolazili iz Dalmacije: Gromače, Kliševa, Mravinjca, Slanog... Taj vinograd koji je podizan u mom djetinjstvu polovinom prošlog vijeka, kalemio je Šćepan Butijer iz Gromače. Ostajao je po nekoliko dana, a odgovor na opredjeljenje za sorte loze, pitome kalemove, leži upravo na činjenici da su nam najčešće Dalmatinci donosili pitome plemke, a samim tim i uticali na kvalitet vina. Malu plavku i niz bijelih sorti, kojim ja ni ime ne znam, donijeli su oni. Sa više sorti loze kalemljeni su vinogradi pa su i vina imala poseban kvalitet, što bi danas ovi mladi rekli: bile su to kupaže. Danas u mom vinogradu zasađen je vranac i žilavka, ali jednu trećinu sačinjava i plavka. Tačno smo mi u Popovu navikli da imamo prokupac i plavku. Mora da ih ima svaki vinograd, pa stotinu - stotinu...“
Jovo nam je ispričao i onu priču kojom se potvrdila činjenica o podizanju vinograda kao dugogodišnjem muškom poslu.
„Turčin je gonio Vlaha“, dodaje Jovo, „pa poslije ćeranja do podne i kada je to ćeranje bilo neizvjesno, Turčin je zaključio - ako je Vlah vinograd sadio i kuću gradio, stignuću ja njega.“
Sad vam je jasno da su ove dvije domaćinske veličine: kuća i vinograd po teretu u znaku jednakosti. Mora da znate još jednu interesantnu činjenicu koja se nameće kao zaključak.
„Popovci su kroz vijekove na velikim zimskim vodama u Popovu lovili ribu gaovicu i sušili, za dane kada nema svježeg ulova. Zamislite suhu gaovicu i vino na trpezi prosječnog domaćina?! To je bila najveća čast za kuma i prijatelja. Vino je u Popovu kod dobrog domaćina izjednačavano s hljebom. Pregršt žita i čaša vina morali su sastaviti godinu sa godinom, žetvu sa žetvom. Pregršt žita da pretekne od lanjske žetve bio je za ponos domaćinu jer je to značilo da u kući nije bilo gladi, a čaša vina je morala sastaviti novu berbu i novo vino, da imaš vino za zakletve.Čuo sam na drugim mjestima da se ljudi kunu u hljeb, u majku, ćaću i đecu - ali u Popovu se kunu: 'U vatri gorio ko ovo vino'“, zaključio je Jovo.
Priča o odrastanju uz vinograde, priča o dobrim domaćinima i sjećanje na neka davno prošla vremena odavala su nam Jovovu prepoznatljivu nostalgiju, koja je pratila svaku njegovu izgovorenu rečenicu.
