Miloš Popović, zaboravljenom proizvodu udahnuo novi život: NASLJEDNIK BAKINE TAJNE

Miloš Popović, zaboravljenom proizvodu udahnuo novi život: NASLJEDNIK BAKINE TAJNE

U porodici Popović, iz sela Drijenjani u Popovom Polju, teško da se moglo zamisliti bilo kakvo okupljanje bez soka od divljeg šipka ili nara. Recept, star više decenija, uz ljekovitost, sa sobom nosi i dosta istorije. Ne samo ovog kraja, nego i porodice koja se ni do danas nije odrekla tradicije. Autentičnost soka od divljeg šipka, koga je Drijenjanima priroda podarila u izobilju, očuvale su, generacijama unazad, isključivo žene porodice Popović. Zadivljuje, međutim, činjenica da je u novijoj eri stvari preokrenuo jedan muškarac.

Miloš Popović danas ima 34 godine. Nekadašnju namjeru osamnaestogodišnjaka da sok „svog djetinjstva“ iznese i preko seoskog praga, danas je pretvorio u posao, od kojeg njegova, uskoro, četvoročlana porodica, ostvaruje prihod, mada još uvijek nedovoljan za lagodan život.

Po završetku Srednje ekonomske škole i nakon odsluženog vojnog roka, priča nam, ne mogavši da se zaposli, nije traćio vrijeme. Seosko imanje i jedan dobro upamćen recept, ostavljen njemu u amanet, bili su jasan znak šta treba da radi. Imao je sreću da je slučajno susreo izvjesne Banjalučane čija je želja bila da kupuju sok od divljeg šipka, upravo iz Popova.

„To mi je bio pokretač i odlučio sam da probam. Oni su kupovali, ja povećavao količinu. Koliko god bih napravio uvijek bi mi nestalo do početka ljeta. Sada pravim deset puta veće količine nego tada i opet sve prodam, a stotinjak litara soka uspijem da ostavim za porodicu i poklone“.

Deset prethodnih godina, Miloš je ozbiljno posvetio uzgoju, proizvodnji i na koncu, prodaji dvije vrste domaćeg soka od divljeg šipka. Sirup i svježe cijeđeni sok. Kako kaže, sve onako kako su prije radile žene iz njegove porodične loze.

„U suštini, cijeli život sam okrenut preradi šipka i pravljenju soka. Kod nas u kući, pravile su ga mama i baka, kao i druge žene prije njih. To je sok koji pijem od najranijeg djetinjstva i bez kojeg je nezamislivo da nekog i danas ugostimo. Moja starina je iz sela Drijenjani, mogu slobodno reći podneblju divljeg šipka, tako da su svi preci pravili ovaj sok za kućnu upotrebu“.

Miloš priča da je svaki slobodan trenutak koristio da ode u selo. Još u vrijeme dok su se njegovi drugovi zanimali loptom ili nekom drugom vrstom igre u gradu, njega je radovalo kad može da pomogne dvjema ženama, te im posao oko pripreme soka, nekako olakša.

„Kad mi je bilo deset godina išao bih da naberem šipke. Donio bih kući punu vreću. Onda bi majka i baka, zrno po zrno istresale i tako pravile sok. Sve su radile ručno, što je tada bio jedini način pravljenja. Nije to bilo teško, ali je dugo trajalo“, objašnjava Miloš i dodaje da i danas u sjećanju nosi sliku na te trenutke djetinjstva.

Od početnih, manjih količina soka i prodaje, došao je i na novu ideju, da na imanju, koje mu je ustupio stric na korištenje, posadi voćnjake divljeg šipka. Trebalo mu je, sjeća se, dosta vremena za ovako ambiciozan plan. Ipak, uspio je da sadnice iz prirode žili i prenese na svoju plantažu. Ukupno njih 500, sve jednu po jednu.

„Nije bilo jednostavno, ali sam znao zašto to radim. Nakon većeg voćnjaka, prije tri godine posadio sam i manji, sa 100 stabala divljeg šipka. Postavio sam i crijeva za navodnjavanje po sistemu kap po kap. Plantaže u mom selu, nalaze se na 400 metara vazdušne linije od mjesta gdje uspijeva samonikli šipak i gdje je pristupačna voda za zalijevanje“, ističe Miloš, koji i pored vlastitih voćnjaka, nije prestao povremeno da odlazi u berbu šipka u brdovite predjele Popovog polja.

Od ove godine, nažalost, svi su izgledi da će „posjetu“ hercegovačkom kršu u svom kraju, morati da uveća. Nakon požara koji je ljetos buktio u selu Drijenjani, voćnjak na 4 dunuma zemlje izgorio je u potpunosti.

„Uništeno je svih 500 voćki i kompletan sistem za navodnjavanje. Ostao mi je ovaj mlađi voćnjak na dunum i po. Nisam bio tu u vrijeme požara. Niko nije ni znao, jer u selu žive svega tri čovjeka. Tek poslije dva dana su mi javili. Šta da se radi, život ide dalje. Imao sam i težih situacija od ove. Sadiću novi, na drugom mjestu. Ne znam da li će se voćnjak ikada više omladiti……iskreno, tamo više neću da idem“.

Uprkos ovakvom razvoju događaja, Milošev optimizam razoružava. Kaže, uradio je koliko je mogao. Obratio se policiji, nakon čega su inspektori obavili uviđaj. U Gradskoj upravi popunio je obrasce za pomoć, komisija je izašla na teren i sad mu predstoji da čeka. Nada se nekoj vrsti pomoći kako bi posadio novi voćnjak, kupio crijeva, ali i sve neophodno za pripremu novog zemljišta.

Iako će davno urađen posao morati da počne iznova, ističe, nema namjeru da odustane. Posao mu relativno dobro ide. U naselju Gorica, skoro pa sam, sagradio je objekat od 40 kvadrata površine, kako bi svakom zainteresovanom omogućio da pogleda proces pravljenja ili proba sokove. Sličan objekat ima i u staroj kući u Drijenjanima, u podrumu koji je davno sazidao njegov djed, gdje u hladnim prostorijama šipak može dugo opstati.

Miloševi domaći sokovi iz Popovog polja, osim u Trebinje, putuju i u Sarajevo, Banjaluku, Beograd, Novi Sad. Da bi sve postigao, unaprijedio je nekadašnji ručni način pravljenja soka. Koristi postupak hladnog cijeđenja uz pomoć hidraulične prese, koju je sam konstruisao, ali se i dalje drži domaćeg recepta, bez dodataka hemije.

„Pravim čisti i sok sa šećerom. Šipak nakon branja stavljam u hidraulične prese. Slijedi proces taloženja, cijeđenja i potom dodajem šećer za sirup koji se razblažuje sa vodom. Proces je isti i za čisti sok, bez šećera, koji se koristi kao lijek. Do gotovog proizvoda treba mi mjesec dana posla“, pojašnjava Miloš.

Iako sve količine soka proda, Miloš tvrdi da zarada ipak nije dovoljna da obezbijedi stabilnu egzistenciju porodici. Supruga, diplomirani ekonomista, nije zaposlena, imaju jedno, a čekaju drugo dijete. Da bi posao razvio u ozbiljnu djelatnost, kaže, potrebna su ulaganja u adekvatan objekat, mašine za preradu i slično, za šta nema novca, pa je primoran da sve radi sam, u skladu sa mogućnostima. Zato se uporedo sa proizvodnjom sokova, bavi i pčelarstvom, još jednim porodičnim nasljeđem Popovića.

„Otac mi je poginuo 1992. godine u odbrambeno-otadžbinskom ratu. Imao je košnice, koje nakon što je nastradao nije imao ko da održava. Ja sam tada bio suviše mali za taj posao. Nakon odsluženja vojnog roka 2002. godine, s prvim dolaskom u Drijenjane odlučio sam da obnovim i košnice i pčele. I danas radim sa istim onim košnicama sa kojima su radili djed i otac. To je stari tip košnice „Jovanović“. Veliko je zadovoljstvo vidjeti da pčelinjak ponovo živi. Budi sjećanja, ali i vraća nadu u neko bolje sutra“, kaže Miloš, sa stavom čovjeka koji se vodi načelom da rad i trud nikad nisu uzaludni, te da ne idu „pod ruku“ sa konstatacijom da pred preprekama treba odustati.

Vođen ovakvim životnim principima, moralno naslonjen na one stare ljudske vrijednosti, Miloš vjeruje da je ovo tek početak jedne ozbiljne priče. Ne treba zaboraviti, da ovaj početak seže mnogo dublje, u vrijeme neke od njegovih pra ili čukunbaka koje su umjele da iz zrna prirode stvore pravo ljekovito bogatstvo. A svemu je doprinio samo jedan recept.

Sam napravio mašinu za cijeđenje šipka

„Hidrauličnu presu konstruisao sam prije pet godina. Većinu posla sam ja odradio, a pomogli su mi i majstori stručni u hidraulici. Za neke dijelove angažovali su se u Industriji alata Trebinje, jer se samo tamo mogu uraditi. Oduševila me njihova srdačnost i spremnost da pomognu. Morao sam pojedine elemente, poput hidrauličnog klipa da kupim, pa kad je sve bilo gotovo, uklopim gdje treba. Odlučio sam se da presu napravim sam, jer je nova prilično skupa, a bila mi je neophodna da bih proces oko pravljenja soka ubrzao i osavremenio. Prije sam imao stare, ručne prese, u koje staje jedan po jedan šipak. Nekada sam tri tone šipka cijedio dvadeset, a sad mi je za istu količinu dovoljan jedan dan“, kaže Miloš.

Zdravlje u sokovima

Odavno je poznato da šipak nazivaju voćkom, koja liječi i savremene bolesti. Miloš kaže da se obje vrste soka prave na stari način, bez hemijskih supstanci, te da su ljekovite. Sok bez šećera od divljeg šipka je lijek, a preporučuje se i dijabetičarima. Pošto je potpuno prirodan, kad se otvori, mora da stoji u frižideru i da se potroši u roku od deset dana. Sok sa šećerom, pije se kao svaki drugi sirup, pojašnjava Miloš i napominje da nijedan od njegovih sokova ne sadrži konzervanse, te da su nakon hemijske i bakteriološke kontrole, ocijenjeni izuzetno kvalitetnim. Dodaje da u proizvodnji sokova nema tajne, osim da ih je potrebno praviti s puno volje i ljubavi.

Ovakva jednostavnost mladog čovjeka pozitivno je dočekana, pa se prirodni domaći sokovi porodice Popović mogu naći i na policama Hercegovačke kuće u Trebinju.

Maja Begenišić/Glas Trebinja