Master grafike Snježana Domazet Uljarević, svojim radovima, jednako slikama kao i grafikama, na izrazito suptilan način uvodi posmatrača u jedan posve poseban svijet. Njen svijet, isprepleten korijenima, kao tragovima jednog vremena kojem ne dozvoljava da ode u zaborav. Čuvajući u sebi slike iz djetinjstva, pripada onima koji sa sobom uvijek nose osmijeh, neku vedrinu i toplinu juga i hercegovačkog podneblja, odakle je ponikla. Stoga njeni radovi plijene, a ovjekovječeni bojama, kao svojevrsnim odgovorom na lična i duboka preispitivanja, nude prizore pune nježnosti i životne radosti. Prepoznajemo ih u gotovo svim njenim slikarskim opusima, a veoma su interesantni i na torbama, novom iskoraku, kojim je još jednom potvrdila umjetničke porive.
Član je i Udruženja likovnih umjetnika Vojvodine „SULUV“, a jedna je od osnivača i potpredsjednik Udruženja likovnih umjetnika Istočne Hercegovine „Milorad Ćorović“, koje je 2015. godine za vrijeme predsjedavanja BiH u Vijeću Naroda, predstavljalo Istočnu Hercegovinu u Strazburu, u Francuskoj. Bila je to prilika da, zajedno sa kolegama iz Udruženja, predstavi i svoje slike. Učestvovala je i na brojnim likovnim kolonijama i simpozijumima u zemlji i regionu, a izlagala je na preko stotinu kolektivnih i 15 samostalnih izložbi u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Francuskoj, Rumuniji i Turskoj.
O svom stvaralaštvu ne govori često ni previše. Pripada onima koji prepuštaju drugima da sami pronađu put do njenih slika, vjerujući da je to jedino ispravno. Zato su njeni radovi odavno našli svoje mjesto širom svijeta. Bezrezervno voli ovo hercegovačko tlo pa nije slučajno što o njemu toliko često i veoma rado progovara, maltene kroz sve slikarske forme.
„Volim naš kamen, to je naša Hercegovina. Taj kamen duboko je vezan za naše nasljeđe, za ono što genetski nosimo u sebi, isplivava negdje svjesno, a negdje podsvjesno. Najupečatljivije je to u mojim slikarskim opusima „Korijeni“ i „Nasljeđe“. Kod mene se neprekidno prepliću motivi kamenih kuća, kao i maslina koje pak više imaju duhovnu stranu, psihološku analizu ljudi, a opet, kao motiv su vezane za Hercegovinu, poput svih mojih opusa. I u grafici, su moji radovi više poluapstraktni i tematski posvećeni intimnoj refleksiji i univerzalnoj temi čovjeka, njegovoj egzistenciji i sudbini. Oni predstavljaju pokušaj da izrazim unutrašnja previranja, emocije i spoznaje na društevne okolnosti, prirodu ljudskih odnosa, nestabilnosti vremena u kojem živimo i psihologiju našeg podneblja. Sa druge strane, fascinantna mi je naša istorija, sve kroz šta su prošli naši preci, kao uostalom i taj način života u skladu sa prirodom, suživot sa krševitim okruženjem, koji je nekada bio mnogo ljepši i potpuniji. Sve to je ono što mene istinski inspiriše“, kaže nam Snježana ono što i sami slutimo već s prvim pogledom na njene radove.
Povratak na vrijeme koje nema zaborav, učinilo nam se, upravo je trenutak sjećanja koji sa puno ljubavi nastoji da oživi na platnu. Svaki osjećaj protkan prizorima prošlosti, ona vraća u sadašnjost, dajući im snažan pečat vječnosti.
„Kada prolazim pored kamenih, starih i napuštenih kuća uvijek osjetim neku tugu zbog toga i razmišljam ko li je tu nekada živio i šta bi sve ovi zidovi mogli da nam ispričaju? To sam htjela da ovjekoviječim. Kuća na selu moje babe, mamine majke, nedavno se urušila, a malo prije toga sam je naslikala, baš onakvu kakvu je nosim u srcu, sa svim divnim trenucima koje sam odatle zauvijek sa sobom ponijela. Tu smo provodili dosta vremena, a selo je bilo puno ljudi. I ta naša sela i te kuće činile su ona iskonska ognjišta i zaista nose, ne samo fizičko, nego i mnogo snažnije, duhovno nasljeđe koje nas je oblikovalo“.
U SKLADU SA SOBOM
„Slikam uvijek, to je moj izduvni ventil. Predivan način življenja uz koji sam shvatila da nikada ne moram otići u penziju, već ću moći slikati zauvijek. Imati taj i takav, vlastiti svijet, prosto je Božiji dar na čemu sam mu jako zahvalna! Vjerujem da se isto ovako osjećaju i svi koji se bave onim što vole. Čak i ako se nekad toliko unesem u rad i znam se mjesecima „boriti“ sa slikom, sve to nosi neku svoju draž. I baš zbog toga nisam ljubitelj slika po narudžbi, više volim kad mene nešto pokrene da tada slikam i da takva slika nađe put do srca ljudi!“
Iako je diplomirala i magistrirala na grafici, život ju je odveo u slikarstvo. Ipak, njen prvi izbor, kako to često i biva, s vremena na vrijeme nađe način da je podsjeti koliko voli i taj stvaralački proces, kao i grafički i modni dizajn. Tome u prilog govori činjenica da joj je 2016. godine pripala druga nagrada za logo - idejno rješenje zaštitnog znaka za Regulatornu komisiju za energetiku RS, ali i povratak na master studije.
„Grafiku baš volim i jedno vrijeme sam se intenzivno bavila njome, međutim, nezgodno je jer zahtijeva presu, koja osim što prilično košta, traži i poseban prostor za rad, maltene čitav atelje. Grafiku sam jedino mogla da radim u tehnici koja se mogla ručno štampati, male formate za različite konkurse, poput Bijenala u Srbiji. Iz tih razloga, nekako sam je skrajnula, ali često joj se vraćam. Kada sam se na master studijama ponovo susrela sa grafikom, nakon toliko vremena, osjećala sam se zaista fantastično! Mogućnost izražavanja kroz različite likovne medije je, za umjetnika, zaista velika stvar i blagodat!“
A tu blagodat, iskusila je kroz raznovrsne prilike koje su je gradile na najbolji način. Sa ove vremenske distance, i više nego dovoljno da shvatimo da je svaka imala svoju svrhu.
„Poslije završetka osnovnih studija, 2000. godine, dobar period sam se bavila grafičkim dizajnom. Pet godina sam radila na mjestu tehničkog urednika i grafičkog dizajnera u novinama „Glas Hercegovine“. Bio je to predivan posao, naprosto sam uživala i danas mi je žao što je ta priča završila. U tom periodu sam uradila pripremu i dizajn nekoliko knjiga, brojne kataloge i promotivni materijal za Košarkaški kamp „Dejan Bodiroga“, Turističku agenciju „Ušće travel“, ULUIH, monografiju za Manastir u Mrkonjićima, brošuru „Trebinje-biser Mediterana“ pod pokroviteljstvom USAID-a i SIDA-e i još mogo toga. 2014. godine sam bila Član međunarodnog stručnog žirija za izbor najboljeg enterijera i dizajna ugostiteljskih objekata u regionu pod nazivom „Grimizna kugla“, u organizaciji magazina Enterijer.ba“.
ČLAN SULUV-A - POSEBNA SATISFAKCIJA
„Mnogo sam se radovala kada sam postala član Saveza udruženja likovnih umjetnika Vojvodine – SULUV, koji nosim nepune tri godine. To mi je posebna satisfakcija jer je to udruženje državno, priznato u Srbiji. Sa jedne strane, to potvrđuje da sam aktivan umjetnik, da iza sebe imam godine rada, veliki broj izložbi, usljed čega raste i moj kredibilitet kao umjetnika i nekoga ko pripada onima koji doprinose kulturi, što je veoma bitno. Sa druge strane, prikupljajući dokumentaciju, tek tada sam shvatila koliko toga sam uradila. Pored izložbi tu je i mnogo drugih aktivnosti, rad u Udruženju ULUIH „Milorad Ćorović“, razni simpozijumi, projekti ostvareni u saradnji sa raznim međunarodnim organizacijama, Gradom Trebinjem, Ministarstvom civilnih poslova što kao koordinator, što kao učesnik ili predavač i onda, kad se sve to posloži, kad saberem, to je čitavih 25 godina rada, koje sam često podrazumijevala. Posebno mi je drago što su ova dva udruženja, ULUIH i SULUV, na moju inicijativu, ove godine ostvarili divnu saradnju. Naime, ULUIH je u okviru projekta, „Dani Uluih-a 2022-2024.“, organizivao izložbu radova članova SULUV-a u Galeriji Bokić u Trebinju, a SULUV je u okviru svoga projekta „Poveži, obeleži 2024.“, organizovao izložbu radova članova našeg Udruženja u svojoj galeriji u Novom Sadu. Ovim se ostvarila lijepa saradnja ova dva udruženja koja će se, nadam se nastaviti i ubuduće“.
Kombinacija iskustva, višedecenijskog rada, talenta, na prvom mjestu ljubavi i potrebe ka neprestanom umjetničkom izražavanju, iznjedrila je i posve novi Snježanin opus - platnene torbe sa crtežima i slikama Trebinja. Bila je to spontana odluka, a donekle i povratak među neka davna, dječija maštanja.
„Volim primijenjeni dizajn i moj dječiji san bio je da budem modni kreator. I imala sam jednu modnu reviju na banjalučkoj „Nedjelji mode“, dizajnirala sam modele, svakodnevnu modu, kao i modu za muškarce i djecu. Dizajnirala sam, u dva navrata, haljine za naš crkveni hor. Imam i sada kolekciju haljina koju sam davno nekad radila, ali je nikad nisam realizovala. U jednom trenutku poželjela sam da probam nešto novo, drugačije od svega što sam iskusila do sada. Cekere obožavam i kada sam na poklon dobila predivan iz Muzeja Ermitaž iz Rusije, sinula mi je ideja da bih nešto slično mogla da dizajniram i od mojih slika i crteža Trebinja. Tako je nastala ideja da na cekerima printam radove, čak i neke davno slikane, još od prije 10-15 godina“.
Svaki ceker je originalan i na sebi nosi po trenutak vremena iz grada na Trebišnjici dočaran iz Snježanine vizure, što ne samo da im daje posebnu draž, nego i težinu, s obzirom da svaki predstavlja po jednu priču sentimentom obojenu. A sasvim zasebnu poruku nose pečat i logo, koji je pažljivo osmislila, čineći ove platnene torbe posve autentičnim.
„Davno nekada sam radila seriju slika pod nazivom „Travunija zemlja Humska“, vezano za motive sa područja tadašnje Travunije, a današnje Hercegovine i na nekim sam uradila grb-pečat Travunije, koji predstavlja simbol ove regije i to sam iskoristila umjesto naziva. Tako da se na svakom cekeru, pored mojih radova, nalazi logo i ovaj pečat. Sve mi je to došlo spontano, a ispalo je mogo bolje nego što sam očekivala. Toliko da sam već uradila i novu seriju cekera. Svaki je jedinstven i odličan je kao poklon, a prvenstveno odličan za promociju mojih radova jer logo na cekerima vodi ka mojim stranicama na društveim mrežama, tako da i na taj način ljudi mogu vidjeti moje radove. Meni su dragocjeni, podsjećaju me na tolike godine ljubavi i truda koje sam uložila u svaki svoj rad“.
Nakon godina intenzivnog rada, svjesna da se u životu sve dogodi onda kada smo za to spremni, nema namjeru da prestane da stvara. Skromna kada treba govoriti o sebi, ipak saznajemo da bi rad na cekerima voljela proširiti i na druge načine. Inspiraciju ima i, na sreću, još nije prestala da sanja. O svemu što Snježana Domazet Uljarević jeste, najbolje govore njena djela. Kako ona stvaralačka, tako i ljudska. Zato nam je jasno da je najviše ispunjava kada radi za svoju dušu, a vodeći se emocijama, kao i svaki put do sada, imamo priliku da, bilo na platnu, bilo na torbama, svjedočimo čudesno ispripovijedanom koloritu.
„Početkom ove i krajem prošle godine imala sam izložbe slika pod nazivom „Nasljeđe“ u Gacku i Nevesinju i, po ko zna koji put, ovakvi susreti me podsjete zašto se ovim bavim. Zato ne volim kada pravim pauze u slikanju jer inspiracija dolazi radom. Dešava mi se da kad izvjestan period ne slikam, osjećam kako sve u meni krene, i nemir i želja i potreba i tjeskoba koji traže put ka vani, a taj put ide kroz slikanje. To me i dalje ispunjava i pokreće!“
