…Popović se, pokazalo se, u ranim dramama, bavi čovekom i njegovim mestom u svetu. U ranim dramama podnaslovi su sadržavali i odrednicu farsa, a ključna sintagma pojam smrti ili prevare (Ljubinko i Desanka – prevareni čovek, Čarapa od sto petlji – politički mrtav čovek, Sablja dimiskija – nacionalno mrtav čovek i Krmeći kas – prevarena žena).

Postavlja se pitanje kakvi su ljudi predstavljeni u potonjim Popovićevim dramama. Naime, nije mali broj drama ovog pisca u kojima bi se pokušaj skiciranja aktancionih modela završio kao zbrka linija, gde svako vuče na svoju stranu. Razrešenje problema strategije čitanja najčešće se nalazi u tzv. scenski neaktivnom materijalu (naslovima, podnaslovima).

Postojeća literatura o Popoviću ustanovila je topos malog čoveka u vezi sa problemom likova Popovićeve dramaturgije. Naša je pretpostavka da u posmatranim dramama dolazi do izvesnih pomeranja.

I dalje srećemo stanovnike periferije (uglavnom Beograda), ali se margina pojavljuje pored socijalne i na političkoj ravni. Pretpostavku da je svet dela apsolut i paradigma apsolutne istine pisac transformiše u ono što ćemo u daljem tekstu porediti sa fenomenom graničnog, borderlajnom.

Analiziranje fenomena fokusiranja marginalaca, u slučaju drama A. Popovića, mora dozvati nekoliko ravni u odnosu na koje se orijentišemo. Prvo, moguće je da je mali čovek naprosto onaj kog pisac bira da mu se obrati. Literatura o Aleksandru Popoviću na više mesta pominje tvrdnju da pisac voli malog čoveka. I kada bismo imali na umu rane Popovićeve farse, pre svega Ljubinka i Desanku ili Čarapu od sto petlji, Sablju dimiskiju, ova tvrdnja bila bi dovoljna. Međutim, već sa Krmećim kasom, u obličju malog čoveka prikazane su liderske funkcije.

Još više u Razvojnom putu Bore šnajdera. Dakle kako pisac prestaje da u podnaslove unosi reč farsa, on sve više oblikuje sliku sveta koja je modifikovani svet malih ljudi. Istovremeno, politički kontekst nastanka drama promoviše jednakost, ali sa proleterima. Dakle, standardizacija se vrši po tom kriterijumu. Proleter biva u političkoj praksi shvaćen banalno, ne kao avangarda nego kao uprosečeni čovek, što osim što stvara logičku zbrku, čini da masovna kultura postane poželjan estetski obrazac, a jednostavnost, neukost i prostota – ideal. Kategorija avangardnosti proletera je zadržana, resemantizivana i upotrebljena kao sredstvo korupcije. Bez namere da raspravljamo zašto se desilo, pokušaćemo da pokažemo kakve je posledice ovakvo stanje imalo na delo Aleksandra Popovića. Naime, ukoliko se jedna društvena grupa totalizuje, postaviće se kad-tad pitanje njenog identiteta.

Samospoznaja je samo jedan od elemenata definisanja. Nužno je postojanje Drugog u kojem se ogleda naše Ja. Ako dakle pođemo od tvrdnje da je avangardizam “težnja da se novim revolucionarnim idejama izmeni postojeće stanje” (Klajn–Šipka 2006: 58), te da je jedna društvena grupa (proleteri) proglašena avangardom, može li se postaviti hipoteza da je  izbor malog čoveka Popovićev odgovor na zahteve vremena? I dalje, ako je to tako, i ako se avangardističke tendencije pripišu umetničkoj produkciji, šta je, u slučaju Aleksandra Popovića, rezultat? Navodimo primer dijaloga iz drame Mrtva tačka:

“MELANIJA: (Dolazi iz kreveta: bosonoga, u beloj spavaćici, kao vila, i gleda u čudu.) Četrdeset i kusur godina sprcasmo u svoje debelo meso, a s mrtve tačke se i ne pomerismo. (Dolazi Svetozar, odeven k’o vojvoda, sa cvećem zadenutim u šubaru. Ona mu se brže‑bolje obraća.) Šta se to ovde od jutros, Svetozare, u nas sve nešto drma?

SVETOZAR: (Žurno prolazeći.) Šubara i cveće.

MELANIJA: (Dobacuje za njim.) Ti ode, a ne reče mi do kraja. (Vojislavu, obučenom u ljotićevsku oficirsku uniformu, koji žurno prelazi preko scene u suprotnom pravcu.) Je l’ se to nešto novo dogodilo, burazeru, preko noći, iza mojih leđa?

VOJISLAV: (Žurno prolazeći.) Dogodio nam se novokomponovani narod.

MELANIJA: (Dobaci za njim.) Odlaziš, a nisi mi dokrajčio. (Pelagiji, odevenoj u libade i tepeluk, koja žurno prolazi u suprotnom smeru.) I u šta sad veruju, matora, znaš li bar ti?

PELAGIJA: (Žurno prolazeći podvrisne.) U poselo veselo.

MELANIJA: (Dobaci za njom.) Najednom mu je, znači, postalo, što se kaže, sve uz Kalemegdan.

KIRO: (Prelazi preko scene u suprotnom smeru, obučen u komitsku nošnju. Nosi na sebi goč u koji potiho lupka.) Nanu ćemo im naninu!

MELANIJA: A kome to, čoveče?

KIRO: (Stane jače i sve jače lupati u goč.) Onome ko sa nama neće.

MELANIJA: (Viče zbog bubnjanja goča.) Gde? Gde, bre, neće?

SVETOZAR: (Doleće s Pelagijom i Vojislavom iz tri raz na smera.) U kolo.

PELAGIJA: Bratsko.

VOJISLAV: Antibirokratsko.”

(Popović 2003: 800–801)

Ovaj dijalog je izabran jer, s jedne strane daje sud – komentar o vremenu, a s druge jer je tipičan za one drame A. Popovića koje su bliže realističkom prosedeu. Svedoči o banalnosti asemblaža koji tvori novu narodnu kulturu, inaugurisanu u Popovićevo vreme u estetski kanon. Unošenje tekstova kulture u dramski prosede i njihovo parodiranje, u poetičkom smislu, simptom je postmodernog senzibiliteta.

Taj postupak kolažiranja biće tipičan za gotovo sve Popovićeve drame. Preobilje značenja koje ovakav tekst proizvodi rezultat je aktuelizacije ideološkog (četnička pesma i komunističke parole), folklornog (kolo) i populističkog diskursa. Međutim, ono se može čitati i kao simptom Popovićevog odnosa prema moderni. Prema A. Jerkovu “Žeđ savremenog društva za preobiljem koje ukida svaku realnu potrebu plod je odustajanja od transcendentalnog. Nebo više nije nemo, već metafizički ispražnjeno” (Jerkov 1992a: 60).

Pitanje statusa transcendentalnog, videće se kasnije, biće jedno od ključnih za Popovića. Napominjemo da je primer uzet iz drame u kojoj se mogu nazreti elementi klasične dramaturgije: lik, fabula, vreme radnje. Sledeći primer je iz drame Uspomene Bise herihterke i on treba da ilustruje kako Popović gradi dijalog svojih malih ljudi u dramama koje tendiraju hermetičnom izrazu, pa se zbog toga, na recepcijskoj ravni, u njima aktivira i nasleđe avangarde. Ono je, međutim, dovedeno u status elementa transtekstualnih strategija, i svedeno na nehijerarhizovani niz.

“ISA: Sama si ih birala, Biso, kuda ćeš sad? Je l’ na zbor birača?

BISA: A ne, jezik sam vratila u korice mača... Sada idem na obalu, Iso...

ISA: A šta te na obali čeka, Biso?

BISA: Uginula školjka čeka me na obali godinama... Ako je ikada nađem, pisaću o njoj u novinama... I talasi će u mojim ušima šumeti slično lepetu smrtno ranjenog labuda...

ISA: Jer more je ranjeno, Biso... I voda se trza, kao što se trza kokoš bez glave... Ali nikada more neće umreti... Dotrajala zemlja može da se poruši, isto kao čovek!

BISA: I kužni oblaci mogu da niknu kao korov!

ISA: I sa svih strana mogu pokuljati sećanja burno!

BISA: To je tango nokturno... tiho lebdi kroz noć...

ISA i BISA (Tiho zapevaju u duetu.): Čestitao sam ti i ti reče: ’Hvala’... A da li znadeš da se u tom času granitna zgrada mojih ideala, sruši, i smrvi, i u pepeo rasu...”

(Popović 2003: 411–412)

Iza ove šume značenja nazire se ne samo tematizovanje jezika nego i nostalgija za nekim velikim narativom koji bi bio mera stvari. Potraga za Drugim u kojem bismo se ogledali. Svet Popovićevih malih ljudi je izgubio aksis, ali ga pisac drži na okupu metastabilnim žanrovskim okvirom. Pitanje centra, kojem bi mali ljudi bili margina, binom mali/ veliki očigledno za Popovića u ovoj drami nije aktuelan. Mali ljudi, ljudi margine, govore tuđe tekstove, jer nemaju način da autentično izraze jastvo. Pošto su Uspomene Bise herihterke, prema Radomiru Putniku praizvedene 1980. možemo naznačene poetičke tendencije porediti s onima u srpskoj postmodernoj prozi, koja prema A. Tatarenko takođe potire granice između elitne i masovne kulture. “Reč je o tipu ’aleksandrijske’ (ili ’helenističke’), po svojoj suštini, književnosti, koja predviđa upućenost kompetentnog čitaoca ne samo u književnu tradiciju već i u tradiciju drugih sfera kulture, pa i žanrovske, trivijalne.” (Tatarenko 2013: 111)...

(odlomak iz studije Gordane Todorić „Dramsko delo Aleksandra Popovića“, časopis Scena 1-2/2016.)