Scena iz komada:
FOMA: Nek prestane da laže, inače će dobiti svoje...
BLIZANAC (plače): Sam lažeš... ja sam je video... bila je tako lepa... zlatna...
Iz udaljenog ugla se pojavljuje bunovna mala riđokosa devojčica sa ogromnim
stomakom.
TANJA RIĐA: Baš ste pravi jarci. Ne date mi da odremam. Što se dernjate?
FOMA: Ništa. Zbog mame.
TANJA: Budale. Našli ste zbog čega da urlate. Niste vi imali nikakvu majku, pa makar se
drali do sutra.
FOMA: To je ti nisi imala.
TANJA: I ja je nisam imala.
BLIZANAC: A mi smo je imali!
TANJA (zeva): Ah, ponosi se time do penzije, glavo kupusa! Dobro, de, nemoj da se
dereš. A ti, Fomka, kako ja vidim, imaš pileći mozak.
FOMA (uzdiše): Znam ja to.
TANJA: Brata lemaš. Zar je to lepo?
BLIZANAC: On me ne lema!
TANJA: Dosadili ste mi. Hoće li Ožiljak skoro? Crkla sam od gladi...
BLIZANAC: Tanjka, a mi pojeli veknu. Ovaj nas častio, Venjka.
TANJA (konačno primećuje VENJKU koji rastrojeno pilji u njen stomak): Pa, što si se
udrvenio? Novi, a?
VENJKA ćuti.
TANJA (zadovoljno): Znači, nem.
BLIZANAC (radosno): Nije on nem. Venja, ti nisi nem?
TANJA: Znate šta, braćo, lepo bi bilo da odete po hleb, a?
FOMA: A hoćeš li da nam daš pare?
TANJA: Odakle mi, mili moji? Da ih možda ne rađam? Pa zar vi niste ništa zaradili?
FOMA: Zašto... Ožiljak će da nas sredi ako mi bez njega... bez njega...
TANJA: A mi mu nećemo reći, a? 'Ajde, tutanj! Kome ja govorim, Foma!
FOMA: Dobro. Idemo. Venja, mi ćemo brzo, nemoj da odeš.
Odlaze. Pauza
VENJKA: Ko si... ti?
TANJA: Ja? Tanjka. Riđa.
VENJKA: A... šta ti je... to?
TANJA: Stomak. Šta je, zar nikad nisi video?
VENJKA: Ogroman...
TANJA (ponosno): Aha. Ogroman. (hvalisavo) Uskoro ću da se porodim.
VENJKA: Ti?!
TANJA: Pa nećeš valjda ti!
VENJKA: Kako to... da se porodiš?
TANJA: Ti mora da si neki blenta! Kako žene rađaju?
VENJKA: Ti si još... mala...
TANJA (uvređeno): Ako baš hoćeš da znaš, ja imam menstruaciju još od devete godine, a
sad mi je skoro petnaest.
VENJKA (malo toga je razumeo): Petnaest?
TANJA: Da nisi možda gluv?
VENJKA: A ja sam mislio...
TANJA: A ti se prekrsti, kako te beše ono zovu?
VENJKA: Venjamin.
TANJA: Pa, Venjamine, otkud se ti stvori kod nas?
VENJKA: Iz manastira.
TANJA: Odakle to?
VENJKA: Iz manastira.
TANJA: Šta si ti, nekakav kaluđer?
VENJKA: Još uvek ne.
TANJA: A spremaš se?
VENJKA: Da, živeo sam kao iskušenik kod monaha.
TANJA: I šta si tamo radio?
VENJKA: Šta mi narede, to sam i radio.
TANJA: Pa?
VENJKA: Cepao drva, strugao... pa seno... bašta, nosio sam vodu... sve...
TANJA: A kako si dospeo ovamo? Nogirali te?
VENJKA: Nisu...
TANJA: Nogirali te, šutnuli!
VENJKA: Sam sam otišao.
TANJA: Zašto?
VENJKA: Iguman nije blagoslovio.
TANJA: Kako... to? Ko ti je taj, iguman?
VENJKA: Pa... načelnik.
TANJA (veselo): Kapiram. Nisi mu se dopao!
VENJKA: Zašto... ja sam se trudio...
TANJA: Ne sekiraj se. Svi načelnici su volovi.
VENJKA: Ne smeš tako da govoriš.
TANJA: Pazi ti njega!
VENJKA: Greh je.
TANJA: Šta je to?
VENJKA: To je... to je kada nekoga mrziš... ili psuješ, ili, uopšte...
TANJA: Znači, ti misliš da treba sve da volim?
VENJKA: Sve.
TANJA: Sve-sve?
VENJKA: Bog voli sve.
TANJA: I Sineta?
VENJKA: To... ne znam, ko je to?
TANJA: Videćeš. To je jedan čovek.
VENJKA: Ako je čovek, treba ga voleti.
TANJA (smeje se): Baš da vidim kako ćeš ga zavoleti!
VENJKA: A zašto da ga ne volim?
TANJA (šapuće): On je ubio čoveka.
VENJKA (takođe šapatom): Kako to, "ubio"?
TANJA (smeje se): Vrlo prosto. Potukao se i ubio.
VENJKA: To... to je on slučajno, sigurno je slučajno.
TANJA: Ma nemoj, slučajno! Zario mu šilo, do kraja. Morali smo zbog njega da se
selimo. (…)
S ruskog preveo Novica Antić (*objavljeno u časopisu „Scena”, 1995. godine)
Foto: Mladinsko dramsko studio „Prličko“ Veles

