Fotografija u albumu, fotografija na zidu, fotografija u ramu, fotografija na kompjuteru, fotografija u mobilnom telefonu, crno-bijela i u koloru... Svakodnevno smo okruženi fotografijom i zato je ovo priča o fotografiji u Trebinju, o počecima i o radnji koja za mjesec dana puni sedamdeset godina postojanja.
Urbana legenda kaže da nisi bio u Trebinju ako nisi posjetio „Foto-Rekord“. Kultna fotografska radnja na početku gradskog korzoa ove godine slavi rijedak jubilej - sedamdeset godina postojanja. Osnovana je davne 1946. godine, neposredno poslije II svjetskog rata. Njen osnivač, Neđo Tadić, radnju je nazvao „Foto-Divna“. Radnja se nalazila u prizemlju kuće porodice Kebeljić (današnja prodavnica “Borovo”).
Na samom početku Neđo je radio sam, a uskoro mu se pridružio Pero Nikolić koji je fotografski zanat izučio u radnji „Foto-Kežić“, vlasništvo Juraja Kežića koji je poginuo za vrijeme II svjetskog rata.
Ubrzo radnja mijenja naziv u „Foto-Lajka“ zbog novog organizovanja firme. Početkom pedesetih godina radnja seli na gradski korzo, današnju ulicu Jovana Dučića, i tu slijedi novo organizovanje.
Bio je to sistem zadruga oko 1957. godine i tada radnja dobija novo ime „Foto-Rekord“, koje zadržava do dana današnjeg. Nema sumnje, po opštem uvidu brojnih generacija a i po nespornim činjenicama, „Foto-Rekord“ je uvijek bio korak ispred svog vremena.
Neđo Tadić i Pero Nikolić u Vrnjačkoj Banji 1963.
Sredinom aprila prošetala sam do „Foto-Rekorda“ da im, u ime redakcije “Glasa”, čestitam jubilej i da iz prve ruke saznam sve o razvoju fotografije u Trebinju od sredine do kraja 20. vijeka i dalje... S korzoa zakoračih u istoriju Trebinja. Od enterijera, visokog pulta, preko voltova, crno-bijelih fotografija uramljenih u stare okvire, preko kolor fotografija svojevremeno lijepih Trebinjki, do digitalne tehnike.
U drugom dijelu radnje, u koji smo nekad zurili dok Zoran iznese film i kaže da su slike uspjele, sada su kompjuteri, skeneri, kopir-aparati, ali duh starog vremena odaje stari dekor za porodično fotografisanje, stolice, štokrle i u lijevom ćošku fotografija jednog od prvih trebinjskih autobusa i njegovog vozača Sima Miljkovića. Ono što odmah pada u oči je da nigdje u radnji nema isticanja vlasnika. Sa desne strane par fotografija prvih vlasnika i jedna na kojoj su svi fotografi „Foto-Rekorda“.
U radnji smo zatekli Zorana i njegovog sina Neđa. Spoj mladosti i iskustva se odlično nadopunjuje i u poslu i u razgovoru. Ipak, Neđo prednost daje ocu.
„Moj otac je bio fotograf. Učio sam uz njega i što god da sam htio da budem u životu, znao sam da ću ovo raditi”, priča nam Zoran. Ostalo je zapamćeno da je Pero kod Kežića naučio izrađivati fotografije uz pomoć sunčeve svjetlosti kad nije bilo struje, ali i da se po vodu za fotografije išlo na rijeku, da je laboratorija morala biti uredna i da su fotografije morale biti izvrsnog kvaliteta.
Srednja i najmlađa generacija “Foto-Rekorda” - Zoran i Neđo Tadić
Uz oca i Pera, Zoran se prisjeća i Danila Sikimića...
“Moj otac i Danilo su bili nerazdvojni još od gimnazije. Zajedno su se počeli baviti fotografijom jer je mom ocu brat poklonio fotoaparat pred II svjetski rat. Njihov drugar je bio i Veso Bokonjić, sin trebinjskog fotografa Dušana Bokonjića (poginuo za vrijeme rata), s kojim su često provodili vrijeme u foto-laboratoriji.“
U “Foto-Rekordu” su radili: Risto Ružić i, kratak period, Obren Drapić. Na zanatu, da uče i rade, bili su Olivera Stanić - Bulatović, Safet Ćapin i kasnije Rajka Karanac. Radilo se mnogo, posla je bilo koliko hoćeš, snimalo se u ateljeu i izvan njega. Za dokumenta, ličnu, vozačku, pasoš...
U Trebinju je bio veliki vojni garnizon, pa je „Foto-Rekord“ svakog vojnika snimao za tzv. “bukvicu”. Zbog vojske, radilo se i nedjeljom, a ponedjeljak je bio neradni dan, a zbog obima posla i teških uslova rada u mračnoj komori, često su se smjenjivali laboranti, tražili novi, a njih je u Hercegovini nedostajalo. Vojvodina je imala razvijen foto-zanat pa su iz Čoke u Trebinje došle laborantkinje Katica Korponai i Ana Takač-Gurović.
Izgradnjom brane Grančarevo, povećavao se obim posla...
“U to vrijeme nabavljamo veliki fotokopir aparat. Bilo je dosta posla oko fotokopiranja građevinskih projekata pa su često radila djeca naših komšija i prijatelja za džeparac. Veliki posao i obaveza je bilo fotografisanje brane Grančarevo sa strogo određenih tačaka, i to je trajalo godinama pa je iziskivalo angažovanje spoljnih saradnika u koje možemo ubrojiti: Kema Šehovića, Nikolu Ljubibratića, Slobodana Đurovića...”
Neđo Tadić sa svojim “hasselbladom”
Šezdesetih godina Neđo Tadić vuče potez koji se teško mogao očekivati u ondašnjem Trebinju.
„Oko 1963. godine moj otac je odlučio da počne sa izradom fotografija u boji. Tada, malo je bilo fotografskih radnji na prostoru Jugoslavije iz čijih je laboratorija izlazila kolor fotografija. Ipak, otac je nabavio opremu, i ušao u veoma složen i zahtjevan tehnološki proces".
Prve Tadićeve fotografije u boji u kvalitetu nisu nimalo zaostajale za onim koje su stizale iz bijelog svijeta. Kolor je bio bogat, fino nijansiran, i veoma akraktivan za ukus ondašnjeg Trebinja.
Prethodno, Neđo je otišao u Milano u studio “Ferrania” da savlada praktične probleme u izradi kolor fotografije. Poslije boravka u Italiji, kompletirao je kolor laboratorij u kome su, osim njega, najčešće radili Danilo Sikimić, Pero Nikolić i Neđov sin Zoran...
“Obim posla se tada povećao jer smo počeli da radimo fotografije i za dubrovačke fotografe. Bilo je to vrijeme kad smo ušli u nove poslove. Radili smo reklamne kataloge za razna preduzeća, kao za fabriku tepiha i ćilima Bilećanka i Ilidža i za fabriku Luksol Zrenjanin”, sjeća se Zoran.
Trebinje 1950, radnja N. Tadića lijevo
Kako je funkcionisao “Foto-Rekord” u zadruzi? Tadašnji administrativni okvir bio je tijesan za djelatnost u kojoj se svakodnevno dotiče zanat, fin ukus i umjetnost. Ali, zakon je bio nedvosmislen.
Nije bilo klasične privatne svojine, sve je, ovako ili onako, moralo biti društveno. Iz ove perspektive izgleda kao vic da je u svojoj radnji Neđo Tadić postavljen za direktora, a Pero Nikolić za zamjenika. Ipak, Neđa to nije pokolebalo niti mu je stišalo ambicije. I dalje je išao u korak sa vremenom, pratio je najzanimljivija dešavanja na fotografskoj sceni, putovao na međunarodni foto-sajam u Kelnu, i na mnoga druga mjesta gdje se prezentirala najsavremenija foto-oprema.
Zato, nije čudno što je “Foto-Rekord” bio izuzetno dobro opremljen. Svakodnevne događaje snimali su i danas prestižnom “leicom”, majkom svih kamera sa perforiranim filmom. Ako je posao bio zahtjevniji, ako su mušterije tražile veće formate, fotografi su radili tada veoma cijenjenim “rolleiflexom” i izuzetno skupim švedskim “hasselbladom”.
Tehnički maksimum, ipak, “Foto-Rekordu” donosimo je megaformatni sistem “linhof” (kojim su se radili najatraktivniji poslovi), kojim je dotican svjetski fotografski vrh i kad je u pitanju boja i kad je u pitanju oštrina metarskih fotografija. I u laboratoriji, oprema je bila visokog kvaliteta. Centralnu poziciju zauzimao je aparat za povećavanje marke Leitz- Focomat II C.
U očevoj radnji, Zoran je upoznao mnogo finog i obrazovanog svijeta. Osim fotografa, u radnju su svraćali pisci, slikari, muzičari, ali i trebinjski oriđinali.
Tako je sve teklo do 1970. godine kada umire Neđo Tadić...
“Nakon toga”, sjeća se Zoran, “dolazi preokret, kako u mom bezbrižnom životu, tako i u „Foto-Rekordu“. Radnja, naravno, nastavlja sa radom. Sve do penzionisanja 1982. godine, poslove vodi Pero Nikolić. Dalje, sve poslove sam preuzeo ja, a Pero ostaje da radi po ugovoru sve do bolesti 1993. godine. Pošto sam ostao sam u radnji, primio sam Predraga Mucovića, kasnije Gordanu Kovačinu, a poslije par godina pridružuju nam se Jovica Škundrić i moj sin Neđo. Tih godina, tehnološki napredak donosi digitalnu fotografiju. Kao odgovorne i profesionalne osobe koje su željele da zadovolje nove prohtjeve mušterija, uz velika odricanja i finansijske izdatke, prihvatamo novu tehnologiju i nabavljamo novu opremu.
Pero Nikolić, Nikola Ljubibratić, Neđo Tadić i Nedžad Ovčina za pultom “Foto-rekorda”
Sve u svemu, karakteristika „foto-rekordera“, od 1946. godine do danas baš je u tom neprekidnom usavršavanju i praćenju svjetskih fotografskih tokova, ali, uz sve to, uz posao i mimo posla, dugogodišnje druženje sa svojim sugrađanima.
Otud, u radnji bi se katkad čula i pjesma...
„Ranije smo se češće družili, pogotovo u zimskim večerima. Napolju hladno, a mi zadovoljni pjevamo. Pero bi uzeo tamburicu, Avdo Kreso gitaru, a Zoran Paovica i Jovo Jež bi započeli. Pridružili bi se Zdravko Jeremić, Danilo Adžović, pok. Miro Marić, Ljubiša Anđelić, Zijo Ćatović, Neđo Čerović... i mnogi drugi stariji i mlađi Trebinjci, a onda bismo prešli u čuveni „Bežigrad“. Ni danas nije mnogo drugačije, samo se nastavlja „Kod Kosića“, u jedinoj kafani u gradu koja ima karirane stolnjake i plehane pepeljare“, kaže Zoran, ali ne zaboravlja da napomene da mu je želja da grad dobije “Muzej fotografije”. Naravno, bez adekvatnog prostora, porodica Tadić nema šansu da prikaže fotografsko blago koje posjeduje, a koje bi sigurno obradovalo Trebinjce i zainteresovalo sve brojnije turiste.
Braća Sikimić
Danilo, Spasoje, Rajko i Gojko Sikimić su bila četvorica braće, svaki na svoj način umjetnički nadaren. Rajko i Gojko su bili blizanci i veliki zaljubljenici u fotografiju. Gojko je čak bio profesionalni fotograf i nosilac zvanja „majstor fotografije“. Rajko je živio u Beogradu, a Gojko živi u Sarajevu. Kad god bi došli u Trebinje rado bi svraćali u “Foto-Rekord” i sarađivali sa Neđom i Perom.
Zoran se sjeća da je njihovu radnju dugi niz godina krasio portret predsjednika Josipa Broza, velikog formata, rađen u olovci Rajkovom rukom. Bogato uokviren, a na njemu upisana 1946. godina. Drugo sjećanje na Rajka je izložba „Sto godina srpske fotografije“ u SANU, u Beogradu. Tada je prvi put vidio najstariji model fotoaparata „Lajka“, a pored je pisalo da je posuđena iz privatne kolekcije Rajka Sikimića.
Danilo Sikimić, sjedi-lijevo, Neđo Tadić krajnji-desno u ateljeu Bokonjić
Kako se radilo nekad
„Laboratorija je bila kao mračna soba. U njoj je bio povećavajući aparat sa tacnama gdje su razvijač, prekidač, fiksir i pranje. U mraku se radilo. Postojalo je sam jedno laboratorijsko svjetlo, najčešće crveno, na koje se oko brzo navikne. Tu se eksponira svaka fotografija ručno. Vadiš papir iz ladice, stavljaš u masku koja stisne taj kraj papira, pustiš svjetlo sekundu-dvije-tri, izvadiš i ubaciš u razvijač i štipaljkom razvijaš i gledaš svojim okom i procjenjuješ kad trebaš izvući iz razvijača i staviti u prekidač pa u fiksir. Za ručnu kolor fotografiju, da bismo upalili svjetlo, da je iznesemo i vidimo šta smo uradili trebalo je 15 i po - 16 minuta. To je bio spor i dugotrajan proces u odnosu na današnju izradu. Za izradu kolor fotografija važna je temperatura. Morale su se održavati temperature i tu smo opet bili prvi. Bez obzira na sve, Trebinjci mogu biti zadovoljni svojim fotografijama!“ – zaključuje Zoran Tadić.
Jelena Kovačević
