Bilo da je u pitanju crno-bijela ili u koloru, fotografija nam prikazuje svijet koji se u jednom djeliću sekunde zaustavio i zauvijek ostao u njenim okvirima. Svako ko uspije jednim klikom fotoaparata da uhvati taj odlučujući trenutak je majstor svog zanata jer, pored talenta, neophodna je istinska ljubav, ali i strpljenje kako bi se na fotografiji ukazala savršena slika. Sve to ima Pavle Kovač koji je za deseti rođendan dobio svoj prvi fotoaparat, svjestan da se od svog novog prijatelja neće odvajati.
Pavle Kovač
Iako rođen u Sarajevu, za Trebinje ga vežu uspomjene sa zimskih i ljetnjih raspusta koje je provodio kod djeda stvarajući nezaboravne trenutke u svom srcu i mislima. Svoju ljubav prema najjužnijem gradu Srpske uspio je prenijeti i na svoju djecu, rođenu u Francuskoj, te i oni svake godine dolaze u Trebinje na odmor, četvrta generacija Kovača u Hrupjelima, šali se Pavle.
Pavlov otac, likovni kritičar i profesor istorije umjetnosti, bio je vrlo osjetljiv na njegovu zainteresovanost fotografijom pa nije bilo teško ubijediti ga da je jednom desetogodišnjaku foto-aparat apsolutno neophodan. Danas je Pavle strastveni kolekcionar starih aparata koji još uvijek rade.
„Kako su analogni aparati zamijenjeni digitalnim, naslijedio sam stare foto-aparate iz čitave porodice, dok sam neke i kupovao. Tako je u mom vlasništvu očev Kijev, moj Zenit, kupljeni Rollei… Očev aparat Kijev koji je krajem šezdesetih i tokom sedamdesetih korišten za fotografisanje putovanja i bitnijih porodičnih skupova i danas besprijekorno funkcioniše i vrijedan je dio moje kolekcije starih aparata“, ponosan je Pavle.
Očev "Kijev"
Tako, već više od četiri decenije, gdje god da krene, vjerni saputnik našeg sagovornika je njegov foto-aparat. Ipak, dvije osobe iz njegovog bliskog okruženja su mu prenijele taj, kako kaže, fotografski virus.
„U časopisu Porodica i dijete, ranih sedamdesetih godina, Slavko Butina, moj tetak, pripremao je rubriku U ogledalu dječijih očiju pa je vjerovatno zato znao kako da zainteresuje dijete i na jednostavan način objasni sve tehničke detalje foto-aparata. I danas čuvam njegove besprijekorno urađene crno-bijele fotografije, uglavnom porodične portrete iz sedamdesetih godina koji su napravljeni istočnonjemačkim aparatom Werra sa Zeissovom optikom, tadašnji san jednog desetogodišnjaka. Ipak, Ljubinjac Hamza Bakšić, porodični prijatelj i vjerovatno najveći od svih naših novinara, sasvim sigurno je najodgovorniji za moju fascinaciju fotografijom. Kod njega sam, po prvi put, vidio kompletan foto-laboratorij, rastere koje je on nabavljao u to vrijeme iz Oslobođenja, sepia tonere i, po prvi put, prisustvovao razvijanju crno-bijele fotografije – moje prvo vau“, prisjeća se Pavle svojih prvih fascinacija i trenutaka kada se rađala ljubav koja i danas traje.
ČASOPIS PHOTO KAO VAŽNA REFERENCA
„Osamdesetih godina je bilo moguće kupiti časopis PHOTO na sarajevskim trafikama. Pored printanih kataloga sa izložbi foto saveza i kataloga samostalnih izložbi, PHOTO je bio važna referenca u kreiranju vizuelne kulture čitave jedne generacije. Još uvijek se sjećam sreće i uzbuđenja nakon kupovine svakog broja, neotvaranja prije dolaska kući i mirisa odštampanih stranica kada se konačno otvori. PHOTO se čitao od korice do korice, gledao i pregledao nanovo, bezbroj puta. Taj, za mene, kultni časopis, svake godine organizuje foto konkurs koji je otvoren za sve. Ponekad na ovom, kako PHOTO tvrdi, najvećem konkursu na svijetu bude između pedeset i sto hiljada fotografija, a rezultati se objavljuju svake godine u januarskom broju. Tri puta sam slao fotografije na njihov konkurs, u različitim periodima, i sva tri puta su fotografije prošle selekciju“.
S obzirom da je Pavle bio član šahovskog kluba Bosna, sa nestrpljenjem je, sa svojim drugovima, očekivao analize posljednjih mečeva između Karpova i Korcnoja. Te 1978. godine šahovski klub Bosna se nalazio u istoj zgradi gdje i Univerzitetski foto kino klub CEDUS u kom je Milomir Kovačević Strašni, inače odličan igrač šaha, započinjao svoju fotografsku karijeru.
„Kako sam se već nekoliko godina samostalno bavio fotografijom, foto kurs organizovan u CEDUS-u 1979. ili 1980. godine bio je izvanredna prilika da naučim sve ono što nisam mogao samostalno. Tu sam upoznao pet godina starijeg Strašnog koji nam je objašnjavao kako funkcioniše foto-aparat i osnove crno-bijele laboratorije. Začuđujuće je, iz današnje perspektive, kako smo sa relativno skromnom foto-opremom, uglavnom ruske fabrikacije ili japanske za rijetke srećnike koji su imali mogućnost da je nabave iz inostranstva, sa hemikalijama, filmovima i papirima iz Fotokemike Zagreb ili istočnonjemačkim ORWO-om, uspijevali izvući vrhunske fotografije, kojih se ni danas ne bismo postidili. Često se kaže da tehnička ograničenost razvija kreativnost i mislim da je to apsolutno tačno“.
STRAŠNI KAO UZOR
Milomir Kovačević Strašni
„Svako druženje sa Strašnim donosi neko novo fotografsko saznanje, bilo oko opreme, stila, načina fotografisanja ili interpretacije neke fotografije. Ako uzmemo u obzir njegov cjelokupni fotografski opus raznolikost foto-tematike i svjetsku reputaciju galerija po kojima je izlagao, teško je naći kompletnijeg i nagrađivanijeg fotografa na našim prostorima. Strašni je jedan od posljednjih fotografa, ako ne i posljednji, koji čitav radni tok radi na veoma visokom nivou profesionalizma sasvim sam - od fotografisanja, preko razvijanja filma, laboratorije i retuša, uključujući i kačenje fotografija u izložbenom prostoru. Koliko god voljeli ili ne njegove fotografije, lično mislim da u disciplini crno-bijeli tiraž, dakle laboratorija i interpretacija crno-bijele fotografije prilikom razvijanja, Strašnome nema ravnoga ni na našim prostorima ni u Evropi, a vjerovatno neću pretjerati ako kažem da je i u samom svjetskom vrhu. Njegova fotografska autentičnost i nezavisnost o bilo kakvom materijalnom aspektu čine od Strašnog ne samo jednog od mojih fotografskih uzora nego i foto uzor čitave jedne generacije koja je odrastala uz njegove fotografije“.
Nakon početnog kursa fotografije u CEDUS-u, Pavle je nastavio sam da uči i usavršava se u laboratoriji sarajevske Druge gimnazije, a potom, izborom studija, i u foto klubu Mašinac.
„Koliko god sam u Drugoj gimnaziji bio praktično sam i učio na sopstvenim greškama, toliko je u foto-klubu Mašinac postojao klupski duh i razmjena iskustava i mišljenja među članovima. Moram priznati da su sastanci u Mašincu, četvrtkom naveče, imali vrlo značajan uticaj na moju samokritičnost u fotografiji. Iskusniji članovi kluba su pregledali sve fotografije koje bi mi mlađi donijeli, dijelili komentare, vrlo često i nezgodne ili stroge i, po današnjim kriterijumima, možda čak i neprihvatljive. Prednost je bila ta što smo vrlo brzo učili i shvatali šta prolazi, a šta ne na konkursima tadašnjeg foto saveza. Sa druge strane, i samokritičnost se razvijala tako da niko ne bi dva puta ponovio istu grešku. U tom periodu sam prisustvovao i prvim žiriranjima fotografija, od strane iskusnijih članova, shvatio na koji način se postavljaju izložbe i vidio sve propratne discipline koje se ne vide na samoj fotografiji, ali su dio bavljenja fotografijom. Mogu reći da sam u tom periodu, dakle u drugoj polovini osamdesetih, najviše naučio o fotografiji, kako o samoj tehnici u laboratoriji tako i o kompoziciji i interpretaciji“, sa posebnom emocijom se Pavle prisjeća svojih početaka.
AKADEMIK NIKOLA KOVAČ
Pavlov otac je bio član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i doktor nauka Nikola Kovač - istaknuti esejista, pisac, prevodilac sa francuskog jezika, redovni profesor na katedri za francusku književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Takođe, profesor Kovač je bio i ministar za kulturu, nauku i obrazovanje Vlade Republike Bosne i Hercegovine, a zatim i prvi ambasador BiH u Francuskoj. Ovaj vrhunski pisac i erudita je 1974. godine dobio Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, a u njegovom vlasništvu je i nagrada izdavača „Svjetlost“ za roman godine.
Danas, Pavle čvrsto stoji iza svojih riječi da su samokritičnost i ljubav prema fotografiji i estetici osnovni motori dobre fotografije, bila ona amaterska ili profesionalna. Tako, fotografije koje izabere za izložbu i za konkurse predstavljaju manje od dva posto ukupnog broja fotografija.
„Ako je u pitanju analogna fotografija to su dvije fotografije na svaka tri ispucana filma. Taj procent je još manji za digitalne fotografije. Često se postavlja pitanje kvaliteta, govoreći o amaterskoj i profesionalnoj fotografiji. Ipak, mislim da razlika u kvaliteti dolazi od samog fotografa, a ne od toga da li se on time bavi profesionalno ili amaterski. Kako sam viđao relativno loše profesionalne fotografije, tako sam još češće gledao amaterske urađene na potpuno profesionalan način“, dijeli svoja zapažanja Pavle Kovač.
Za Pavla veliki značaj ima članstvo u Foto kino klubu Trebinje i u AUF BiH, bivšoj foto federaciji jer predstavljaju nastavak aktivnosti koje je prekinuo ranih devedesetih. Iako je fotografisao sve vrijeme, odlaskom u Francusku je prestao da učestvuje u kolektivnim izložbama i konkursima. Međutim, to se sada promijenilo te je počeo slati fotografije na konkurse, sakupljati poene iz saveza i izlagati na izložbama.
Pavle priznaje da najviše uživa u pravljenju crno-bijelih fotografija i to analognom tehnikom što ne čudi s obzirom da je prve fotografske korake napravio na crno-bijelom filmu.
"Aaah Paris"
„Vjerovatno prirodno idem prema tehnici koju sam najduže koristio. Imam veliko povjerenje u crno-bijeli film tako da mogu zaboraviti i aparat i svu foto opremu i koncentrisati se isključivo na ono što fotografišem, na kadriranje i na taj odlučujući trenutak, ako i kada se desi. Najinteresantnije prilikom crno-bijelog fotografisanja je potraga za igrom između svjetla i sjene, crnog i bijelog, odnos tamnih i svijetlih površina i njihov raspored na dvodimenzionalnom prostoru papira, nijanse sive boje… Pogrešno je misliti da se crno-bijela fotografija dobija od kolor fotografije koja nije najuspješnija. To se može desiti u malom broju slučajeva, ali to nije princip koji treba usvojiti već treba naučiti gledati na crno-bijeli način i ciljano ići ka crno-bijelom subjektu. U analognoj fotografiji, izbor između kolora i crno-bijele fotografije je napravljen izborom filma. Digitalna fotografija ima tu prednost da uvijek možemo konvertovati fotografiju u jednom ili drugom smijeru. Nakon velikog broja konverzija iz kolora u crno-bijelu fotografiju i obrnuto, sve više sam ubijeđen da bi veliki broj uspješnih crno-bijelih fotografija bio relativno dobar i u koloru, ali da je samo mali broj uspješnih kolor fotografija zadovoljavajući nakon konverzije u crno-bijelu fotografiju. Za mene crno-bijela fotografija predstavlja ono što je esencijalno u nekom vizuelnom impaktu, boja dodaje još jednu dimenziju koja, po meni, nije esencijalna, ali oku može biti vrlo ugodna“, priča nam Pavle koji sve rjeđe može da zanemari praktični aspekt digitalne fotografije gdje do sličnih rezultata dolazi mnogo brže i jednostavnije.
Preciznost mehanike jednog foto-aparata, taj jedinstveni „klik“ okidača i magično ukazivanje crno-bijele fotografije na papiru, u hemiji foto- laboratorije, pod crvenim svijetlom fascinirali su Pavla kao dijete i još uvijek ga oduševljavaju.
Bajram u Džakarti
„Pored tog tehničkog aspekta precizne mehanike i hemijskih procesa, sa svakim okidanjem bilježite jedan momenat onoga što se zaista desilo. Djelić sekunde prije ili poslije i to više nije ista fotografija niti ista priča. Taj odlučujući trenutak je sigurno i jedan od najvećih izvora frustracija u fotografiji – kako ujediniti odgovarajući foto-materijal, povoljno svjetlo, vaše prisustvo i spremnost okidača i ne promašiti baš taj djelić sekunde u kojem se desilo to nešto što ste vidjeli i što je trebalo zabilježiti. Fotografije kojih se najbolje sjećam su upravo one koje sam vidio, a nisam uspio zabilježiti zbog nespremnosti jednog od tih elemenata i to je istinska frustracija. Sa druge strane, kada se svi ti elementi ujedine okidanjem u odlučujućem trenutku i kada se fotografija pojavi na foto papiru u hemiji laboratorija, zadovoljstvo i fascinacija su neizmjerljivi“, priča nam Pavle razloge svoje višedecenijske ljubavi.
Najteži dio fotografskog toka je finalni izbor fotografija za neki konkurs ili izložbu, slaganje fotografija u neku priču ili cjelinu koja najviše odgovara fotografu i onome čime se bavi, njegov portfolio, katalog ili knjiga.
„Tu je vrlo teško ostati objektivan pa tako one fotografije koje su nastale u, za fotografa, najtežim uslovima, koje su tehnički bile najkomplikovanije ili za koje je fotograf emotivno vezan, nisu uvijek i one fotografije koje će biti izabrane na konkursu od strane neutralnog žirija ili selektora. I što je najgore, taj izbor fotografija se mijenja u vremenu, u zavisnosti od mnogobrojnih faktora, kako kod fotografa tako i kod selektora“.
Istina je da ovom talentovanom fotografu najviše leži crno-bijela fotografija, ali ne bježi ni od rada u koloru što najbolje dokazuju knjiga i izložba Boje Azije. Iako za sebe skromno kaže da se amaterski bavi fotografijom, nagrade ipak govore drugačije. Tako je Pavle ponosni nosilac mnogobrojnih nagrada i priznanja koje kažu da je, ipak, mnogo više od amatera.
Fotografija (lijevo): "Za sreću malo treba" - druga nagrada izabrana od Sabine Weiss 2014. godine; fotografija (desno gore): "Na stanici"; fotografija (desno dolje): "Na mostu" - prva nagrada za putovanje izabrana od strane Olympusa 2008. godine
„U Indoneziji sam izdao knjigu kolor fotografija pod nazivom Boje Azije koja je 2007. godine dva puta nagrađena na godišnjem kongresu štamparija u Singapuru. Knjiga je nastala u potpunosti mojim radom - od digitalizacije filmova, preko izbora fotografija do finalnog dizajna i ta nagrada mi zaista mnogo znači. Štamparija i editor su uradili samo ono što ja nisam mogao – odštampali knjigu u digitalnoj tehnici i uvezali stranice u knjigu. Ovo je danas, sa digitalnom fotografijom i bezbrojnim mogućnostima digitalne štampe, postalo relativno jednostavno. Međutim, ovdje govorimo o 2006. godini i prvoj digitalnoj presi u Džakarti, kada se ni u Francuskoj o tome još nije govorilo“.
Iako Pavle skromno govori o priznanjima, kao najznačajniju nagradu izdvaja onu koju je dobio na 56. danima bosanskohercegovačke fotografije u Banja Luci, kao član Foto kino kluba Trebinje i Asocijacije za umjetničku fotografiju BiH – najuspješnija fotografija na izložbama Foto BiH 2023. godine, prema izboru sedam selektora AUFBiH-a. To je, pojašnjava nam, priznanje foto selektora koji su došli do najviših fotografskih zvanja u asocijaciji za amatersku fotografiju pa mu taj izbor od strane amaterskih stručnjaka, bez ikakve ekonomske konotacije, još jednom potvrđuje da je na dobrom putu.
„Prvu samostalnu izložbu sam imao u Muzeju književnosti i pozorišnih umjetnosti Bosne i Hercegovine, 2006. godine, kada sam izložio 60 kolor fotografija iz serije Boje Azije koje su objavljene i u istoimenoj knjizi. Te fotografije su u Sarajevu naišle na vrlo dobar odziv i bio sam veoma uzbuđen zbog prisustva prijatelja, kao i mnoštva nepoznatih ljudi koji su, na neki način, imaginarno i nakratko proputovali tim, za naše evropsko oko, neuobičajenim azijskim predjelima“.
KRATKE PRIČE IZ INDONEZIJE
„Indonezija je veliki arhipelag pa i unutar Indonezije, na različitim ostrvima, postoje značajne razlike u načinu života, religiji i mentalitetu lokalne populacije. Kada iz Evrope dođete u Aziju, doživite veliki kulturološki šok jer, mnoge stvari koje su nama neke reference tamo imaju potpuno različitu vrijednost i oni ih doživljavaju na potpuno različit način. Nije lako shvatiti sve te razlike i uklopiti se u lokalni način života i navike. Ljudi su, u principu, otvoreni prema strancima i moje snimanje uličnih portreta u svakodnevnim situacijama nije, uglavnom, nikome pretjerano smetalo. Miješanje različitih kultura i religija i nama nepoznati običaji i tradicije su ono što me je najviše fasciniralo u Indoneziji. Izložba Kratke priče iz Indonezije donosi samo osam priča koje sam izabrao kao najkarakterističnije za taj arhipelag – od borbi pijetlova na Baliju do godišnjeg skupa vozača Vespe na Javi. Sve te priče su neobične nama Evropljanima, a Indonežani koje srećete u tim situacijama sa velikom ljubaznošću pokušavaju da pomognu pri fotografisanju i da predstave to što će biti na fotografijama na najbolji način. Najveći broj fotografija koje sam predstavio u kratkim pričama su portreti u situacijama, dakle ljudi u svom okruženju, na ulici, tamo gdje rade ili dok se zabavljaju. Moje poznavanje stotinjak indonežanskih riječi je uveliko pomoglo pri fotografisanju i spriječilo neprirodne, pozirane i pripremljene portrete. U toj vizuelnoj interakciji sa ljudima, uprkos nerazumijevanju i čestom mahanju rukama, često smo prije ili poslije fotografisanja zajedno sjedili i ispijali vreo čaj u nekoj od prljavih i vlažnih uličica u Džakarti. Dakle, neke veze između ljudi se stvaraju uprkos svim različitostima i upkos djelimičnom nerazumijevanju. Ne mogu reći da se sjećam njihovih komplikovanih imena, ali za svaki portret se izvanredno dobro sjećam mjesta i situacije u kojoj je nastao, mada su fotorafije snimljene prije dvadesetak godina“.
Istinski zaljubljenik u fotografiju, iako je želio da studira Industrijski dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti koji je, za njega, bio idealan spoj tehnike i umjetnosti, odustaje od svog sna i upisuje Mašinstvo. Tako su, kaže, mašinstvo i amatersko bavljenje fotografijom postali neka alternativa industrijskom dizajnu i kompromis između tehnike i umjetnosti. Danas, Pavle dizajnira naftne platforme, a fotografijom, kaže kroz osmijeh, pokušava zadovoljiti potrebu za artističkim izrazom.
PORODICA KAO NAJVEĆI OSLONAC
„Kada smo 2002. godine došli u Indoneziju, sin je imao malo više od tri mjeseca, a kćerka pet godina. Sva putovanja kroz Aziju smo prošli sa djecom što nije nimalo jednostavno i zahtijeva vrhunsku organizaciju. Na tu već komplikovanu logistiku treba dodati da sam, zbog svjetla, morao biti na određenoj lokaciji u određeno vrijeme. Sa malom djecom, bez ogromne pomoći supruge, takvo porodično foto-putovanje bi bilo nemoguće. Njoj sam najviše zahvalan na višegodišnjoj podršci i strpljenju pri bezbrojnim i dugim čekanjima dok iščekujem taj odlučujući trenutak. U Aziji je svjetlost najbolja rano ujutro i kasno popodne tako da je preko dana, ipak, ostajalo dovoljno vremena za klasični porodični odmor.“
Neizvjesna ekonomska situacija u zemlji i ratna zbivanja u regiji uticali su da, nakon završenih studija mašinstva u Sarajevu, upiše postdiplomsku specijalizaciju iz oblasti naftnog inženjeringa u Parizu. To mu je, priča, omogućilo da relativno lako nađe posao u naftnoj industriji i učestvuje na projektima koji su se odvijali svuda osim u Francuskoj. Tako je Pavle, tokom tridesetak godina boravka u Francuskoj, praktično polovinu vremena proveo van Francuske – godinu dana u Holandiji, nakon toga pet godina u Indoneziji, potom tri godine u Angoli, godinu dana u Jemenu, godinu dana u Kataru i tri godine u Danskoj. Između tih misija vezanih za različite naftne projekte, kaže, uvijek se vraćao u Francusku, u Pariz, gdje je i sjedište preduzeća u kojem radi. I više, izričit je, ne planira odlaske izvan Francuske, osim u Trebinje makar dva puta godišnje, kaže kroz osmijeh.
