hubac

ŽELJKO HUBAČ, dramski pisac, dramaturg i direktor Drame Narodnog pozorišta Beograd

Željko Hubač voditelj je ovogodišnjih razgovora o predstavama Festivala festivala. Pauzu od itekako uspješne sezone u Narodnom pozorištu u Beogradu (preko 30 nagrada, prvo gostovanje na srednjeevropskom festivalu u Budimpešti „A“ kategorije, prvo gostovanje ovog pozorišta u Zagrebu nakon 30 godina, najavljeni prijem u Evropsku teatarsku konvenciju krajem jeseni...) provodi na relaciji crnogorsko-hrvatsko primorje uz boravak u Trebinju, gdje se, uz druženje sa festivalcima, rado odmara u Jazini i uživa u neodoljivom raštanu na suvom mesu i crnom vinu, sanjajući poziv iz Japana za prisustvo premijeri predstave koja se za narednu godinu priprema po njegovom višestruko nagrađenom tekstu „Bizarno“.

U razgovoru otkriva da bi, po svemu sudeći, komad „Derviš i smrt“ mogao igrati na otvaranju nove, rekostruisane pozorišne dvorane Kulturnog centra Trebinje u decembru, otvoreno ocjenjuje domete dosadašnjih festivalskih predstava i ukazuje na načine unapređenja smotre najbolje amaterske pozorišne produkcije u našem gradu.

„Veoma se radujem što će Dom kulture biti renoviran, juče smo, u razgovoru sa gradonačelnikom Slavkom Vučurevićem ponudili pomoć oko konsultacija iz pozorišne prakse. Gradonačelnik je to rado prihvatio, danas je Egon Savin otišao da pogleda te radove, čuli smo se i sa Miletom Buturovićem, tehničkim direktorom Jugoslovenskog dramskog pozorišta, koji će takođe pomoći. Imamo potrebu da te neke sitnice iz prakse prenesemo u taj prostor, da Trebinje dobije scenu na kojoj će moći da gostuju pozorišta iz šireg regiona. Mislim da je to najbolji način da se prosto uporedi neka praksa dramskog amaterskog teatra koji ovde postoji i profesionalnih teatara. Ja sam obećao, ako Bog da, da će pozorišna sala, čija će rekonstrukcija biti završena do decembra, bar je tako planirano - da će biti otvorena jednom od produkcija Narodnog pozorišta u Beogradu, mislim da je to nekako najprirodnije“, priča Hubač.

Još kad bi u tom komadu igrala naša Trebinjka Nataša Ninković, koja je član ansambla Drame!

- Onda smo se dogovorili – „Derviš i smrt“ Meše Selimovića, Egonova režija, eto, rešili smo čime ćemo otvoriti scenu!

Kao uspješan, višestruko nagrađivan dramski pisac i neko ko se, između ostalog, profesionalno bavi i režijom, koliko ste u dodiru sa dramskom amaterskom produkcijom, da li ste sarađivali sa pozorišnim entuzijastima u Srbiji i Republici Srpskoj?

- Veliki broj amaterskih pozorišta igrao je moje komade, dobar deo tih predstava sam video, imali su potrebu da me pozovu na premijere, nisam nikada bio u procesu rada sa njima, nikada nisam režirao u amaterskom pozorištu. Viđao sam različite predstave, imate ozbiljne amaterske trupe u Srbiji, poput Vranja, Prokuplja, u Vojvodini takođe nekoliko mesta, u Valjevu... ima dobrih školskih pozorišta kao što je gimnazijski u Gornjem Milanovcu. Sa druge strane, ima zaista i pokušaja da se samo transponuje tekst bez nekog rediteljskog rukopisa. Mislim da je tu najvažnije, a to sam govorio i kad sam bivao na tim predstavama, i ljudima koji se bave pozorištem, najvažnije je da napravite određene profesionalne uslove kada se bavite pozorištem kao amateri. Morate imati dobar dramski tekst, dobru polaznu osnovu koju možete da podržite bez velikih kompromisa, da je podržite sa glumcima, ansamblom koji imate, veoma je važno da imate dobrog pozorišnog reditelja koji je pride i pedagog. Ako se bavite amaterski režijom i, posebno, ako to radite sa izrazito mladim ljudima, onda ih dovodite u stranputicu, dovodite ih u neku zabludu da je dobro to što oni pokazuju na sceni, deru se bez pokrića, bez odnosa, bez bilo čega, i onda je taj sudar sa umetničkom realnošću jako surov. Mislim da je veoma važno da u tim amaterskim pozorištinma rade profesionalni reditelji, studenti režije, ne moraju to biti afirmisani, veliki reditelji, mogu da budu kvalitetni studenti režije, kojeg preporučuju. Nekada je na akademiji bila obaveza studenata režije na drugoj godini - rad u amaterskom pozorištu, mislim da je ta praksa potpuno nestala, što, po meni, nije dobro. Egon Savin nas je skoro podsetio da je na drugoj godini studija režirao predstavu u Valjevu, koja je otišla na MES i pobedila ovde u Trebinju 70-tih godina. Dakle, to je dobar put. Vi lako možete mladog čoveka zavesti pozorištem na pogrešan način, na stranputicu, i onda ste u njemu za ceo život ugasili pozorišnog entuzijastu. Ukoliko to uradite nekom talentovanom čoveku, onda je to još veći greh.

Vaš dramski tekst „Bizarno“ je pravi primjer šta režija učini od dobre osnove. Na vašoj zvaničnoj internet stranici stoji da je predstava rađena u BIH po vašem dramskom predlošku doživjela fijasko na gostovanju u Beogradu, dok je isti dramski tekst, u rukama dobrog reditelja, doživio i 50. izvođenje i uvršten je čak i na repertoar jednog japanskog pozorišta. Je li, uz svakako, dobru glumačku igru, rediteljski rukopis onaj tas na vagi koji određuje da li će predstava, u konačnici, biti dobra ili loša?

- Vrlo je važno da pobedite tu vrstu sujete kao pisac - dramski tekst je autohtono umetničko delo, ono je samo povod za pozorišnu predstavu. Pozorišna predstava je umetničko delo, koje je bazirano na dramskom tekstu, ali u sebi sadrži mnogo umetničkih veština koje čine jednom umetničkom celinom. Reditelji imaju taj zadatak da se bore sa glumcima koji su i privatno, neretko, jako teški ljudi, i svakako da pozorišna predstava zavisi i od talenta. Ja se sećam te predstave po tekstu „Bizarno“ u Zenici, ona je u BIH izazvala veliku pozornost, čak sam ja dobio jednu od mojih najvrednijih nagrada u Brčkom, upravo za tu izvedbu. Ta predstava se na gostovanju u Beogradu  jednostavno „raspala“, i to nije bilo dobro izvođenje. Nakon toga je Snežana Trišić, po tom istom tekstu, napravila pozorišnu predstavu koja je bila u mnogo čemu različita od prethodne iako je sledila besprekorno tekst, i napravila pravi beogradski hit. Ta predstava se zaista igra na kartu više već dugi niz godina, bila je na Sterijinom pozorju, u ovom trenutku je najnagrađivanija predstava Narodnog pozorišta, ima nekih 17 nagrada. U profesionalnom pozorištu je izuzetno važno ko režira, ali u pedagoškom smislu, gde vi upotrebljavate teatar ne samo zarad umetnosti, edukacije nego i odvođenja sa ulice, zarad pravljenja nekog vrsta hobija, interesovanja koje će biti važno za vaš budući život, u tom i takvom okruženju je jako važno imati kvalitetnog reditelja - napraviti dobru umetničko delo, dobru celinu, iz glumca izvući maksimum i trasirati mu put ukoliko želi da se bavi pozorištem, pokazuti mu gde su te prepreke koje mora da savlada. Mi smo to sinoć jako dobro videli na primeru gostiju iz Čakovca, gde su uzeli sve profesionalne postulate - sasvim pristojan dramski tekst koji ima „glavu i rep“, dobar rediteljski postupak, rad s mladim ljudima, tema koja se njih tiče, i tema kojom prebacuju „rampu“. Oslobodio ih je, puno je energije bilo u njima, uverljivosti, u ansamblu ima troje jako talentovane dece koje je reditelj prepozano i dao im najznačajnije role. Time smo dobili uzbudljivu celinu koja je digla i publiku na noge, i mi, koji se bavimo pozorištem smo bili zaista vrlo zadovoljni, što se ne bi moglo reći za prethodnih nekoliko večeri, ne računajući predstavu iz Stare Pazove, koja je pravi „pozorišni bum“ ali u drugoj vrsti izraza - koreodrami.

Do sada smo vidjeli najprije koreodramu koju pominjete, Nušićev klasik u novom čitanju, „Hasanaginicu“ u Isakovićevoj dramatizaciji, scensko čitanje socijalno angažovanog teksta Ljudmile Razumovskaje i adaptaciju čuvenog romana „Mi, djeca sa stanice ZOO“. Uz žanrovsku raznolikost, dosadašnje festivalske predstave igrali su, ukupno gledajući, uz svega nekolicinu starijih glumaca, mladi glumci, većinom srednjoškolci, bilo je čak i osnovaca. Da li su, po vama, za takav uzrast, odabrani prikladni dramski predlošci?

- Nisam taj koji misli da postoje prepreke za bilo šta. Mislim da je u životu sve dozvoljeno, samo – to je jedna vrsta odgovornosti. Ako već želite da budete ambiciozni, bezobrazni, bilo šta na tu temu, morate to raditi sa pokrićem. Nemam ništa protiv toga da stanete pred grupu mladih ljudi sa dramskim tekstom koji zahteva neki drugi uzrast, ali to morate opravdati. Komad „ZOO“ je primer kako dobro odabrati tekst. I tekst predstave „Doma“ Ljudmile Razmovske je prikladan uzrastu, ali u toj predstavi postoji rediteljski problem, ta celina nije izrežirana, nije umetnički potcrtano u pravcu jedne jasne rediteljske ideje, u pravcu razvoja dramske radnje. Deca su interpetirala tekst, desio se i peh sa pet zamena u jednom kratkom vremenskom periodu, ali izbor teksta je važna stvar, kao što je svaki segment važan, ali taj izbor mora da nosi pokriće. Neko kaže - radićemo Hamleta, hajde dobro, a to je sve osim Hamleta. Mislim da je dobro da srednjoškolska pozorišta traže sebi adekvatne dramske tekstove, što bliže svojim godinama. Teško je baviti se pozorištem a ne pričati o temamama koje vas se tiču. Vi morate prosto, da pokažete, čini mi se, određeni bunt protiv nekog establišmenta, nekih stvari kojima ste okruženi, što bi rekao Čerčil - dok si mlad budi levičar, a desničar kao mator. Mislim da je repertoar mladih - satira, društveno angažovani komadi, nešto što je okruženje mladih ljudi, ono je zaista mračno. Mi smo, na žalost, učinili sve što smo mogli kao generacija da devastiramo čitav niz moralnih vrednosti, ali u tom slučaju smatram da je bavljenje amaterskim pozorištem jedan dobar ventil, dobar prostor gde ćete se - ne sakriti od svakodnevice nego ćete naći hobi kojim ćete pobediti svakodnevicu, neku svrhu, i još ako ćete progovoriti o toj svakodnevici, onda to ima kompletan cilj. Ako vi radite l art pour l art umetnost u jednom amaterskom pozorištu, sa željom da napravite neku vrhunsku umetničku predstavu kojom ćete nadigrati Iroda, onda je to neminovno i pretenciozno i sudar sa umetničkom realnošću će biti jako bolan po celu tu trupu.

Od dosadašnjih predstava, samo jedna je bila u neverbalnom teatru, i, po ocjenama i publike i struke - u pitanju je uspješna predstava. Neverbalni teatar prevazilazi sve barijere: jezičke, geografske, etničke, sociološke... Zašto samo rijetki u dramskom amaterizmu stvaraju pod okriljem alternativnog teatra?

- Predstava „Ad infinitum“ je iz korpusa plesnog teatra i zaista je teško baviti se plesnim teatrom bez nekih vrlo važnih tehničkih i umetničkih predznanja. Reditelj Miroslav Kožih je očigledno poznavalac plesnog teatra, on dugo radi sa tom trupom i pretpostavljam da se zbog toga amaterska pozorišta retko time bave. Ali to su predstave kojima vi možete da dosegnete određene profesionalne kvalitete, mislim da ta predstava u domenu plesnog teatra može da stane bara-bara sa čitavim nizom plesnih teatara u Beogradu, od Plavog pozorišta, Bitef Dance Companu, Dah teatra... Vidi se da je reditelj sa njima sarađivao, da je dugo radio sa ovim ljudima u domenu plesnog teatra. Za to treba vremena, temeljnosti, puno energije. Bojim se da mi nismo skloni temeljnom radu, tako da je to, možda, jedan od razgloga zbog čega plesnog teatra nema previše u amaterizmu...

Kako biste ocijenili rediteljska rješenja dosadašnjih predstava, jesu li vam se svidjeli njihovi pristupi?

- Kvalitetan rediteljski pristup video sam u predstavama „Ad infinitum“ i „ZOO“. Bojim se da sve ovo što sam izgovorio u međuvremenu odnosi se na te, po meni, jako loše rediteljske postupke koje smo videli u tri predstave između ove dve. Ne bih mogao govoriti o rediteljskim postupcima, jer se bojim da ih i nema u te tri predstave, i to se vidi, u krajnjoj instanci, i u samom finišu. Što, svakako, ne znači da ti ljudi nemaju ono potrebno pedagoško umeće rada sa mladim ljudima. Tu vidim, pre svega, rediteljku ansambla iz Makedonije, koja kao glumica zna da na pedagoški način pristupi mladim ljudima...

Generalno, kako ocjenjujete kvalitet pet dosadašnjih predstava Festivala festivala, ako s jedne strane, uzmete u obzir da je riječ o komadima koji su u Trebinje došli sa predznakom najboljih u amaterskoj pozorišnoj produkciji i, sa druge strane - kada imamo u vidu uslove u kojima ti ansambli stvaraju iz čiste, nepatvorene ljubavi i entuzijazma? Čuli smo da, recimo, teatar „Total“ još uvijek nemaju prostorije za rad.

- U pozorištu se računa samo to što vidimo. Sve te neke stvari, koje su ustvari uzroci, nisu važni ukoliko izrode određene posledice koje su negativne. Strašno je što 'Total' nema prostor, gledao sam nekoliko njihovih sjajnih predstava sa tim istim ansamblom, mnogo boljih od izvedene „Hasanaginice“, oni su pokazali da i bez tog prostora mogu da proizvedu dobre predstave. Ovo je selekcija koja se bazira na odlukama žirija nekih određenih sredina, a ja moram da priznam - u nekoliko ovih predstava koje sam video jako sumnjam u sud tih žirija. Ne mogu da verujem da u Makedoniji nema bolje amaterske predstave od one koju smo videli neku veče - da budem direktan do kraja. Sa druge strane, selekcija je ono što dobijete tokom sezone. Jeste prošlogodišnja produkcija festivala bila bolja, za malo veću nijansu bolja nego ovogodišnja, ali mislim da prošle godine nismo imali ovako dve kvalitetne predstave kao što su predstave iz Stare Pazove i Čakovca, kada su u pitanju mladi ansambli. Kad poredim, plus ima i jedna i druga. Evidentno je da postoje sredine u kojima dramski amaterizam ima određeni dignitet, podršku društva, i sredine u kojima toga nema. To se iz ovog festivala jako dobor vidi. Verujem da bi bilo jako dobro ako bi rezultati žiriranja, a žiri je zaista kompetentan ove godine, bili dobra poruka određenim sredinama - da se na drugi način pozabave amaterskim pozorištem, da stvore uslove za rad i produkcione uslove, makar minimalne, kako se ne bi gušila dobra umetnička atmosfera i ugasio se amaterizam...

Vodite razgovore nakon svake festivalske predstave. Koliko su te sesije, po vama, svrsishodne? Ima li istinske pozorišne kritike, kreativne polemike ili su prevagnula dodvoravanja? Koliko su današanji ansambli spremni da prihvate i primjene dobronamjernu kritiku?

- Mislim da smo za jedan dobar okrugli sto dovoljni Dragan Koprivica i ja, da se našalimo. Ljudi iz nekog obzira ponekad ne žele da kažu neke stvari, a da bi nešto rekli - govore mahom o sebi, istoriji pozorišta, traže ugao da bi dodelili neki kompliment. Duboko verujem da je svrha ovih razgovora u tome da se otvore pitanja, pokušavam uvek da definišem nekoliko tema o kojima bismo mogli da polemišemo, unesem određeni polemički ton u te teme i prepustim kolegama, gostima festivala da o tome pričaju. Neki od njih prihvate taj dijalog, neki ne. Duboko verujem da je atmosfera koja se stvori na okruglom stolu dobar reper ansamblima da vide dokle su domašili u svom umetničkom pregnuću... U razgovorima treba da učestvuju svi, to je prostor u kojem treba čuti svačije mišljenje, svako je prozvan da nešto kaže, svakako i festivalska publika...

Iz vašeg bogatog iskustva u pozorištu, koji su načini unapređenja Festivala festivala?

- Koncept Festival je definisan, to je festival najboljih amaterskih pozorišta eks-ju regiona, i to je koncept sa tradicijom. Ono što bi moglo da se unapredi jeste način da se kroz konkretne radionice pozabavimo glumačkim, pre svega, a potom i dramaturškim, rediteljskim unapređenjem, da master klase drže glumci, reditelji i pisci od autoriteta. Kada bi ovde došao Egon Savin da drži rediteljski master klas, Mirjana Karanović ili Milena Marković -glumački ili dramaturški, to bi amaterima jako značilo, to bi podrazumevalo da neki predstavnici svih pozorišta budu ovde, to iziskuje određena finansijska sredstva, i ne znam u kojoj su mjeri mogući. To bi bilo u slavu amaterizma jako dobro, da se amateri susreću što više sa vrhunskim profesionalcima, koji su, pride, još dobri pedagozi, profesori na akademijama. Mislim da je to dobar pravac. Neko je predložio da se napravi revija studuentskih predstava, takozvanog školskog pozorišta, što ne bilo loše. Onda bi mladi ljudi, studenti pokazivali maldim ljudima koji zamišljaju da budu glumci - kako izgledaproces rada na fakultetu i kakav je njegov finalni proizvod... Mislim da bi i interakcija ljudi na nivou sličnih godina bila zahvalna i interesantna, i to zahteva dodatna sredstva. Siguran sam da bi akademije u regionu - beogradska, sarajevska, zagrebačka, obezbedili programe i da bi ti studenti došli u Trebinje na sedam dana samo za smeštaj i klopu, ništa više. Mislim da postoji prostor za unapređenje festivala, ali taj prostor na pametan način treba organizovati. Za takvo nešto za narednu godinu neophodno je da pripreme počnu već sada a ne u maju naredne godine. Suština jeste da festival ove vrste možete da unapredite ukoliko profesionalce suočavate sa ameterima. Samo tako ćete dovesti do boljitka za dramske amatere, i u krajnjoj instanci, približiti amatere u tom umetničkom smislu nekim visinama koje su u amaterizmu reperne. Ako poredimo loše profesionalno pozorište sa dobrim amaterskim, onda nismo ništa napravili. Ne bih da pravim neku nadmenu distinkciju između profesionalizma i amaterizma, hoću da ukažem na to da je dramski amaterizam specifičan, osoben put u umetnost koja treba da oplemeni naše živote...

V.M.

( fragmenti iz razgovora u Hronici Festivala festivala u programu Radio Trebinja)