„Mi smo prije desetak godina imali tri ili četiri manifestacije godišnje. Sad smo uspjeli da kreiramo situaciju da u jednom malom Trebinju skoro svaki dan imate neko dešavanje. Srećna je okolnost da imamo naš Kulturni centar, da je u posljednje vrijeme vrlo aktivna i Narodna biblioteka, naravno i naš Muzej Hercegovine, ali nikako ne smijemo zaboraviti ni doprinos Akademije likovnih umjetnosti. To su četiri ustanove kulture koji za jedan mali grad imaju zaista obiman i širok opseg aktivnosti. Danas gdje god da spomenete Trebinje u smislu kulture – to se već doživljava kao prilično ozbiljna priča“, kaže direktor Kulturnog centra.“
Miljan Vuković
Kulturni centar Trebinje u aprilu će obilježiti svoju prvu deceniju, koliko postoji kao organizaciono samostalna javna ustanova. Za prvi okrugli jubilej 25. aprila biće priređena velika izložba u okviru projekta „Rebrendiranje ustanova kulture zapadnog Balkana“, na kojoj će biti predstavljen i novi vizuelni identitet Kulturnog centra.
I za osnivanje ustanove moglo bi se reći da nije riječ o utemeljenju nečeg novog, koliko o svojevrsnom rebrendiranju postojećeg - organizovanog kulturnog života koji se, okupljajući kreativce i predstavljajući njihova postignuća, decenijama ranije razvijao pod krovom najreprezentativnijeg javnog objekta u gradu – Doma kulture.
Na tome još od početka razgovora insistira i naš sagovornik - direktor Kulturnog centra Miljan Vuković, svjestan one gotovo poslovične slabosti čovjeka - da vrijeme računa od sebe i da olako zaboravlja svaki onaj kamen koji je u jednu višedeceniju tradiciju ugrađivala svaka prethodna generacija.
„Kulturni centar je u svakom smislu nasljednik Doma kulture i treba ga posmatrati kao ustanovu sa tradicijom još od kraja šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je završen i useljen ovaj prostor. A od tada ovaj prostor nije mijenjao namjenu, bez obzira što je Dom kulture organizaciono bio u okviru nekih drugih ustanova. Dakle, od kraja šezdesetih ova ustanova je servis građana Trebinja u oblasti kulture. Kroz sve ovo vrijeme, nekad više nekad manje, uspijevala je da odgovori potrebama građana“, ističe Vuković.
Koliko danas uspijeva da odgovori tim potrebama – pitanje je koje nas je i dovelo u Kulturni centar. Tim prije što se ne možemo oteti utisku da je kulturni život grada posljednjih godina prodisao punim plućima. Ni ambicija Trebinja da drugima sebe predstavlja kao „grad kulture“ ne zvoni više samoreklamerski pretenciozno niti bez pokrića. Svemu tome su, smatra Vuković, doprinijele i neke opšte prilike i povoljne okolnosti...
„Ne znam koliko su ljudi toga svjesni, ali mi danas prisustvujemo zaista razvoju grada. Sa gradom se razvijaju i njegove ustanove kulture. Možda je kultura upravo polje koje se najbrže i najviše razvija. Mi smo prije desetak godina imali tri ili četiri manifestacije godišnje. Sad smo uspjeli da kreiramo situaciju da u jednom malom Trebinju skoro svaki dan imate neko dešavanje. Srećna je okolnost da imamo naš Kulturni centar, da je u posljednje vrijeme vrlo aktivna i Narodna biblioteka, naravno i naš Muzej Hercegovine, ali nikako ne smijemo zaboraviti ni doprinos Akademije likovnih umjetnosti. To su četiri ustanove kulture koji za jedan mali grad imaju zaista obiman i širok opseg aktivnosti. Danas gdje god da spomenete Trebinje u smislu kulture – to se već doživljava kao prilično ozbiljna priča“, kaže direktor Kulturnog centra.
POŽELJNA REFERENCA U BIOGRAFIJI
Dobrim dijelom upravo zahvaljujući kreativnoj saradnji sa Akademijom likovnih umjetnosti, likovni program Kulturnog centra danas je možda i najsadržajniji dio ponude ove ustanove kulture. Kroz tri decenije rada akademija je osnaživala svoj institucionalni autoritet i stvaralačku bazu, a negdje je i grad sa svoje strane prepoznao obavezu da se nastavnom kadru i studentima koje se ovdje školuju omoguće redovniji i neposredniji susreti sa onim što je aktuelno na likovnoj sceni regiona. Ljestvica je rasla naviše a Trebinje je, kaže Vuković, postajalo sve poželjnije mjesto za izlaganje za umjetnike iz cijele regije. Novina od prošle godine je da Kulturni centar svoj likovni program na godišnjem nivou profiliše raspisivanjem javnog poziva.
Galerija - najaktivniji dio Kulturnog centra
„Moram da priznam da je to bilo donekle i u iznudici. Ako nemate nikakva pravila, dešava se da svi počinju da intervenišu za svoje kolege, prijatelje i pozanike – da im se omogući da izlažu u Kulturnom centru u Trebinju jer je to sada postala kvalitetna referenca u vašoj umjetničkoj biografiji. Formirali smo i savjet galerije Kulturnog centra, kao selekciono tijelo, čiji je predsjednik uvijek dekan Akademije likovnih umjetnosti u Trebinju, a članovi - direktor Kulurnog centra i načelnik za kulturu u Gradskoj upravi. Već nakon prvog raspisanog konkursa mogli smo se uvjeriti koliko smo zaista poželjno mjesto za izlaganje – 125 umjetnika je tada konkurisalo...“
Kreiranje likovnog programa, pojašnjava Vuković, osmišljeno je na način da se kroz konkurs selektuje deset izložbi koje će trebinjskoj publici biti predstavljene u jednoj godini. Pritom, planira se i nekoliko termina za izložbe po pozivu. Ove godine na konkurs se prijavilo 85 umjetnika...
Izlagački konkurs prednost daje savremenom likovnom izrazu
„Selektovali smo dosta dobar program. Nimalo ne zaostaje za nekim programima koji su formirani u galerijama i muzejima u regionu, a koje su nosioci likovnih scena u svojim državama. Uz malu ogradu - da se u našoj selekciji ipak radi o savremenoj likovnoj produkciji, umjetnicima koji su i danas aktivni a bave se nekom vrstom savremenog izraza. Ali smo zaista insistirali na kvalitetu i da izložbama ponudimo takav likovni izraz koji će da zadovolji potrebe i ljudi koji su u likovnoj struci i naših sugrađana. Ali ono što želim posebno da naglasim i do čega je meni jako stalo – u Kulturnom centru vrata su uvijek otvorena i za trebinjske likovne stvaraoce. Nikad ne treba smetnuti s uma da je riječ o ustanovi koja je trebinjska, koja je izgrađena sredstvama građana ovog grada i treba da služi Trebinju i njegovim umjetnicima“.
STARE I NOVE KULTURNE TRADICIJE
Festivali i tradicionalne godišnje manifestacije čvorišna su mjesta trebinjskog kulturnog kalendara. Nekima sa višedecenijskim istorijatom postojanja posljednjih godina pridružuju se nove, koje svoju tradiciju na trebinjskim pozornicama kulture tek grade. Kalendar postaje sve gušći a u ljetim mjesecima gotovo da i nema dana koji nije u znaku neke višednevne svetkovine.
Generacije koje su gradile najstarije trebinjske tradicije – poput godišnjih manifestacija posvećenih Dučiću ili pozorišnog Festivala festivala - kroz sve ove decenije, smatra Vuković, uspjele su da naprave takve brendove u kulturi da su oni i danas nezamjenjivi. Tim prije zaslužuju da se o njima posebno vodi računa – da se povremeno i „rebrendiraju“ kako bi i u nekom drugačijem vremenu zadržali istu svježinu. Tu ne misli, napominje naš sagovornik, na neke konceptualne ili programske promjene koliko na potrebu uključivanja savremenih dizajnerskih alata za bolju komunikaciju sa publikom.
„Recimo, ljudi koji su stvarali Festival festivala radili su sa alatima koji su bili dobri u njihovo vrijeme, ali je danas potrebno festival priseliti i na društvene mreže i virtuelni prostor - i napraviti atmosferu da Trebinje tih dana zaista živi sa festivalom. 'Trebinje džez festival' je primjer kako to može da funkcioniše. Kultura je kao i svaki drugi proizvod, ona traži svoje mjesto na tržištu i mi moramo tragati za načinom kako da taj proizvod 'upakujemo' da bi ga neko, uslovno govoreći, kupio.“
U BIOSKOPU GODIŠNJE PREKO DESET HILJADA POSJETA
Već duže vremena ljubitelji filma u Trebinju ne čekaju dugo da u našem bioskopu pogledaju i najnovija ostvarenja domaće ili inostrane filmske industrije. Sklapanjem ugovora sa četiri distibutera, Kulturni centar danas je u prilici i da bira filmove za bioskopski repertoar.
„Tako to funkcioniše već neko vrijeme – sad smo mi ti koji raspisujemo konkurs na koji se javljaju distributeri sa svojom ponudom filmova i cijenom, a onda smo opet mi ti koji selektujemo filmove za naš mjesečni repertoar. Ono što biramo uglavnom su holivudski blokbasteri. Mislim da je važno da jedan grad ima blokbastere ako pretenduje da zaista ima atribut grada. Mi smo sa bioskopom uspjeli da napravimo ozbiljan iskorak. Ako je, recimo, premijera u Beogradu danas - projekcija u Trebinju bude već za dan ili dva. Najbolji pokazatelj koliko bioskop dobro radi je da svake godine prebacimo deset hiljada posjeta. Praksa na kojoj smo takođe insistirali je da u bioskopu film igra bez obzira na broj prodatih karata. U vrijeme projekcija možete kad god hoćete da svratite u bioskop i tamo će biti film koji je najavljen pa makar bili i jedini gledalac“, ističe direktor Kulturnog centra Miljan Vuković.
Upravo je Kulturni centar organizator najmlađeg „Trebinje džez festivala“ – dok je kod drugih u ulozi suorganizatora, uglavnom sa zaduženjima tehničkog „izvođača radova“. Ipak, kad nešto kreće od vas oslobođeni ste one specifične odgovornosti prema tradiciji. Drugim riječima, kazaće naš sagovornik - imate igračku sa kojom možete da se igrate. U slučaju džez festivala, organizatori se trude - ne samo da je jednako prisutan i u virtelnom prostoru, već i da osvaja neke nove realne prostore oko nas, da u njima otkriva potencijal pozornice kulture.
„Kad nešto gradite od početka, onda možete da osmislite posve nov koncept, kao što smo mi osmislili da se festival dešava na pet različitih lokacija, da svako veče bude neka nova, razmišljajući da svaka ta lokacija na neki način bude dio festivala. A mi u Trebinju imamo takve lokacije - na njih šta god da postavite, sigurni ste da će to funkcionisati.“
Vlatko Stefanovski na Trebinje džez festivalu
Džez festival je već nakon dva izdanja osvojio srca Trebinjaca, ali direktor Kulturnog centra insistira da ne zaboravimo još jednu tradiciju koja tek nastaje, a koja je im je, kako kaže, i važna i posebno draga. Kampus za savremenu fotografiju „Superekspozicija“ u septembru će organizovati četvrtu godinu zaredom.
„Za kampus selektujemo 15 studenata iz čitavog regiona, za koje tih deset dana svakodnevno organizujemo radionice, a na kraju i izložbu. Kad imate kvalitetne predavače, nevjerovatno je koliko studenti mogu da dobiju od znanja za tih desetak dana provedenih u Trebinju, a što nemaju priliku da uče na svojim fakultetima“.
Dobra iskustva ohrabruju uvjerenje da će i trebinjski kampus postati zapažena referenca u stručnim i umjetničkim biografijama fotografa. Pritom, grad ne košta ništa. Kampus finansira Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske, uz međunarodne donatore, kao što su Gete institut ili Francuski kulturni centar, koji su im obezbjeđivali predavače. Odnedavno su dio i jednog UNESKO-og projekta koji će kampus dodatno osnažiti - vezama sa drugim sličnim festivalima...
KULTURA MIMO GRADSKOG BUDŽETA
Ovo je samo jedan od primjera dobre prakse kako ambicije u kulturi neke sredine ne moraju nužno biti ograničene mogućnostima lokalnih budžeta. Vuković ističe da Kulturni centar, bez obzira što je ustanovi Grad osnivač, gleda koliko je moguće više da rastereti gradski budžet obaveze finansiranja različitih manifestacija. Postoje razne druge adrese, domaće i međunarodne, koje donatorskim sredstvima mogu da podrže ove napore.
U ranije pomenutom projektu o rebrendiranju, koji se finansira kroz EU program „Kreativna Evropa“, Kulturni centar je nosilac aktivnosti među sedam partnera iz regiona - a čitav budžet je bio pola miliona evra. I umrežavanje sa drugim institucijama kulture može donijeti niz benefita – ponajviše što otvara prostor za kreativnu saradnju a na prilično skromnom tržištu kulture regiona zajedničnim nastupom uvijek se može postići više.
Središte kulturnog života grada (sa Music& More Summerfest-a)
Istina, nastavlja Vuković, Grad učestvuje jednim dijelom u finansiranju džez festivala, ali se sredstva obezbjeđuju i sa raznih drugih adresa – od institucija Srpske i BiH do privrednih društava zainteresovanih za sponzorstvo.
„Prostor koji još nije dovoljno iskorišćen, a zaista postoji - jeste onaj sponzorski. Kroz džez festival vidjeli smo da to u Trebinju može da funkcioniše. Različite firme, za koje uopšte ne biste vjerovali da će učestvovati spozorski, same su počele da nam se javljaju nudeći dvije ili tri hiljade maraka da im se postavi logo na festivalu. Nije teško razumijeti zašto - ako znamo da će, recimo, Vlatko Stefanovski nastupati na našem festivalu i ponešto sa tog nastupa vjerovatno podijeliti i u virtuelni prostor, a ima milionsku publiku na društvenim mrežama. Mi nismo baš iz ove priče ali učimo od drugih, pa smo za festival koji spremamo za ovu godinu kreirali i posebne sponzorske pakete“, kaže Vuković.
ŠTA SA POZORIŠTEM?
U pozorišnoj djelatnosti, kaže naš sagovornik, Kulturni centar još uvijek ne uspijeva da postigne ono što je planovima zacrtano.
„Organizujemo gostujuće predstave – ali to ipak nije naša produkcija. Za sad je naše pozorište ostalo na marginama. Ono svakako zaslužuje da mu i Kulturni centar i grad u cjelini posvete više pažnje. Da se negdje konačno definiše i strateški postavi - šta da se radi sa pozorištem. Pa i da se otvori pitanje treba li Trebinju, možda, profesionalno pozorište - imamo li kapacitete u smislu kadra ili potreba za takvim pozorište kada je publika u pitanju“, ističe Vuković.
S vremena na vrijeme trebinjski pozorišni kreativci zaista su znali da nas obraduju zapaženim postignućima, ali produkcijski pozorište uglavnom živi - privremno i povremeno. I priča da se profesionalizuje ova djelatnost, čini se, stara je koliko i samo pozorište u Trebinju. Kroz sve te decenije od priče se nije mnogo odmaklo.
Danas je povoljna okolnost, napominje Vuković, što grad ima nekoliko školovanih glumaca sa već zapaženim ulogama u drugim pozorištima ili na filmskom platnu, ali je drugo pitanje koliko bi njima uopšte bila interesantna ponuda da se vrate i rade u Trebinju. Drugi problem je vezan za finansije.
„Pozorište košta – to je možda i najskuplja umjetnička djelatnost. Grad bi trebalo da se odredi da li je možda rješenje u nekoj vrsti komercijalnog pozorišta, što mislim da ovdje može da funkcioniše. Sigurno postoji publika koja će biti spremna da plati i tu kartu kad prepozna da je nešto dobro. Možda je to jedno od rješenja - da pokušamo sa predstavama koje bi biti komercijalne“, mišljenja je Vuković.
Složićemo se sa sagovornikom da Trebinjci vole svoje pozorište i da domaće predstave obično napune salu Kulturnog centra. Uz ono, uvijek subverzivno, ali - da je i ulaz obično besplatan ili sa nekom simboličnom cijenom.
„Uvjeren sam da bi bio potpuni šok za posjetioce kada bismo sada na nekoj izložbi insistirali da se katalog prodaje. A što je potpuno normalno u svakom muzeju ili galeriji - jer je neki dizajner tu ipak uložio trud a koštala je i štampa. To je, dakle, problem koji smo mi sami sebi stvorili. Ne samo kad je pozorište u pitanju, već kultura uopšte. Ljude smo prosto navikli da je kultura besplatna. A ne može biti...“
