Uoči otvaranja 67. Festivala festivala, smotre najboljih ostvarenja amaterske pozorišne produkcije regiona, u Kulturnom centru priređen je omaž preminulom crnogorskom reditelju i dramaturgu Goranu Bulajiću, jednom od obnovitelja manifestacije i članu Umjetničkog savjeta Festivala festivala.
Na voljenog kolegu i pozorišnog znalca izuzetnog autoriteta, zajedničke godine festivalskih druženja u Trebinju i njegov stvaralački trag u dramskoj umjetnosti Crne Gore i regiona podsjetili su članovi Umjetničkog savjeta festivala Slobodan Vujović, Slobodan Radović i Zoran Đerić, reditelj Dragan Koprivica i glumac Dobrilo Čvorović.
Omažu su prisustvovali i članovi porodice Gorana Bulajića – brat Strahinja, kćerke Tamara i Katarina i bratić Bogdan.
U bioskopu Kulturnog centra prikazan je i film „Sjećanje na Gorana“, koji je rađen po scenariju Janka Jelića a u produkciji Nikšićkog pozorišta.
Potom je u pozorišnoj sali glumac Vojo Krivokapić izveo monodramu „Bizmismen“, koju je još prije 30 godina režirao Goran Bulajić, po tekstu Miodraga Karadžića.
Slobodan Vujović: IN MEMORIAM
Retkost je da se u jednom čoveku u venac dobrote, čojstva, odanosti, lepote upletu sve ove Božije datosti. U našem Goranu smo sve ovo imali, potajno mu se divili, da on ne vidi, jer bi to uvredilo njegovu ljudsku skromnost neizmerno uzvišenog karaktera.
Svojim stasom, glasom, a iznad svega, dobronamernošću u svim poljima svoga delanja, imponovao je svima nama koji smo ga znali i sa njim radili na poljima pozorišne umetnosti, imajući u njemu pravilo prema kome se mogao meriti kvalitet svakog pozorišnog čina prezentovanog na našem Festivalu festivala.
Teško je zamisliti da ga neće biti fizički u Trebinju, ali, imajući u vidu njegove zasluge, siguran sam da će ubuduće kucati u našim srcima svih festivalskih dana.
U našim srcima naći će se na najlepšem mestu naših sećanja.
Gorane, nećemo te zaboraviti i neka te Bog čuva u Rajskom naselju.
Neka je večna slava i mir našem samo fizički odsutnom Goranu Bulajiću.
Njegov duh je iznad nas.
Slobodan Radović: SEĆANJE
Pre godinu dana, u razgovoru posle predstave Travničkog pozorišta, zabeležene su reči Gorana Bulajića: „Svi mi igramo utakmicu sa izvjesnim rezultatom, i u svakom smislu, zna se ishod. Draž pozorišta je da tu utakmicu igramo na različite načine. Ova priča amatera iz Travnika je superiorno demonstriranje toga, izveli su je vrlo šarmantno i jednostavno. Napravili su lijepu, prijemčivu, meni vrlo blisku priču. U njoj se osjeća radost pozorišta, to je uspjeh i igra.“
Uvek precizan u svojim dobronamernim procenama, Goran je sa puno takta, analizairao prikazane predstave, pomažući ansamblima svojim korisnim sugestijama. Takođe, Goran je angažovano, stručno i inventivno učestvovao u radu Umetničkog saveta Festivala festivala.
Zoran Đerić: USPOMENA NA GORANA BULAJIĆA
Goran Bulajić i ja smo imali tri zajedničke tačke: Trebinje, Festival festivala i pozorište.
Iako smo se susretali i ranije, na pozorišnim festivalima u Kotoru, Subotici i Novom Sadu, tek je Trebinje, tokom druge polovine jula meseca, bila prilika da se intenzivno susrećemo i družimo. Bilo je to pre dvadeset godina. I nastavilo bi se tako i ovog leta da Goran nije otišao na drugu stranu.
Goran je bio pozorišni i televizijski reditelj. Ja sam, tokom tih godina, uglavnom bio na mestima upravnika Pozorišta mladih u Novom Sadu i upravnika Srpskog narodnog pozorišta. Neprestano smo pričali o mogućnostima naše saradnje, o tekstovima i autorima koje bi on mogao da režira u nekom od pozorišta u Novom Sadu. Pričali smo i o glumcima, kao i o mnogo čemu drugom. Ipak, okolnosti nam nisu išle na ruku i do naše pozorišne saradnje nikada nije došlo.
Samo jednom, prošle godine, uspeli smo da u Srpskom narodnom pozorištu gostuje Nikšićko pozorište sa Nušićevim „Sumnjivim licem“, a u režiji Gorana Bulajića. Tom prilikom su prvi i poslednji put sedeli jedan pored drugog u sali Srpskog narodnog pozorišta, posle toga u pozorišnom klubu „Sterija“ i, kasnije, u Njegoševoj ulici, u bašti jednog kafića. Dugo smo se dogovarali o mogućnosti da Goran režira neki domaći tekst u pozorištu koga sam tada i još uvek vodio. Razgovarali smo o Miodragu Karadžiću i o njegovom poslednjem, još uvek ne postavljenom tekstu, koga mi je poslao mejlom, neposredno pred svoju smrt. Ostao mi je kao testament.
Goran Bulajić je mnoge komedije Miodraga Karadžića postavljao na scenama u Crnoj Gori, kao i na televiziji. Bile su to uspešne režije, popularne, i danas rado gledane.
Prošle godine, na 19. Festivalu glumca u Nikšiću, očekivao sam da se sretnemo i nastavimo dogovore. Bio sam član žirija Festivala, a Goran je trebalo da vodi razgovore posle predstava.
Kada sam stigao u Nikšić, 6. novembra 2023. godine, nazvao sam Gorana telefonom, radostan što ćemo se videti i družiti u njegovom gradu. Javio mi se, rekao da je bolestan, da je u bolnici i da neće moći da prati Festival. Tako je ostalo do kraja. Pitao sam ga o kakvoj bolesti se radi, samo mi je odgovorio da je u pitanju „stara boljka“ i da se nada da će to brzo rešiti. Nažalost, to se nije desilo. Ta „boljka“ je preuzela Gorana, mog i našeg prijatelja, kolegu, člana Saveta Festivala festivala, pojavu i glas koje smo rado gledali i slušali i pre i posle gledanja festivalskih predstava, u kafani, za stolom, ili u nekoj bašti, uz piće i druženje.
Ostao je Goran u našim sećanjima, u našim festivalskim noćima, jedinstvena pojava, pozorišni znalac i autoritet pozorišnicima iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Hrvatske i svuda gde je bio i režirao pozorišne predstave.
Neka mu je večna slava!
Dragan Koprivica: SLOVO O GORANU
U moja brojna sjećanja o Goranu Bulajiću, dramaturgu, pozorišnom i TV reditelju, izuzetnom čovjeku, s kojim sam imao čast i lično da sarađujem, utkala se i bolna storija o njegovom preranom odlasku...
Devetnaestog novembra prošle godine vozio sam se autobusom ka moru kad mi je zazvonio telefon, nakon čega sam čuo brižan glas Sloba Vujovića, koji mi je sa sjetom prvo kazao: “Jesi li čuo, Boga ti, umro je naš Goran...”
U znak mog snažnog nepristajanja na kobnu slutnju, samo sam pomislio: “Daj Bože, da to nije Goran Bulajić.”, i usplahireno sam pitao: “O kojem Goranu govoriš?”, a Slobo muklim tonom, punim pijeteta, odgovorio: “O našem Goranu... Bulajiću...”
Malo kasnije završio se naš razgovor pun pijeteta zbog odlaska vrsnog čovjeka i stvaraoca, a Slobo dodao i da je čuo kako se Goranovo zdravlje iskomplikovalo nakon jednog puta autom van Crne Gore, i da su ljekari naprosto bili nemoćni...
Nakon razgovora ćutao sam pogođen zbog bolne vijesti, koja je ožalostila mnoge u Crnoj Gori i šire. Bio sam pritom svjestan da je sa Goranom nepovratno otišlo i cijelo jedno vrijeme, kojem je on dao osoben pečat...
Potom sam provjerio portale, na kojima je s posebnim pijetetom stajala vijest da je preminuo naš čuveni dramatrurg, pozorišni i TV reditelj Goran Bulajić, čijom smrću su mnogo izgubili i Crnogorsko narodno pozorište, i TVCG, i naša cjelokupna savremena kultura.
Na Goranov iznenadni odlazak nakon nesmanjenog životnog tempa tokom više godina, uz narušeno zdravlje, mada se nikad nije žalio, sve se bilo okrenulo protiv njega kao u najgorem filmu. Crna Gora je s tugom primila obavijest o Goranovoj smrti, svi mi, njegovi prijatelji, izgubili smo vrsnog druga i stvaraoca, čije smo savjete uvažavali i učili uz njegova enciklopedijska znanja.
Goran Bulajić je ostavio svoj veliki ljudski i stvaralački trag u Crnoj Gori, od svih uvijek poštovan u radu s dramskim amaterima Crne Gore, posebno sa profesionalnim teatrima kod nas i na Balkanu, uvijek i svugdje rado dočekivan kao strpljiv, iskusan znalac, koji je nesebično prenosio svoja iskustva iz pozorišne i filmske radionice, a koji je na kraju sagorio u svom vječnom poletu vršeći brojne obaveze u kulturi Crne Gore i regiona.
Goran ostaje u našim sjećanjima kao erudita, znalac hiljadu poslova u kulturi, odmjeren i gospodstven, vazda spreman da sasluša sabesjednika, i u dobroj namjeri iznese svoja nepresušna iskustva i znanja, zbog čega su ga voljeli kulturni poslenici širom Balkana. Nesujetan i blagorodan, od ogromne koristi bio je za Crnu Goru i region, uradio oko 70 predstava kod nas, u Srbiji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini, od Cetinja, do Nikšića, Podgorice, Beograda, Štipa, Bijelog Polja, Zenice, Pljevalja, uz više TV drama, jedan TV film, jednu TV seriju o CNP-u... Autor je i koautor nekih dramskih tekstova, dobitnik više uglednih priznanja... U Goranovo doba kulturne manifestacije i državni programi od posebnog značaja nijesu se mogli zamisliti bez njegove rediteljske ruke. Vodio je Dramski studio u svom Nikšiću, i za 11 godina izveo blizu 20 premijera, uz skoro 500 izvođenja... Bio je urednik kulturnog programa TVCG, direktor Dječjeg pozorišta u Podgorici, vodio Upravni odbor TVCG, Kotorski festival pozorišta za djecu i Međunarodni festival glumca u Nikšiću, držao nastavu na Filozofskom fakultetu, bio dramaturg CNP-a, prije svega, bio je čovjek institucija...
Svi ovi impresivni podaci govore o tome da je i kroz naše živote prošla moćna ličnost velikog talenta i nevjerovatne kreativne energije, ljudskog ophođenja prema svima koji smo imali sreću da Gorana znamo i družimo se s njim.
Crna Gora se ponosi što ga je imala kao velikog pozorišnog i kulturnog poslenika, ličnost neiscrpnih znanja, koja se svakom kreativnom poslu predavala bez ostatka, uz spremnost da svima pomogne... Brojni pomeni o Goranu i njegovom svijetlom doprinosu kulturi na našem duhovnom tlu, ostaće neizbrisivi.
Njegov snažan rediteljski rukopis vidjećemo večeras i uživo, u monodrami “Bizmismen”, koju je Goran režirao po tekstu Miodraga Karadžića, a u obnovljenoj izvedbi nikšićkog glumca Vojislava Voja Krivokapića, svojevremeno igranoj preko 120 puta u zemlji i regionu, između ostalog i u Beogradu.
Finalizujući TV dramu po mom tekstu “Oče, laku noć”, Goran je u posljednjim kadrovima velemajstorski usnimio simboličan detalj: željezničke šine na stanici u Nikšiću, koje kobno nestaju smanjujući se u sivoj izmaglici... I kad sam prvi put ugledao taj kadar, znao sam da nosi u sebi i neku gorku slutnju nestajanja...
Gorane naš dragi prijatelju, koji si otišao u nezaborav, ta daljina te odnijela u vječnost. Neka je našem Goranu, koji je svoju duhovnost, znanje i umijeće ugradio i u tokove ovog Festivala festivala u dužem nizu godina, vječna hvala i slava...
Dobrilo Boban Čvorović: LJUDI KAO GORAN NE UMIRU
Godina 1980, mjesec jun, grad Nikšić, KUD „Zahumlje“.
Grupa momaka, gotovo istih godina, na čelu sa Goranom Bulajićem, tek diplomiranim teatrologom Filozofskog fakulteta u Sarajevu, ušla je, dobrim dijelom, nesvjesno u veliku pozorišnu avanturu. I gle čuda, ništa manje nego, po mnogima, ponajboljim dramskim tekstom - „Čekajući Godoa“. Dovoljno mladi, dovoljno drski i fenomenalno ludi, uopšte nijesu bili iznenađeni uspjehom kod publike i kritike, koji je kulminirao predstavljanjem i na Festivalu dramskih amatera Jugoslavije u gradu Trebinju. Tako je počela jedna epska priča o uspješnom održavanju pozorišnog života u Nikšiću.
Očigledno je da je od svih nas Goran znao šta radi.
Na samom početku, sebi je postavio velike ciljeve i u nastavku karijere ređali su se samo uspjesi. Iz premijere u premijeru, izvođeni su tekstovi ponajboljih evropskih i jugoslovenskih autora, što je publika na našim prostorima oduševljeno prihvatala. Taj ne kratak i nimalo lak put rezultirao je otvaranjem profesionalnog pozorišta u Nikšiću 1999. godine. I opet, gle čuda, režijom Gorana Bulajića, na sveopšte oduševljenje kako nas glumaca, tako i cijelog grada!
S punim pravom, iz punih usta možemo i moramo reći da su svi uspjesi pozorišnog života u Nikšiću neraskidivo vezani za našeg Gorana.
Goran Bulajić je bio suština talenta i znanja, oličenje časti, dobrote, nesvakidašnje momačke pojave, ljepote i gospoštine. Od momenta njegovog fizičkog odlaska, brojimo sate, dane, evo već mjesece, ali smo sigurni da takvi ljudi ne umiru. Živio je na ponos porodici i bratstvu Bulajić, u nasljeđe im je ostavio ne samo stvaralačko bogatstvo, već i bogatstvo - častan život i neukaljan obraz.
„... Kad Čovjek ode
Na tren zadrhti planeta
Neka tiha jeza
Zaledi naša srca
Sa njim ode
Djelić naše duše
Odlaze najdraži
Odlaze najbolji
Djelića ponestaje
Bole sleđene grudi
Steže, teško se diše
Dok Ljudi umiru
Sve tiše...
I...
Tiše...“ (stihovi iz pjesme Nebojše Ćića Vulanovića, posvećene Goranu)
Nijesam siguran da li sam dobro poznavao Gorana Bulajića. Ali sam siguran, posve siguran, da su oči svijetle, Goranove, dolaskom na svijet, odnosno rođenjem svojih unučica, kako je Goran znao reći, malih a velikih đedovih đevojaka, Iskre i Dunje, iskrile nekim čudnim sjajem...
STRAHINJA BULAJIĆ:
Ovo veče bilo je veoma emotivno i za mene i za njegovu djecu. Drago mi je što sam večeras ovdje i što su se sjetili da organizuju ovo veče njemu posvećeno. Zato želim da se zahvalim organizatorima i ovom festivalu, na koji je moj brat uvijek rado dolazio i učestvovao u njegovom radu – i vraćao se uvijek prepun izuzetnih utisaka o festivalu, o Trebinju i njegovim ljudima, kolegama i pozorištima koja su ovdje dolazila.
