Pretposljednje festivalske večeri svjedočili smo iskonskoj pozorišnoj katarzi uz ansambl Studija glume – TEATAR 011 i „Let iznad kukavičjeg gnezda“. Uvijek na visini zadatka, i ovaj put dočekani su sa radošću, a ispraćeni onako kako iznova zaslužuju – emotivnim, dugotrajnim aplauzima, pozivima na bis i ovacijama. Publika je bila na nogama, odajući veliko poštovanje ovim izuzetnim mladim glumcima, rediteljki Nataši Radonjić i kompletnoj ekipi koja nas svaki put ostavi zadivljene.
Roman američkog pisca Kena Kizija, napisan šezdesetih godina prošlog vijeka, sa temom o slobodi izbora, mišljenja, govora, uopšte slobodi življenja kao nasušnoj čovjekovoj potrebi, i nakon više od pola vijeka jednako je aktuelan. Tema, koju je TEATAR 011 postavio pred publiku, dajući nam, kao i svaki put do sada, milion razloga da se trudimo da budemo bolji.
I pored kultnog filma Miloša Formana i bezbroj pozorišnih adaptacija ovog djela profesionalnih pozorišta, i sami su se, učinilo nam se, uhvatili u koštac sa slobodom izbora da na pozorišne daske donesu ono što žele, dajući nam argument više da se za lična uvjerenja vrijedi boriti!
Nagradu za najboljeg među najboljima, žiri publike uručio je Aleksandru Radojkoviću, za ulogu Rendala Patrika Mekmarfija, koji je odmah po završetku predstave, nakon više od sat i po vremena tumačenja ovako kompleksne uloge, tako lako sišao sa bine i sa osmijehom i ljubaznošću izdvojio nekoliko minuta za razgovor sa nama.
- Mi uživamo svaki put kada dođemo u Trebinje, doduše ja sam prošle godine prvi put bio ovdje, ali kao i većina nas, zaljubio sam se odmah i u grad i u ljude. Ovo je stvarno jedinstvena publika, kakve nema na Balkanu, gotovo sam siguran u to! Zaista - neko ko zna da cijeni pozorište, pozorišni trud i komade koji se izvode. To dokazuju uvijek pune sale grada domaćina Festivala festivala, tako da je uvijek velika čast biti ovdje i igrati pred ovakvom publikom!
Nama je privilegija gledati iznova sjajne glumačke bravure vašeg ansambla, svaki put nas oduševite i svaki put se bavite temama koje tjeraju na razmišljanje. Tako je bilo i ovog puta, dakle „Let iznad kukavičjeg gnezda“, priča o slobodi duha, govora, mišljenja sve ono što je važno za svkog pojedinca, a sa druge strane, činjenica da među nama uvijek postoje oni hrabri koji se usude da kažu šta misle, iznesu svoj stav, i onda kada to nije poželjno, a svakako je potrebno.
- Upravo tako. Radi se o temama koje, prije svega nas, članove teatra, zanimaju. Cilj nam je, pored toga što smo tu da zabavimo ljude, da ipak, na neki način, uljepšamo to veče, ali ponudimo i pitanja koja će svakoga natjerati na razmišljanje, na iznalaženje nekih novih odgovora. Nekako i nama to najviše prija. Naravno, radili smo i predstave koje su samo za opuštanje, ali ovakvi komadi iz nas samih, kao članova teatra i glumaca, traže mnogo. Samim tim, ako uspijemo to da opravdamo, znači da ćemo dati mnogo, što je nama i cilj. Tako da je `Let iznad kukavičjeg gnezda`, u tom smislu bio i logičan izbor.
Ovo djelo se bavi odnosom između dobra i zla, svojevrsna je oda slobodi, a Mekmarfi, odnosno lik koji ste tumačili, upravo je onaj pojedinac koji se za tu slobodu i bori. Da li prepoznajete kod sebe te sličnosti s njim?
- Iskren da budem, da, prepoznajem i to je ono zbog čega sam odmah bio oduševljen kada me Nataša pozvala i pitala da igram ovu ulogu. Prije svega, čast je uopšte i pomisliti igrati ulogu koju je odigrao Džek Nikolson, to je stvarno veliki zadatak i pogotovo taj momenat u kojem ljudi obično vole da osude amatere koji rade nešto što su profesionalci prije toga radili. Međutim, odlučili smo da prikupimo tu hrabrost i neka osudi ko kod hoće, upravo u tome i leži ta sloboda – igrati šta god srce želi! Ali svakako smo se trudili da otklonimo taj pritisak, da opravdamo svoje likove, da ih zavolimo i prigrlimo. Patrik Mekmarfi za mene je heroj i uvijek ću se truditi da budem Mekmarfi u tom smislu njegovog slobodnog duha i borbe da ljude ponovo vrati u ono što su oni zapravo, ne da od njih napravi nove buntovnike, nego da im pokaže da svi mi u sebi imamo tog heroja, koji može da nas izbavi iz bilo koje situacije.
Ovo je ona vrsta predstave ili filma, s obzirom da je roman i ekranizovan, sa dosta crnog humora i satire, koja publiku i nasmije. Međutim, kada se sve završi, kada svi ostanemo sami sa sobom, ostaje nam osjećaj gorčine, neke tjeskobe, tuge, bezbroj pitanja, treba se nositi sa onim što smo gledali. Kako je vama bilo ulaziti i izlaziti iz lika?
- To je, takođe bio jedan proces uživanja, moram priznati. Konkretno, volim svoje likove da vježbam, da na probu dolazim spreman i smatram da je to jedino fer prema svima, a da se prije probe radi na tim likovima. Naravno, uz pomoć Nataše, reditelja, mi gradimo te likove. Ono što je meni uvijek važno, pa tako i za ovu ulogu, je oblačenje u kostim koje je moj odlazak u grad, naručivanje pića, javljanje komšiji, razgovor sa ljudima, odlazak u stan, odnosno te neke obične radnje koje se ne vide na sceni i koje nemamo konkretno ni u romanu ni u filmu. One daju baš te konkretne `začine` kako obogatiti svoj lik i kako se, zapravo, spremiti i ući u njega. Trudio sam se da sve te metode koje mogu `pokupim` sam, tako da kad dođem na probu imam šta i da ponudim kolegama. Zaista, bilo mi je uživanje, jeste naporno, ali kada se nešto voli, onda nije teško.
Vi ste svakako opravdali sve što ste uložili u ovu ulogu. Da se podsjetimo, na ovogodišnjem Republičkom festivalu pozorišnih amatera Srbije osvojili ste nagradu za najbolju mušku ulogu, a u Trebinju i za najboljeg glumca večeri na Festivalu festivala.
- Da, eto i to se dogodilo, ali pored ovako fenomenalne ekipe i timske energije koju imamo, to uopšte nije teško. Kada imate ovakav tim, kada se ovoliko svi potrude, nekako sve to, valjda, dođe samo od sebe. Zaista je bilo uživanje raditi ovu predstavu. Naročito zbog same publike, znamo gdje igramo, sa tim smo odlično upoznati i prosto smo željeli sve da poklonimo Trebinju i trebinjskoj publici, koja to umije i te kako da cijeni. Nadam se da ćemo se ponovo vidjeti i da će dolasci na Festival festivala postati naša tradicija!
