Prvo veče 64. Festivala festivala u Trebinju, pozorišnim komadom „Vlast i njena opozicija“, otvorilo je Bjelopoljsko pozorište. Bjelopoljci, nama uvijek rado viđeni gosti, a bićemo slobodni da kažemo - skoro pa naši, koliko se već dugo družimo na festivalu! Evidentno je da su nam predstave nedostajale, a sasvim izvjesno da je prva, koja je otvorila ovogodišnji festival, po mnogo čemu otvorila i mnoga pitanja, donoseći nam komad iz svakodnevice, nimalo prijatne stvarnosti koju na Balkanu živimo decenijama. Publika željna dobre pozorišne priče, naročito one koja se bavi životnim dilemama, usponima, padovima, konstantnim bitisanjem pod političkim okriljem i ne tako prijatnim miljeom posrnulih društvenih normi, dugim aplauzima i ovacijama nagradila je bjelopoljski ansambl. I zaslužili su!
Prema odluci žirija publike, za najboljeg glumca večeri proglašen je Predrag Vukojević, koji je, kao i uvijek do sada, a imali smo prilike gledati ga često, povjerenu mu ulogu, odigrao maestralno.
Dobro nam došli ponovo na Festival festivala. Koji je ovo put da vam čestitamo na nagradi za protagonistu večeri, da li ih više brojite?
- Hvala vama na toploj dobrodošlici i onim uobičajenim navikama koje organizatori ovog festivala imaju, a to je nešto zbog čega Bjelopoljsko pozorište i ja lično, sa posebnim zadovoljstvom dolazimo u Trebinje. Ovaj festival jeste ono što, ne samo kvalitetom prezentuje najbolje iz regiona nego i u organizacionom, ljudskom i svakom drugom smislu čini čast biti dijelom ove priče! Moje učešće na Festivalu je dvocifreno, a mislim da je ta brojka skoro ista i za ovu, kao i druge nagrade koje sam ovdje osvajao. Iskreno, prestao sam da brojim. Želim da naglasim da sam, osim sa Bjelopoljskim, kao matičnim, gostovao i osvajao nagrade i sa pozorištima iz Mojkovca i Berana, i ta ostvarenja su imala zapaženih nagrada. To su pozorišta sa kojima sam dolazio i dolaziću, akobogda i dalje! Nadam se da nećemo više praviti pauzu i da će Festival funkcionisati, okupljati i slaviti pozorište na način kako to radi svih ovih decenija. Zadovoljstvo je naše večeras, a čini mi se da je bilo obostrano, da smo svi bili radosni, i publika i mi na sceni. Svakako jedno lijepo veče!
Zadovoljstvo jeste obostrano, osjetilo se to večeras u Trebinju, posebno ako se osvrnemo na nimalo prijatnu prošlu godinu i činjenicu da Festival nije održan zbog situacije sa korona virusom...
- Upravo tako. Životi su nam se potpuno promijenili. Iako je epidemija oko nas godinu i po, čini nam se da deceniju traju sve slutnje i sve što se nazire, što se i dalje osjeća. Ali, život i pozorište je takvo da nijedan virus ne može u cjelosti da nas omete, može samo trenutno neke planove da poremeti a da uništi ne može. Predstavu smo uradili prije dva mjeseca, organizujući i spremajući Festival dramskih amatera u Crnoj Gori. Bjelopoljsko pozorište je osvojilo prvo mjesto, odnosno predstavlja Crnu Goru na Festivalu u Trebinju, što nam je u svemu ovome posebno drago. Znam da su neke druge sredine i neka druga pozorišta kuburila i imala problema i u organizacionom, zdravstvenom i epidemiološkom smislu, a mi na sreću nismo imali tih problema. Uspjeli smo da se sačuvamo, okupimo i napravimo plodotvornu predstavu kojom predstavljamo i državu. Nije bilo lako, ali uspjeli smo i nadam se da će i ostala pozorišta što prije nastaviti proizvodnju u punom kapacitetu.
Da li vam je pozorište nedostajalo? Stičemo utisak da jeste.
- Da, mnogo! Slično sam rekao i u Bijelom Polju na otvaranju našeg, ove godine jubilarnog 50. Festivala, koji je prošle godine trebao da se obilježi, međutim korona nas je poremetila. Ponoviću, i večeras se osjeća ljubav i sve ono što pozorište čini posebnom umjetnošću. To je ta veza, sinergija koju imamo mi sa scene i publika koja prati pozorišna dešavanja. Ne znam ko se više uželio pozorišta, da li akteri koji čine pozorište, glumci, reditelji, scenaristi ili publika koja je bila osiromašena posljednjih godinu dana. Težak je i ružan život bez pozorišta, bez mogućnosti da čovjek na taj način odlaskom u teatar ispuni svoje želje, da zaokruži ono što život čini životom jer čovjek kao društveno biće svakako teži umjetnosti.
Pričamo koliko nam je nedostajalo pozorište i mnogo toga drugog tokom čitavog ovog perioda iza nas, koji još uvijek traje. Pričamo o ljubavi i nekim lijepim trenucima, a predstava koju smo večeras gledali prikazuje nešto sasvim drugo?
- Tako je. Predstava i opominje i upozorava, nažalost priča jednu realnost koja nije nimalo ružičasta ni afirmativna. Vrlo svjesno i namjerno smo reditelj predstave, produkcija Bjelopoljskog pozorišta i mi kao akteri prihvatili ovaj izazov i ovakav tekst, želeći da skrenemo pažnju ovom pričom. I nije problem samo u načinu na koji je Nebojša Romčević, kao pisac teksta, predstavio tu jednu porodicu, nekog srednjeg sloja, porodicu intelektualaca i svega što ostvaruju, želeći da svoje jedino dijete podignu i vaspitaju na najbolji način, a omoguće joj sve uslove za život. Bojim se da nije problem u samoj priči, koliko je problem u sredinama u kojima živimo. Ovakav tekst može da se igra u bilo kojoj državi bivše Jugoslavije, to je Balkan i naš mentalitet, sve one nesreće na kojima funkcionišemo, živimo, svađamo se i dijelimo, neostvareni tražimo nešto bolje.
Nisam siguran ni koliko svi koji prate ovakvu vrsta teatra mogu sebe da prepoznaju i poistovijete sa nekim od likova. Ako ne mogu, to je dobro, a bojim se da je malo onih koji se nisu prepoznali. Previše je licemjerja, pokvarenosti i želje za novcem, slavom, za ostvarivanjem nezasluženih privilegija, a kako to ostvariti osim preko politike, najorganizovanije mašinerije svega što je loše. Sa druge strane, korijen problema je u samoj porodici, nemamo pravi recept, lutamo. Nedostatak ljubavi i poštovanja ne vodi ničem dobrom. Nedostatak humanosti, plemenitosti, razumijevanja su ozbiljni problemi koje nosimo. Mladi nisu krivi, oni uče od nas i kad od roditelja i sredine nauče sve što ne treba, pitamo se zašto su nam djeca takva i gdje smo pogriješili? Bojim se da je tada kasno.
