Druge festivalske večeri na pozorišnim daskama Kulturnog centra gledali smo potresnu dramu, priču o zlu i nevinosti stradanja u Drugom svjetskom ratu, ali i priču kao opomenu na svaku vrstu tragedije, na stradanje nedužnih i nevinih, usuda, ne samo jednog naroda, nego i svakog pojedinca.
Pozorišni komad Letečke teatarske trupe iz Tetova, nastao po istoimenom romanu irskog pisca Džona Bojna „Dječak u prugastoj pidžami“ publiku je ostavio nijemu. U nešto više od sat vremena, koliko je trajala predstava, emotivni naboj bio je opipljiv, a ovaj divni ansambl nagrađen je dugotrajnim aplauzom, onako kako su zaslužili. I glumci, ali i svaka žrtva bilo kakvog stradanja kojoj je, makar i putem umjetnosti, odata počast jer je zaslužuje!
Žiri publike, jednoglasnom odlukom, priznanje za najboljeg glumca večeri dodijelilo je Vladimiru Jovanovskom za lik upravnika koncentracionog logora Franca Vajsmana, ujedno i reditelja predstave.
Iako potresen onim što je donio na scenu i, kako je sam rekao, teško se vrativši u „svoju kožu“ bio je srdačan i raspoložen da sa nama podijeli utiske:
- Čast je primiti nagradu sa jednog od stubova pozorišne umjetnosti! Festival festivala je nešto za šta se vrijedi spremati i vrijedi igrati. Hvala svima koji su odlučili da meni dodijele tu nagradu, a prije svega publici na iskrenom, velikom i dugom aplauzu, to je, iskreno rečeno, naša najveća nagrada. Hvala svim ljudima koji su ovo organizovali, bez kojih mi ne bismo mogli odraditi naš zadatak i, prije svega, prijateljskom i bratskom Trebinju!
Bilo je potresno, veoma emotivno gledati ovo pozorišno ostvarenje. Osjetilo se to i u sali, taj muk, tišina. Kako je vama bilo igrati ovako tešku predstavu i tumačiti ovakav lik?
- Zadatak jednog glumca, jednog ansambla i pozorišta je teško breme. To znači nositi sav život, svu istoriju, sve dobro ali i zlo svijeta u sebi, a pritom glumac, bez razlike što za predstavu skida svoju odjeću i oblači kostim, on uvijek zadrži i nešto svoje. Kao što svoje nešto ponese u liku koji igra, isto nešto donese iz predstave u privatni život, pogotovo kada se igra ovakva teška, potresna predstava, koja nije fantazija nego nešto što se događalo i nažalost - događa se. Teško je napraviti to jer se treba suočiti i živjeti sa iskonskim zlom u sebi i sa takvim karakterom na sceni, noseći sav taj tovar i to breme kući. Tako da su svi članovi ansambla, uključujući i mene, zaista istrošili dio sebe i ostavili ga u ovoj predstavi, zauvijek se ugradili. Odgovor je – teško je prenijeti to, ali zadovoljstvo je kada se napravi kontakt sa publikom i mislim da je vrijedilo.
Pored toga što ste tumačili glavnu ulogu, vi ste i reditelj ove predstave. Koliki je i kakav to izazov za vas bio?
- Bilo je izazovno i, naravno, teško. U globalu se to treba izbjegavati jer je najteži dio samokorekcija, a reditelj misli da sve zna, da sve može i u svom dijelu najmanje korekcije izvrši. Drugo, da li je teško, ako imaš dobar tim onda je važna ona Mikelanđelova – ja ne pravim skulpture, nego od kamena samo izvadim ono što ne treba. Tako da sam ja samo izvadio ono što ne treba, a ansambl je, u suštini, bio spreman da odradi sve ostalo. Ova predstava živi već drugu godinu i nadamo se da će živjeti još puno, igrati se na sceni jer je vrijedila svake muke i svakog truda.
Predstava je, takođe, uvrštena i na repertoar profesionalnog Narodnog pozorišta u Skoplju, gdje je takođe igrate?
- Da, članovi Umjetničkog savjeta makedonskog Narodnog pozorišta, naše najrenomiranije teatarske institucije su pogledali našu predstavu i odlučili da nas pozovu da budemo gosti u njihovom repertoaru. Igrali smo je cijele prošle pozorišne sezone. Sale su bile puna, reakcije odlične, mi prezadovoljni. Neko bi rekao da je to vrh, ne, naš vrh je upravo Festival festivala! Ponosni smo što igramo na repertoaru najveće makedonske profesionalne kuće, ali ipak, vrh je igrati među najboljima. Zato mislim da smo više ponosniji što igramo ovdje, iako nam je predivno što igramo i tamo.
Rekli ste da predstava već prilično živi. Nakon Trebinja i Festivala festivala, gdje ćete je dalje igrati, kakvi su planovi?
- Nakon Trebinja slijedi nam igranje povodom Dana Republike, kada ćemo upravo ovom predstavom zatvoriti centralnu manifestaciju u Makedoniji. Spremamo se da igramo i u Ohridu, da nastavimo repertoarsku igru u makedonskom Narodnom pozorištu i na našoj matičnoj sceni. Neki naš cilj je da odemo i preko okeana i igramo i tamo. Mi smo već sa drugim predstavama nastupali u Americi i Kanadi, a sada nam je cilj Australija.
