Željko Hubač, voditelj razgovora
U vrijeme potpunog otuđenja porodice, različitih egzodusa i izbjegličkih kriza, kada smo egzistencijalno uništeni, ovaj komad postaje, na neki zastrašujući način, aktuelan. Put iskušenja monaha je tematski okvir komada - iskušenje monaha koji nije dobio blagoslov, ali se na kraju iskupljuje tako što je jedno od djece poveo sa sobom. Koketiranje Ljudmile Razumovske sa religoznim motivima, koji su preispitavanje ljudske savjesti u odnosu na okruženje, je jako važan sloj ovog dramskog komada, koji ima ozbiljnu slojevitost. Jasan znak prebacivanja teksta u savremeno doba i na balkanski prostor pojavljuje se u scenografiji Makedonaca na početku predstave – „Sunđer Bob i skopsko pivo“. Tokom predstave nije potencirana takva vrsta savremenosti, znak je dat samo na početku, što je legitiman postupak. Vidjeli smo i neobičan dizajn svjetla, sa stalnim mijenjanjem svjetlosnog štimunga. Kada su ovake teme u pitanju, prilika je da se stvaraju likovi. U tekstu Ljudmile Razumovske odnosi su jasno predočeni i mislim da su makedonski glumci bili na putu koji je autorka zadala u karakterizaciji likova, pošto je njena sočna karakterizacija oljudila jako mračnu temu.
Slobodanka Čičevska, rediteljka predstave
Željela sam da odaberem komad koji odgovara uzrastu mladih glumaca, a tiče se svih nas. Nisam htjela da se ovi mladi ljudi pretvaraju u starce. Imali smo peh da promijenimo pet ljudi u posljednjih petnaest dana pred dolazak u Trebinje. Svjetlo u predstavi je trebalo da pokaže haos u našoj duši. Pošto naši profesionalni tehničari nisu mogli da dođu, prvi put sam radila svjetlo i ton pa je, možda, bilo grešaka.
Kristijan Jordanov, glumac
Svaki dan smo svjedoci disfunkcionalne porodice, koja se raspada. Tema nam je bliska, djeca su prepušena sami sebi. Djeca koja žive u domovima razlikuju se od djece koja samovoljno napuštaju porodicu, ali je bol koji osjećaju isti. Tekst nam je odogovarao, jer smo do sada radili predstave po tekstovima koji su nam bili strani, pa ih nismo mogli dobro savladati i igrali smo vještački. Ukoliko se nešto ne doživi ili nije dio tebe, ne može se na sceni pokazati onako kako treba.
Milovan Zdravković, teatrolog
Autorka teksta, Ljudmila Razumovska je uspjela da osavremeni muku koju imaju mladi ljudi. Vršnjačkog nasilja je uvijek bilo u svakoj sredini. Zato postoje umjetnici da nas opominju i osvešćuju o problemima koji su prisutni.
Dragan Koprivica, reditelj
Scenografija je na početku predstave znakovno dobro funkcionisala, to su bili simboli nekog recikliranog društva, otpada društva i vremena, koji su u korelaciji sa zbivanjima i tako pokazaju promašeno vrijeme ili neke izgubljene generacije. Ovo je još jedna predstava na Festivalu festivala koja je, sticajem okolnosti, ligitimisala mladi ansabl. Reditelji koji rade sa mladima znaju koje su muke da se režija približi njima i predstava premijerno izvede. Niste uspjeli da se oduprete literarnom teatru, a poplava teksta je bila opterećujuća za mlade glumce, da bi ušli u predstavu koja dozvoljava reditelju da se iskaže do kraja. Rediteljka je pokušala da se snađe i poslužila se tzv. „turskim mizancenom“, što je mač sa dvije oštrice. Predstava je, uglavnom, bila statična u srednjem planu scene i taj polukrug je opterećivao scenska zbivanja. Amaterima se mora savjetovati kako treba da ide njihova intonacija, da gluma nije intonativno bjekstvo od samog sebe, nego oni moraju iz sebe iznjedriti intonativnu stranu i likove. Mladi glumci, ulazeći u stereotip da ne liče na sebe kad glume, pošto misle da su tako ušli u ulogu, ne iskazuju sebe. Reditelj treba da oslobađa mladi ansambl da „progovara iz sebe“.
Zoran Đerić, teatrolog
S obzirom da je trećina makedonskog ansambla zamijenjena u posljedni čas, jasna je nesigurnost kod glumaca koji su se više trudili da izgovore tekst nego da ga odglume. Teška socijalna, ekonomska situacija u Velesu, gdje je predstava rađena mogla je da se reflekturje kroz ovu priču. U predstavi djeca oponašaju odrasle, njihove loše strane, što se vidjelo u igri mladih ljudi. Treba ih pohvaliti za veliki trud koji su uložili.
Trajče Kacarov, dramaturg
Moto predstave je da se ne žale žrtve. Disfunkcionalnost je na svim nivoima. Predstava potcrtava da se treba žrtvovati i biti odgovoran za djela i postupke. Od toga se pošlo i zato sam izabrao da „Doma“ dođe na Festival festivala.
